Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2877/21 (S. H.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2877/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2877/21, rješavajući apelaciju Samida Halilčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samida Halilčevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 Rs 160533 20 Rsž 2 od 16. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samid Halilčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Jakub Memić, advokat iz Lukavca, podnio je 9. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 Rs 160533 20 Rsž 2 od 16. juna 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 Rs 160533 20 Rs 2 od 3. augusta 2020. godine, obavezan je Rudnik krečnjaka „Vijenac“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati precizirani iznos na ime naknade štete zbog manje ostvarene penzije u periodu od 18. novembra 2009. godine do 15. januara 2011. godine, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je apelant bio zaposlenik tuženog i da mu tuženi nije blagovremeno uplatio doprinose za određene periode. Dalje je navedeno da je tuženi sudskim presudama, koje su postale pravosnažne 2015. i 2016. godine, obavezan da apelantu isplati razlike plata i naknada plata za precizirane periode. Nakon pravosnažnosti presuda, tuženi je uplatio apelantu doprinose na dosuđene razlike plata. Istaknuto je i da je Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) rješenjem od 24. decembra 2009. godine apelantu priznao pravo na invalidsku penziju, a rješenjem od 29. oktobra 2012. godine priznao pravo na invalidsku penziju u većem iznosu. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog. U vezi s tim, ukazao je na čl. 4., 5. i 11. Zakona o doprinosima i član 154. stav 1. i član 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je ukazao da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je tuženi u periodima obuhvaćenim navedenim sudskim presudama isplaćivao manju platu i da je tek na osnovu tih presuda obračunao i isplatio apelantu razliku plata, te naknadno uplatio doprinose. Stoga je zaključeno da je apelant trpio štetu u vidu manje isplaćene penzije u utuženom periodu zbog propuštanja tuženog da mu pravilno izvrši obračun i isplatu plata i pripadajućih doprinosa. Istaknuto je da se radi o izmakloj dobiti koju bi apelant ostvario po redovnom toku stvari. Općinski sud je naveo da je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 Rs 160533 20 Rsž 2 od 16. juna 2021. godine, uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da tuženi osnovano žalbom ukazuje da sud u parničnom postupku nije mogao utvrđivati penzijski osnov i visinu penzije koju bi apelant primio da je tuženi pravilno uplaćivao doprinose prema odredbama obligacionog prava, tj. da tuženi osnovano ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim, ukazao je da je odredbom člana 101. stav
2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) osiguran mehanizam sudske zaštite radi ostvarivanja prava na uplatu doprinosa. Dalje je ukazao da je osiguranik aktivno legitimisan da podnese tužbu protiv poslodavca radi uplate zaostalih doprinosa tokom radnog odnosa i nakon ostvarivanja prava na penziju ako smatra da mu poslodavac nije obračunavao i isplaćivao doprinose na sva isplaćena primanja. Kantonalni sud je ukazao da se neuplaćivanjem doprinosa ne mogu zasnovati obligaciono-pravni odnosi između tuženog i apelanta u smislu odgovornosti za štetu zbog toga što tuženi nije uplaćivao sve doprinose. Istaknuto je da je to odnos koji je regulisan odredbama Zakona o PIO, koji je lex specialis te da je stoga prvostepeni sud trebao primijeniti odredbe tog zakona a ne ZOO. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP-993/10.
5. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Kantonalni sud zanemario suštinu tužbenog zahtjeva, tj. da se radi o zahtjevu za naknadu štete, te ga svojevoljno okarakterisao kao zahtjev za ponovno određivanje visine penzije. Također smatra da okolnost da je provedeno vještačenje radi utvrđivanja visine pretrpljene štete kompariranjem pripadajuće i ostvarene penzije ne ovlašćuje sud da apelantovom zahtjevu daje upravnopravni karakter. Apelant navodi da je iluzorna tvrdnja da mu je sudska zaštita osigurana u sudskom postupku po zahtjevu za uplatu doprinosa, jer je apelant stekao to pravo tek nakon isplate razlike plate po pravosnažnim sudskim odlukama. Ističe da nije imao razloga za tužbu radi uplate doprinosa, jer je tuženi isplatio razliku plata i uplatio doprinose po sudskim presudama. Posebno ističe da je po njegovim zahtjevima za ponovo određivanje penzije odlučivano shodno odredbi člana 104. Zakona o PIO, kojom je propisano da se penzija isplaćuje od dana ispunjenja uslova (promjene penzijskog osnova) i najviše za šest mjeseci unazad. Stoga smatra da je očito da je zbog krivnje tuženog pri obračuna i isplati plata i doprinosa apelantu utvrđena i isplaćivana penzija u manjem iznosu od pripadajućeg. Apelant se poziva na odluke Ustavnog suda br. AP-104/04 i AP-1865/10 i presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Valkov i drugi protiv Bugarske i Kjartan Ásmundsson protiv Islanda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
8. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da stavovi Kantonalnog suda da se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obligaciono-pravni odnosi između tuženog i apelanta u smislu odgovornosti za štetu i da je članom 101. stav 2. Zakona o PIO osiguran mehanizam sudske zaštite radi ostvarivanja prava na uplatu doprinosa, korespondiraju sa praksom Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slično pravno pitanje (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 993/10 od 12. marta 2014. godine, tačka 29, i AP 4202/13 od 20. jula 2016. godine, tačka 45, i odluka o dopustivosti br. AP 3481/18 od 22. travnja 2020. godine, tačka 15, i AP 1674/19 od 17. decembra 2019. godine, tačka 8, dostupne na www.ustavnisud.ba). U skladu sa time, odnosno kod činjenice da se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obavezno-pravni odnos između osiguranika i poslodavca, irelevantnim se ukazuju apelantove tvrdnje da nije imao razloga za tužbu radi uplate doprinosa. Pri tome, u pogledu apelantovog pozivanja na praksu Ustavnog i Evropskog suda, Ustavni sud ukazuje da je sve navedeno imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali smatra da ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantovom slučaju. Naime, Ustavni sud se u odlukama AP-
104/04 i AP-1865/10 bavio drugim pitanjima, a predmeti Evropskog suda Valkov i drugi protiv Bugarske te Kjartan Ásmundsson protiv Islanda tiču se penzija, ali stavovi iz tih odluka nisu primjenjivi u apelantovom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koju se apelant pozvao. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman