Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2229/21 (S. H.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2229/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2229/21, rješavajući apelaciju Senade Hušidić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senade Hušidić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 029226 20 Rev od 16. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senada Hušidić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Mirza Ališah, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 029226 20 Rev od 16. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 029226 18 Gž od 5. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 029226 16 P od 28. marta 2018. godine.
Uvodne napomene
2. Presudom Kantonalnog suda od 17. septembra 2015. godine preinačena je presuda Općinskog suda od 10. jula 2013. godine na način da je H. H. obavezan vratiti M. H. iznos od 195.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. M. H., kao tražilac izvršenja, je na osnovu navedene presude Kantonalnog suda, prijedlogom za izvršenje od 2. oktobra 2015. godine, protiv H. H., kao izvršenika, pokrenuo izvršni postupak u kojem je predložio izvršenje na nekretninama koje su u njegovom suvlasništvu.
4. H. H., kao poklonodavac i apelantica, kao poklonoprimac (supruga H. H.), zaključili su kod notara Ugovor o darovanju 8. oktobra 2015. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Spornim ugovorom ugovoreno je da H. H. poklanja apelantici određene nekretnine (na kojima je, između ostalih, predloženo izvršenje u naprijed navedenom izvršnom postupku, u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Dalje je ugovoreno da posjed i sve koristi i tereti vezani za sporne nekretnine prelaze sa H. H. na apelanticu odmah po potpisivanju spornog ugovora srazmjerno poklonjenom udjelu. Osim toga, ugovoreno je da je H. H. saglasan da se apelantica upiše kao posjednik sa dijelom 1/1 i vlasnik u zemljišnim knjigama kada se za to stvore uslovi. Osporeni postupak
5. M. H. (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio tužbu protiv apelantice, radi pobijanja pravnih radnji tužiteljevog dužnika H. H. (u daljnjem tekstu: tužiteljev dužnik).
6. Presudom Općinskog suda od 28. marta 2018. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 5. novembra 2019. godine, utvrđeno je da je sporni ugovor bez dejstva u odnosu na tužitelja. Određeno je da je apelantica dužna dozvoliti da tužitelj namiri svoja potraživanja po presudi Kantonalnog suda od 17. septembra 2015. godine u određenom iznosu, i to utvrđivanjem vrijednosti, prodajom i namirenjem tužitelja iz iznosa dobivenog prodajom spornih nekretnina, a shodno odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
7. Općinski sud je ukazao na činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza, kao i na sadržaj odredaba čl. 280.-285. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je ukazao da su tužiteljev dužnik i apelantica zaključili sporni ugovor nakon pravosnažnosti presude Kantonalnog suda od 17. septembra 2015. godine i podnošenja prijedloga za izvršenje (vidi uvodne napomene). U vezi s tim, naveo je da se u konkretnom slučaju radi o besteretnom raspolaganju tužiteljevog dužnika u apelantičinu korist. Sud je istakao da su i tužiteljev dužnik i apelantica znali da navedenim pravnim radnjama sprečavaju tužitelja da naplati svoje potraživanje na spornim nekretninama. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
8. Presudom Vrhovnog suda od 16. februara 2021. godine odbijena je apelantičina revizija.
9. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na apelantici teret dokazivanja da je tužiteljev dužnik solventan, odnosno da ima drugu imovinu dostatnu za podmirenje tužiteljeve tražbine, budući da se apelantica pozvala na te okolnosti. Međutim, ukazao je da apelantica to nije dokazala, odnosno na te okolnosti nije predložila niti jedan dokaz, zbog čega je navedeni prigovor neosnovan. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi slijedom utvrđenih činjenica pravilno zaključili da su ispunjene pretpostavke za pobijanje pravnih radnji tužiteljevog dužnika iz odredbi čl. 280., 281., 283., 284. i
285. ZOO, zbog čega su usvojili tužbeni zahtjev. Sud je istakao da nije od uticaja na pobijanu presudu ni apelantičina tvrdnja da sporne nekretnine ne mogu biti predmet izvršenja, jer nema dokaza da je tužiteljev dužnik bio njihov vlasnik, niti da je apelantica vlasnik. U vezi s tim, istakao je da je u postupku utvrđeno da je tužiteljev dužnik u zemljišnoj knjizi bio uknjižen kao suvlasnik spornih nekretnina, a u katastru upisan kao posjednik, te da je nakon zaključenja spornog ugovora to apelantica. Dalje je ukazao da u skladu sa odredbom člana 69. stav (2) ZIP suvlasnički dio nepokretnosti može biti samostalan predmet izvršenja, odnosno istakao je da navedena okolnost nije smetnja podobnosti spornih nekretnina za prinudno izvršenje na njima radi naplate potraživanja tužitelja.
10. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ponavlja navode koje je isticala tokom postupka. Naime, apelantica navodi da tužitelj nije dokazao da je tužiteljev dužnik zaključenjem spornog ugovora sa apelanticom postao platežno nesposoban. Dalje ističe da je trebalo dokazati da se tužitelj ne može namiriti iz imovine tužiteljevog dužnika, te da bi bilo dopušteno zadirati u tuđu imovinu tek ukoliko se utvrdi da zaista nema imovine dostatne za izmirenje duga. Također, navodi da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je apelantica trebala dokazivati insolventnost tužiteljevog dužnika, a ne tužitelj. Osim toga, apelantica ističe da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da tužiteljev dužnik nije bio vlasnik spornih nekretnina. U konačnici, ukazuje da su sporne nekretnine predstavljale njen dom, te da su sudovi morali biti naročito oprezni kada su odlučivali u konkretnom slučaju. Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI
Opšte pravilo
Član 280. (1) Svaki poverilac čije je potraživanje dospelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu poverilaca. (2) Smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu poverilaca ako usled njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje poveriočevog potraživanja.
Uslovi pobijanja
Član 281. st. (1)-(3) (1) Teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vreme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim poveriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju je korist pravna radnja preduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. (2) Ako je treće lice dužnikov suprug, ili srodnik po krvi u prvoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena, pretpostavlja se da mu je bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu poveriocima. (3) Kod besplatnih raspolaganja i sa njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu poveriocima, i za pobijanje tih radnji ne zahteva se da je trećem licu to bilo poznato ili moglo biti poznato.
12. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12-Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 OUS BiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16 i 55/18 - Rješenje US BiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 69. stav (2)
Nekretnina kao predmet izvršenja (2) Suvlasnički dio nekretnine može biti samostalan predmet izvršenja u pogledu kojeg se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju nad nekretninama.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, redovni sudovi su detaljno obrazložili kako su tužiteljev dužnik i apelantica zaključili sporni ugovor nakon pravosnažnosti presude Kantonalnog suda i podnošenja prijedloga za izvršenje i time nastojali spriječiti tužitelja da naplati svoje potraživanje, to je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto apelantičini prigovori o dokazivanju da li tužiteljev dužnik ima druge imovine, odnosno da on nije bio vlasnik spornih nekretnina nisu osnovani. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
17. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu i prava na dom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su apelantičina prava na imovinu i dom došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4), Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić