Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3241/21 (B. D.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Bračna stečevina
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3241/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3241/21, rješavajući apelaciju Bosiljke Dimić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bosiljke Dimić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 071922 20 Rev 2 od 31. maja 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bosiljka Dimić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 13. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 071922 20 Rev 2 od 31. maja 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od Dejana Dimića, Slobodana Dimića i Zorice Dimić (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetužena ili tuženi) zatraženo je 29. avgusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 15. decembra 2022. godine dostavljeni apelantkinji na izjašnjenje. Apelantkinja je 26. decembra 2022. godine dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 071922 18 P 2 od 18. oktobra 2019. godine usvojen je apelantkinjin tužbeni zahtjev i utvrđeno da je apelantkinja u bračnoj zajednici s prvotuženim stekla privredna društva „Dimex“ d.o.o. Bijeljina i „Dimex-Luana“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: sporna društva) i određene nepokretnosti (u naravi tvornički krug poslovnih zgrada). Presudom je utvrđen apelantkinjin članski dio u vlasničkim pravima u spornim društvima od 1/5 dijela, pa su tuženi obavezani da to priznaju i trpe, dok su drugotuženi i trećetužena dužni da trpe da se apelantkinja kod nadležnog suda upiše s osnivačkim udjelom od 20% na teret njihovog udjela.
6. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su sporna društva osnovali drugotuženi i trećetužena (roditelji prvotuženog), i to u toku trajanja zajednice života apelantkinje i prvotuženog. Utvrđeno je da je apelantkinja bila zaposlena u organizacionim dijelovima spornih društava u periodu od 1991. do 2010. godine. Utvrđeno je da tokom postupka nije dokazano da je osnivački udio od 20% posebna imovina drugotuženog i trećetužene jer su svi živjeli u zajednici, u jednoj kući. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelantkinjin udio predstavlja bračnu tekovinu u smislu čl. 270, 272. i 273. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ).
7. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 071922 20 Gž 2 od 3. juna 2020. godine žalba tuženih je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda.
8. Odlučujući o reviziji tuženih, Vrhovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 071922 20 Rev 2 od 31. maja 2021. godine kojom je reviziju usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je zahtijevala da se utvrdi da je u bračnoj zajednici s prvotuženim stekla, između ostalog, sporna društva. Vrhovni sud je u obrazloženju presude pojasnio da su sporna društva organizovana kao društva s ograničenom odgovornošću, u kojima svaki od ulagača učestvuje s određenim ulogom. U takvom društvu članovi odgovaraju za obaveze preduzeća, ulozi moraju biti upisani u odgovarajuće registre, a društvo za svoje obaveze odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Udjeli ulagača se slobodno mogu prenositi između ulagača ako statutom ili pravilima društva nije drukčije predviđeno. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da ulozi koje ulagači unose u društvo s ograničenom odgovornošću (u konkretnom slučaju su to drugotuženi i trećetužena) imaju svoja imovinska prava, odnosno udio u društvu, koji je po vrijednosti srazmjeran visini uloga.
9. Međutim, Vrhovni sud je naveo da navedena prava ne pripadaju apelantkinji. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da je apelantkinja za vrijeme rada u spornim društvima imala radnopravni status i pripadala su joj prava iz radnog odnosa, ali ne i prava u spornim društvima po osnovu osnivačkih uloga njenog svekra i svekrve (drugotuženi i trećetužena), niti je njen bivši suprug (prvotuženi) bio ulagač u spornim preduzećima. Vrhovni sud je ocijenio da nije osnovan zaključak nižestepenih sudova da se u okviru pravnog instituta bračne imovine može utvrđivati udio u preduzeću ove vrste. Naime, društvo s ograničenom odgovornošću, kao društvo kapitala, karakteriše se nekim od osobina društava lica (lične osobine članova društva bitne su za nastanak, postojanje i promjenu članstva i prestanak društva). Shodno navedenom, Vrhovni sud je ocijenio da se u takvo društvo može stupiti isključivo formalnim ugovorom i da nijedan drugi vid podjele udjela odnosno uloga kojim bi se narušila pravna priroda tog oblika preduzeća, suprotno navodima apelacije, nije moguć jer nije predviđen Zakonom o preduzećima (u daljnjem tekstu: ZP).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantkinja smatra da su joj osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Apelantkinja smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalnopravne propise kada je stao na stanovište da vlasnički udjeli u privrednom društvu ne mogu biti predmet bračne tekovine, odnosno ne mogu predstavljati zajedničku imovinu stečenu u bračnoj zajednici. Apelantkinja je navela da je relevantnim odredbama PZ-a propisano da zajedničku imovinu supružnika čini sva imovina koju su supružnici stekli tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi od te imovine. Pri tome, apelantkinja je naglasila da se ne pravi bilo kakav izuzetak u odnosu na pojedine vidove odnosno oblike imovine, iz čega proizlazi da bračnu tekovinu može predstavljati i pravo vlasništva na udjelu u privrednom društvu, koji udio je stečen zajedničkim radom tokom trajanja bračne zajednice. Osim toga, apelantkinja je navela da i odredbe Zakona o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: ZPD) ukazuju na mogućnost postojanja suvlasništva na udjelu u društvu s ograničenom odgovornošću, a ni ZP ne sadrži norme koje bi bile u koliziji s navedenim stavom. Apelantkinja je ukazala na ranije zauzeti stav Ustavnog suda u predmetu broj AP-1730/11.
b) Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da nisu tačni navodi apelacije da je revizioni sud osporenom presudom povrijedio apelantkinjina prava na koja je ukazala apelacijom. Suprotno tome, Vrhovni sud je sudio po ustavu i zakonu, a okolnost što apelantkinja nije uspjela u revizionom postupku je rezultat utvrđenog činjeničnog stanja, koje ne može biti predmet preispitivanje u revizionom postupku, kao i pravne primjene relevantnih odredbi materijalnog prava.
13. Okružni sud je naveo da su apelantkinjini navodi neosnovani. Smatra da je osporena odluka donijeta u skladu sa zakonom i ustavom te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja je ukazala apelacijom.
14. Osnovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja je ukazala apelacijom.
15. Apelantkinja je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju navela da se radi o uopštenim izjašnjenjima postupajućih sudova te da se oni čak i ne upuštaju u detalje apelacije. Ističe da ostaje pri podnesenoj apelaciji.
V.Relevantni propisi
16. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 54/02) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 270. st. 1. i 5. (1)Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina. (5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
2. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika
Član 272. (1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. (2)Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela.
Član 273. st. 1. i 2. (1)Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. (2)U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelantkinja smatra da su joj osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. Apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalnopravne propise kada je stao na stanovište da vlasnički udjeli u privrednom društvu ne mogu biti predmet bračne tekovine. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav
1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
22. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu za utvrđenje da su ona i prvotuženi tokom trajanja bračne zajednice stekli udjele u vlasništvu spornih društava zaključio da apelantkinjin tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja za vrijeme rada u spornim društvima imala radnopravni status i pripadala su joj prava iz radnog odnosa, ali da ni ona niti njen bivši suprug nisu imali status ulagača. Stoga joj i ne pripada pravo na osnivački udio drugotuženog i trećetužene, odnosno njenog svekra i svekrve, koji su ulagači. Dakle, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da udjeli u spornim društvima predstavljaju imovinska prava odnosno osnivačke uloge apelantkinjinog svekra i svekrve (drugotuženog i trećetužene). Stoga, zaključak Vrhovnog suda da apelantkinja nije dokazala da sporni udjeli predstavljaju bračnu stečevinu odnosno imovinu koja je stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.
23. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-3144/18 razmatrao skoro identične apelacione navode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
3144/18 od 8. aprila 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Tom odlukom Ustavni sud je odbio apelaciju zaključivši da je „tuženi provedenim dokazima dokazao da sporni udjeli u pravnim licima predstavljaju njegovu posebnu imovinu“, odnosno da je „utvrđeno da je tuženi za osnivanje spornih preduzeća koristio posebnu imovinu, pa stoga ti navodi i ne mogu biti relevantni i dovoljni za utvrđivanje da predmetni parnični postupak prema apelantkinji nije bio pravičan u cjelini“.
24. Dovodeći navedenu praksu u vezu s obrazloženjem Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju stav Vrhovnog suda da se u okviru pravnog instituta bračne imovine ne može utvrđivati udio u preduzeću nije u skladu s praksom Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što je utvrđeno da udjeli u spornim društvima predstavljaju imovinska prava odnosno osnivačke uloge apelantkinjinog svekra i svekrve (drugotuženog i trećetužene), odnosno što sporna društva nije osnovala apelantkinja s prvotuženim kao svojim suprugom u toku trajanja bračne zajednice, u kojem slučaju bi imala pravo na udio u njima. Pored toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije primjenjiv stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP-1730/11, na koji je ukazala apelantkinja, budući da je u tom postupku „utvrđeno da su tužiteljica i apelant zajednički vlasnici poslovnog udjela u navedenom privrednom društvu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1730/11 od 8. maja 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), jer se, kako je već navedeno, ne radi o takvoj situaciji.
25. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije neosnovani.
b) Pravo na imovinu
26. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da su ona i prvotuženi u bračnoj zajednici stekli udjele u vlasništvu spornih društava jer vlasnički udjeli u spornim društvima predstavljaju imovinska prava, odnosno udjele drugotuženog i trećetužene, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman