Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1923/21 (M. L.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Legitimno očekivanje
  • Nacionalizacija
  • Građanski postupak
  • Javna rasprava
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1923/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1923/21, rješavajući apelaciju Mehmeda Lihovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mehmeda Lihovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 145918 20 Rev od 24. marta 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mehmed Lihovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 2. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 145918 20 Rev od 24. marta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 145918 20 Gž od 22. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 145918 19 P 3 od 18. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 21. do 23. februara 2023. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Hadžići (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 24. februara do 16. marta 2023. godine, koje je Ustavni sud 20. maja 2023. godine dostavio apelantu na izjašnjenje. Apelant je 30. maja 2023. godine dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 145918 19 P 3 od 18. oktobra 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev i tužbeni zahtjevi ostalih tužilaca (bliže navedeni u uvodu presude, u daljnjem tekstu će se navoditi samo apelant) kojim su tražili da se tužena obaveže da im za njihovo izuzeto i preuzeto zemljište (u daljnjem tekstu: sporno zemljište) isplati određeni novčani iznos (sve bliže precizirano u izreci presude).

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 145918 20 Gž od 22. jula 2020. godine odbijena je apelantova žalba. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev jer je njegovim prednicima ex lege prestalo pravo suvlasništva na spornom zemljištu 26. decembra 1958. godine, tj. danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji). Kantonalni sud je zatim istakao da je prvostepeni sud ukazao da se tužena, nakon što je sporno zemljište postalo državno vlasništvo, u postupku uspostavljanja novog premjera i katastra na tom zemljištu upisala kao nosilac prava raspolaganja, a nakon toga i kao vlasnik. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud obrazložio da apelant nije pružio dokaze da je nezakonito vođen upis prava vlasništva na spornom zemljištu u korist tužene i njegovo privođenje krajnjoj namjeni. Također, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud ocijenio i da je prigovor zastare potraživanja osnovan, shodno odredbi člana 371. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, kako je obrazloženo, apelant je učinio nespornim da je 30. maja 2005. godine saznao da se tužena upisala kao nosilac prava raspolaganja na spornom zemljištu, a podnio je tužbu nakon više od pet godina (11. juna 2010. godine), tj. opredijeljeni tužbeni zahtjev nakon više od 10 godina (20. septembra 2017. godine).

7. Kantonalni sud je također istakao da je apelant pravni sljednik fizičkih lica koja su bila upisana na spornom zemljištu s pravom korištenja na osnovu čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed općini ili drugom licu. Naime, kako je obrazloženo, u konkretnoj pravnoj stvari je nesporno da je, u skladu sa članom 8. Zakona o nacionalizaciji, sporno zemljište postalo društveno vlasništvo, te da je njime upravljala i raspolagala tužena. Kantonalni sud je istakao da je također nesporno da su apelantovi prednici kao nosioci prava korištenja to zemljište izdavali u zakup sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je za tuženu stupio na snagu katastar nekretnina 1989. godine, a u periodu od 1984. godine do 1987. godine je proveden i završen postupak izlaganja nekretnina na osnovu Zakona o premjeru i katastru nekretnina RBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o premjeru). Kantonalni sud je ukazao da su u tom postupku upisane, između ostalih, i dvije nove katastarske parcele čiji dijelovi odgovaraju dijelu spornog zemljišta, te je na tim parcelama kao nosilac prava na zemljištu upisana tužena, dok apelantovi prednici nisu upisani kao nosioci prava korištenja. Dalje je navedeno da je stari zk. uložak, koji se odnosio na sporno zemljište, stavljen van snage, te da dio parcele koji je upisan u novi zk. uložak odgovara dijelu spornog zemljišta. Kantonalni sud je naglasio da je u novi zk. uložak prvo bilo upisano pravo raspolaganja u korist tužene, a zatim uknjiženo i pravo vlasništva na osnovu rješenja Općinskog suda od 26. januara 2016. godine. Dakle, kako je obrazloženo, tužena u kontinuitetu, nakon stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji 1958. godine, upravlja i raspolaže spornim zemljištem, dok pravo privremenog korištenja koje je bilo upisano u stari zk. uložak nije preneseno u novi zk. uložak nakon uspostave katastra nekretnina 1989. godine. Kantonalni sud je istakao da sama činjenica da je došlo do cijepanja spornog zemljišta, promjene oblika, površine i načina korištenja, kao i odsustvo upisa prava privremenog korištenja ne može predstavljati osnov za apelantovu tvrdnju da njegovo pravo na spornom zemljištu još postoji. Naime, kako je obrazloženo, u postupku je dokazano suprotno, tj. da samo tužena ostvaruje upisano pravo na spornom zemljištu, koje je privedeno krajnjoj namjeni izgradnjom saobraćajnica, parking-prostora i stambeno-poslovnih objekata prema regulacionom planu općine. Kantonalni sud je naglasio da apelantovi prednici nisu bili vlasnici zemljišta nego samo privremeni korisnici koji su mogli osporavati izvršeni upis u roku od tri godine od dana stupanja na snagu katastra nekretnina shodno članu 82. Zakona o premjeru. Osim toga, Kantonalni sud je istakao i da je neosnovana apelantova tvrdnja da je izvršena faktička eksproprijacija nekretnina jer predmet eksproprijacije može biti samo nekretnina u vlasništvu fizičkih i pravnih lica, a ne u državnom vlasništvu.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 145918 20 Rev od 24. marta 2021. godine odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je, pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP-2113/14 od 15. februara 2017. godine, u obrazloženju istakao da je sporno zemljište nacionalizirano na osnovu člana

8. Zakona o nacionalizaciji, i to danom stupanja na snagu tog zakona. S obzirom na to da se radi o zemljištu koje je obuhvaćeno Odlukom o određivanju užeg građevinskog rejona na jedinstvenom području grada i da je privedeno svrsi, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je nacionalizacija spornog zemljišta izvršena. Vrhovni sud je ukazao da na apelantova prava ne utječu izvršene zabilježbe o pravu korištenja u korist njegovih prednika zato što apelant nije u posjedu spornog zemljišta dugi niz godina, što nije ni bilo sporno. Vrhovni sud je istakao da je sporno zemljište nacionalizirano ex lege kad je stupio na snagu Zakon o nacionalizaciji, a da je kasnije „samo naglašeno već postojeće lišavanje imovine koje se već dogodilo“, pri čemu odluka tog suda ni na koji način ne utječe na apelantova eventualna buduća prava koja bi on ostvario donošenjem propisa kojim bi se reguliralo pitanje restitucije. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o premjeru. Naime, Vrhovni sud je naglasio da apelant zanemaruje materijalnopravni osnov odbijanja njegovog tužbenog zahtjeva, koji se svodi na to da je već nacionalizacijom prestalo njegovo pravo vlasništva, koje je prešlo u korist tužene, a ne tek u postupku izlaganja nekretnina.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je do povrede navedenih prava došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant je istakao da se povreda materijalnog prava ogleda u odnosu na „utvrđivanje po kojem pravnom osnovu je izvršeno brisanje upisanog prava korištenja“ kada je sporno zemljište predato u posjed tuženoj te „da li je plaćena naknada“. Apelant je istakao da je odredbama Zakona o stvarnim pravima određeno da je pravo vlasništva ili pravo korištenja na nekretninama neotuđivo pravo vlasnika ili korisnika nekretnina, te da se prijenos i brisanje tog prava može vršiti samo na osnovu zakonitog pravnog akta i uz plaćanje pravične naknade. U vezi s tim, apelant je istakao kako je nesporno da je bio posjednik i korisnik spornog zemljišta, koje je stekao nasljeđivanjem od svojih prednika koji su bili uknjiženi s pravom korištenja. Također, apelant je ukazao i da je Zakonom o građevinskom zemljištu, kao i Zakonom o eksproprijaciji, propisano da uknjiženi vlasnik ili privremeni korisnik nekretnina ima pravo na pravičnu naknadu za preuzete ili eksproprirane nekretnine.

10. Apelant je istakao i da su Vrhovni i Kantonalni sud povrijedili odredbe člana 217. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zato što nisu zakazali usmenu raspravu, kako je to predloženo i u žalbi i u reviziji, kako bi apelant mogao da dâ izjavu, predlaže i očituje se na sporne činjenice i dokaze. Stoga, apelant smatra da su osporene odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda donesene bez njegovog učešća. Apelant je istakao i da je osporenom presudom ignorirano pravno stanovište Vrhovnog suda u Rješenju broj 49 0 P 005460 15 Rev od 21. decembra 2017. godine da se na postupke po tužbama za utvrđivanje prava vlasništva, pa i prava korištenja, ne primjenjuju rokovi iz člana 82. Zakona o premjeru. Apelant je istakao da je preuzimanje posjeda bez rješenja o preuzimanju faktička eksproprijacija tako da vlasnik ili korisnik nekretnine ima pravo na punu naknadu za oduzeto pravo vlasništva, odnosno korištenja. Također je istakao da je tužena, suprotno odredbama člana 38. Zakona o nacionalizaciji, „izvršila deposjediranje i brisanje uknjiženih prava apelantovih prednika“, a da nije platila naknadu. Apelant je naglasio i da zahtjev za potraživanje naknade za podruštvljeno zemljište, tj. za određivanje naknade zbog „deposjediranja i faktički izvršenu eksproprijaciju“ ne podliježe zastari, što je utvrdio Vrhovni sud u Presudi broj 32 0 P 002384 12 Rev od 4. aprila 2013. godine. b)Odgovori na apelaciju

11. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su, u suštini, istakli da je apelacija neosnovana te su predložili da se odbije.

12. Tužena je istakla, između ostalog, da je sporno zemljište nacionalizirano, a da su dotadašnji suvlasnici tog zemljišta prestali to biti ex lege. Tužena je ukazala da se nakon toga upisala na spornom zemljištu u postupku uspostavljanja novog premjera i katastra nekretnina, a taj postupak je predviđao utvrđivanje stvarnog stanja nekretnina, koje odgovara novom geodetskom planu, i utvrđivanje stvarnog stanja vlasništva. Tužena je naglasila da je apelant o upisu tužene bio upoznat u postupku premjera i nakon toga, a što dokazuje i činjenica da gotovo 30 godina po upisu tužene, „tužioci“ nisu niti davali sporno zemljište u zakup, niti su pokretali postupke brisanja tužene. Osim navedenog, tužena je naglasila da je, slijedeći jurisprudenciju Ustavnog suda sadržanu u Odluci broj AP-2113/14 od 15. februara 2017. godine, na koju su se pozvali i Kantonalni sud i Vrhovni sud, sporno zemljište nacionalizirano na osnovu člana 8. Zakona o nacionalizaciji danom stupanja na snagu tog zakona, tj. 26. decembra 1958. godine.

13. Apelant je u izjašnjenju, u suštini, ponovio svoje apelacione navode.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58, 3/59 – ispravka, 24/61 i 1/63)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Zgrade, delovi zgrada i građevinska zemljišta, koji su nacionalizovani ovim zakonom, postaju društvena svojina danom stupanja na snagu ovog zakona.

Rešenjem nadležnog organa donetim u postupku određenom ovim zakonom i propisima donetim na osnovu njega, utvrđuje se koji su objekti nacionalizovani ovim zakonom.

Član 38.

Građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizovano ostaje u posedu ranijeg sopstvenika sve dok ga on na osnovu rešenja opštinskog narodnog odbora ne preda u posed opštini ili drugom licu, radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova.

Predaja zemljišta u posed opštini ili drugom korisniku ne može se izvršiti pre nego što je korisniku to potrebno radi izvođenja građevinskih ili drugih radova kojima se zemljište privodi namenjenoj svrsi.

Član 39.

Raniji sopstvenik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta ima pravo to zemljište zajedno sa trajnim zasadima na njemu, sve dok je u njegovom posedu, besplatno koristiti ili za to vreme drugome dati na korišćenje uz naknadu ili bez naknade, saglasno važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta.

Pre predaje zemljišta u posed opštini ili drugom korisniku raniji sopstvenik ima pravo sa tog zemljišta skinuti usev i sabrati plodove.

Ako raniji sopstvenik nije u mogućnosti da skine usev i sabere plodove, on ima pravo od opštine odnosno lica kome predaje zemljište u posed zahtevati naknadu za usev i plodove po cenama koje su važile za vreme poslednje žetve ili berbe.

15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 217. st. 1, 2. i 3. (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. (3) Ako drugostepeni sud ocijeni da bi prvostepenu presudu trebalo ponovo ukinuti nakon što je ona već jednom ukinuta povodom žalbe, dužan je zakazati raspravu, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, presudi na osnovu odricanja i presudi zbog propuštanja.

VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

19. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da je došlo do kršenja načela ravnopravnosti stranaka, kao i povrede pravne sigurnosti.

20. U odnosu na apelantove navode da su osporene odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda donesene „bez učešća apelanta“, tj. da ti sudovi nisu zakazali usmenu raspravu shodno odredbi člana

217. ZPP-a, Ustavni sud smatra da apelant, u suštini, ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, i Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Prije svega, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka ne proizlazi da je apelant predlagao održavanje rasprave pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom. Bez obzira na to, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 217. ZPP-a proizlazi da je jedino drugostepeni sud mogao, samo u određenim slučajevima propisanim tom odredbom i po vlastitoj ocjeni, zakazati raspravu, a ne i Vrhovni sud. Stoga, Ustavni sud smatra da samim tim što Kantonalni sud nije ocijenio da je za odlučivanje o žalbi potrebno zakazati raspravu u konkretnom slučaju nije na bilo koji način narušilo ravnopravnost strana u postupku. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa jasno proizlazi da je apelant učestvovao u prvostepenom postupku, da mu je omogućeno da predlaže dokaze i da se upozna i očituje na dokaze suprotne strane, odnosno da se izjasni o svim činjenicama značajnim za rješenje konkretnog parničnog postupka, a apelant i ne tvrdi suprotno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je apelantu prekršeno načelo ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. U vezi s navodima koji se tiču proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova pri utvrđivanju činjenica i primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka vrlo detaljno, argumentirano i jasno obrazložili zašto su zaključili da je sporno zemljište postalo društveno vlasništvo, da je nacionalizirano, te da su apelantovi prednici bili upisani samo kao privremeni korisnici u skladu s relevantnim odredbama Zakona o nacionalizaciji. Također, Ustavni sud zapaža da je jasno ukazano da apelant, tj. njegovi prednici nisu ni u posjedu spornog zemljišta dugi niz godina, tj. da je sporno zemljište privedeno krajnjoj namjeni prema regulacionom planu općine. Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da je apelantovim prednicima ex lege prestalo pravo suvlasništva na spornom zemljištu danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji pa da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi kao konačnoj odluci razmotrio apelantove prigovore, koje u suštini ponavlja i u apelaciji, i jasno ukazao zašto ti prigovori ne mogu utjecati na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju (vidi tačku 8. ove odluke). Naime, Vrhovni sud je jasno ukazao da je nacionalizacijom prestalo pravo vlasništva apelantovih prednika na spornom zemljištu, koje je prešlo u korist tužene, a ne tek u postupku izlaganja nekretnina. Dakle, činjenica da su apelantovi prednici bili upisani s pravom korištenja u zemljišnoj knjizi ne može utjecati na pravne posljedice nacionalizacije i njenih ostvarenja u kontekstu vlasničkih prava. Imajući u vidu da su u osporenim odlukama data detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode koji se odnose na proizvoljno utvrđenje činjenica i primjenu pozitivnopravnih propisa.

23. Također, Ustavni sud zapaža da se apelant poziva na povredu pravne sigurnosti pozivajući se na odluke Vrhovnog suda donesene u drugim postupcima u kojima je, prema apelantovim navodima, Vrhovni sud u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji zauzeo drugačiji stav nego u osporenoj presudi. Međutim, s obzirom na to da apelant uz apelaciju nije dostavio odluke Vrhovnog suda na koje se pozivao, Ustavni sud te navode ne može ni ispitati.

24. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

25. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]

k) Pravo na imovinu.

26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelant ima „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, predstavka broj 39050/97, tačka 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, tač. 48–49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2361/06 od 10. januara 2008. godine, tačka 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je u toku konkretnog postupka utvrđeno da je sporno zemljište nacionalizirano danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji iz 1958. godine, te da je privedeno krajnjoj namjeni. Budući da su apelantovi prednici po sili zakona (ex lege) izgubili status titulara prava vlasništva na spornom zemljištu, Ustavni sud podsjeća da je u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u predmetu broj AP-2113/14 zaključio da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, u tom predmetu Ustavni sud je ukazao da su apelanti danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji po sili zakona (ex lege) izgubili status titulara prava vlasništva na spornoj nekretnini pa nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti s tužbenim zahtjevom za povrat u posjed sporne nekretnine i zahtjevom za isplatu naknade po osnovu stjecanja bez osnova. Ustavni sud je također istakao da odluka u tom predmetu ni na koji način ne utječe na eventualna buduća prava apelanata kao ranijih (su)vlasnika sporne imovine, koja bi oni ostvarili donošenjem propisa kojim bi se reguliralo pitanje restitucije nacionalizirane imovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

2113/14 od 15. februara 2017. godine, tač. 31–33, dostupna na www.ustavnisud.ba).

30. Imajući u vidu da je sporno zemljište nacionalizirano od apelantovih prednika i da je postalo državno vlasništvo, a da zakon o restituciji koji bi regulirao eventualna buduća prava apelanta (kao sljednika bivših vlasnika) na spornom zemljištu (kao nacionaliziranoj imovini) nije donesen, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema razloga da odstupi od prakse i stava izraženog u Odluci broj AP-2113/14. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da apelant u konkretnom slučaju nije imao „legitimno očekivanje“, odnosno imovinu koja uživa zaštitu prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženju osporene odluke dali detaljno i jasno obrazloženje iz kojeg proizlazi da je apelantovim prednicima, tj. apelantu danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji po sili zakona (ex lege) prestalo pravo (su)vlasništva na spornom zemljištu pa da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev.

33. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će u konkretnom sudskom postupku uspjeti s tužbenim zahtjevom za isplatu naknade za izuzeto sporno zemljište.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1923/21 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio