Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2339/21 („R.B.M.“ Konzalting za radijaciju poludragog kamena d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 154
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-2339/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić , potpredsjednici Valerija Galić i Angelika Nußbergeri sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2339/21, rješavajući apelaciju „R.B.M.“ Konzalting za radijaciju poludragog kamena d.o.o. Sarajevo, osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/21), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „R.B.M.“ Konzalting za radijaciju poludragog kamena d.o.o. Sarajevo, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 0
65458 20 Rev od 3. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „R.B.M.“ Konzalting za radijaciju poludragog kamena d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Alen Nakić i Senad Kreho, advokati iz Sarajeva, podnio je 1. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 065458 20 Rev od 3. aprila 2020 godine.
2. Apelant je, 24. novembra 2008. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Sberbank BH d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 065458 16 Ps 2 od 4. novembra 2016. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 065458 18 Pž 3 od 26. decembra 2018. godine i protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 065458 20 Rev od 3. aprila 2020. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Prema obrazloženju sudova apelant je sa pravnim prednikom tuženog (Volksbank BiH d.d. Sarajevo) 1. decembra 2005. godine zaključio ugovor o otvaranju i vođenju računa za obavljanje platnih transakcija u zemlji (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Tim ugovorom apelant se obavezao da će naloge za plaćanje podnositi na propisanim obrascima, koje će potpisati i ovjeriti ovlaštena lica čiji su potpisi deponovani kod tužene. Tužena se, s druge strane, obavezala da će po tim nalozima vršiti plaćanja. Dalje je utvrđeno da je S. Ž., u svojstvu apelantovog direktora, u periodu od 2006-2007. godine, imao ovlaštenje apelantovog osnivača R. R. da potpisuje i plaća naloge koji ne prelaze iznos od 1.000,00 KM. Također, utvrđeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 24. maja 2011. godine proizlazi da je apelantov direktor S. Ž. u istom periodu, bez saglasnosti apelantovog osnivača, potpisivao naloge i vršio transakcije sa apelantovog računa koje su prelazile iznos od 1.000,00 KM. U vezi s tim, navedeno je da je u nalazu vještaka konstatovano da je po osnovu takvih naloga izvršena transakcija u ukupnom iznosu od 159.039,45KM. Također je navedeno da apelant nije stavio vještaku na raspolaganje bruto bilans za 2006. i 2007. godinu, te da je vještak konstatovao da u pogledu utroška isplaćenih sredstava, raspolaganja i ukupne analize finansijskog poslovanja tužitelja u spornom periodu, nije mogao dati potpun nalaz.
3. Cijeneći da je na apelantu bio teret dokazivanja da je pretrpio štetu zbog toga što je tuženi prekršio ugovorene obaveze, te da apelant nije dokazao ovakvu svoju tvrdnju ni finansijskim vještačenjem, sudovi su zaključili da apelant nije dokazao ni da je došlo do umanjenja njegove imovine. U vezi s tim obrazloženo je da sama povreda ugovorene obaveze ne mora nužno rezultirati štetom, naročito kad se ima u vidu da je naloge za transakcije sa apelantovog računa potpisivao apelantov direktor. Prema mišljenju sudova, ukoliko je time došlo do umanjenja apelantove imovine, on je to mogao dokazivati svojom finansijskom dokumentacijom (bruto bilans) iz spornog perioda. Također, redovni sudovi su zaključili da utvrđeni iznos spornih transakcija koji je utvrđen vještačenjem ne može predstavljati utvrđenu visinu štete samo zato što apelant tvrdi da taj iznos za njega predstavlja štetu.
4. Prema ocjeni redovnih sudova, primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno odredbama člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a), sudovi su zaključili da apelant nije dokazao da mu je tuženi pričinio štetu, pa je shodno odredbama čl. 126. ZPP.-a i čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
Relevantni propisi
5. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
6. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu. (3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu izčlana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je zbog pogrešne ocjene dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno pravo. U vezi s tim, smatra da osporena odluka ne zadovoljava zakonske standarde u pogledu ocjene izvedenih dokaza jer nisu uzeti u obzir svi dokazi provedeni u postupku koji ukazuju na odgovornost tužene za izvršene transakcije u spornom periodu na njegovu štetu“. Apelant smatra da je ponudio dokaze iz kojih se mogao izvesti zaključak o povredi ugovorene obaveze od strane tužene, prilikom isplate novčanih sredstava po osnovu dostavljenih naloga u spornom periodu. Zatim je kroz izvršenu analizu i svoju ocjenu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke istakao, da su redovni sudovi, suprotno navedenom nalazu, pogrešno odlučili u pogledu njegovog zahtjeva za naknadu štete, shodno odredbama čl. 154. i 155. ZOO.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni relevantni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
11. Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja, svoje odlučenje o tome da apelant nije dokazao svoje tvrdnje detaljno obrazložili. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje tog prava. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u postupku okončanomosporenom presudom Vrhovnog suda, imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove (podnošenje žalbe i revizije). Činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku okončanom osporenom presudom, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić