Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3304/21 (Z.B.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Disciplinska mjera
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3304/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3304/21, rješavajući apelaciju Z. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Z. B.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 Rs 056431 21 Rev od 6. srpnja 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Z. B. u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Z. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 Rs 056431 21 Rev od 6. srpnja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Z. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Ivan Herceg, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 16. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 056431 21 Rev od 6. srpnja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 056431 15 Rsž od 9. ožujka 2021. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 056431 14 Rs od 16. travnja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od „Hrvatska pošta“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. listopada 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju pa su ti odgovori 21. studenog 2022. godine dostavljeni apelantičinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja.
4. Apelantičin punomoćnik je 22. studenog 2022. godine dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Apelantica je 5. veljače 2014. godine podnijela tužbu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa.
6. Presudom Općinskog suda od 16. travnja 2015. godine odbijen je, između ostalog, apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su ništave odluka o pismenom upozorenju od 14. studenog 2013. godine i odluka o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava od 9. prosinca 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporne odluke). Istom presudom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se oslobodi disciplinske odgovornosti zbog lakše povrede službene dužnosti propisane Pravilnikom o radu tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik).
7. Općinski sud je u obrazloženju naveo da iz spornih odluka proizlazi da je apelantica dozvolila selektivno preuzimanje određene pošiljke te je stoga počinila lakšu povredu radnih obveza – nemarno obavljanje poslova radnog mjesta iz članka 94. stavak (1) točka 3) Pravilnika, zbog čega joj je, shodno odredbi članka 91. st. (4) i (5) Pravilnika, izrečena sankcija „pisano upozorenje“. Dalje, Općinski sud je ukazao da je, na temelju iskaza svjedoka (LJ. V., Z. Ć. i LJ. B.), koji su suglasni s apelantičinim izjavama od 15. i 25. listopada 2013. godine, te s izvješćem o izvršenom anonimnom nadzoru i kontroli Poštanskog ureda Ljubuški od 25. listopada 2013. godine, utvrdio da je tužbeni zahtjev neutemeljen. Dalje, ukazao je da je utvrdio da je tužena pravilno provela postupak utvrđivanja apelantičine odgovornosti, da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, kao i da je apelantici omogućeno iznijeti obranu i očitovati se o svim činjenicama i okolnostima koje joj se stavljaju na teret. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je tužena dokazala da je donijela zakonite odluke, zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev neutemeljen.
8. Presudom Kantonalnog suda od 9. ožujka 2021. godine odbijena je apelantičina žalba i prvostupanjska presuda potvrđena.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da apelantica utemeljeno ukazuje na to da je prvostupanjski sud propustio dati ocjenu iskaza svjedoka i apelantice, te da je time povrijedio odredbu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ali da ta povreda nije utjecala na pravilnost prvostupanjske odluke. Naime, ukazao je da se relevantne činjenice mogu utvrditi iz materijalnih dokaza, a da žalbeni navodi vezani za iskaze svjedoka i apelantice ne ukazuju na drugačije činjenično stanje. U svezi s tim je istaknuo da je provedena interna kontrola i da je sačinjen zapisnik, kao i da su činjenice navedene u obrazloženju spornih odluka potvrđene u apelantičinim izjavama od 15. i 25. listopada 2013. godine. Također, Kantonalni sud je ukazao da te činjenice nisu ni osporene žalbom, te da ih potvrđuje predajni popis pošiljki od 4. i 12. listopada 2013. godine, kao i ispis praćenja pošiljki. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je neutemeljena apelantičina tvrdnja da prvostupanjski sud nije mogao prihvatiti njezinu pismenu izjavu danu u disciplinskom postupku s obzirom na to da ne postoje zakonski razlozi koji bi tu ispravu isključili kao dokaz. Također, naveo je da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je LJ. B. sudjelovala u disciplinskom postupku protiv apelantice, odnosno da nema dokaza za apelantičine navode da je dala izjavu pod pritiskom ili prisilom, kao i da nije obrazloženo na koji način je LJ. B. vršila pritisak i prisilu, što i te žalbene navode čini neutemeljenim. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je disciplinski postupak pravilno proveden u skladu s Pravilnikom, da je apelantici osigurano pravo na obranu te da nema pravne osnove za utvrđivanje ništavosti spornih odluka.
10. Presudom Vrhovnog suda od 6. srpnja 2021. godine odbijena je apelantičina revizija. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da je neutemeljen apelantičin prigovor o povredi odredaba parničnog postupka iz članka 209. ZPP-a jer je drugostupanjski sud pravilno ispitao prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i dao potpune i pravilne razloge u obrazloženju presude. Također, naveo je da su, prema ocjeni tog suda, nižestupanjske presude donesene uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U svezi s tim, sud je citirao sadržaj relevantnih odredaba Pravilnika te zaključio da je tužena, nakon što je utvrdila sve okolnosti konkretnog slučaja, pravilno utvrdila da se radi o lakšoj povredi obveza iz radnog odnosa i apelantici izrekla odgovarajuću sankciju. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je cijenio i ostale revizijske navode, ali da ih nije posebno obrazlagao s obzirom na to da oni s aspekta predmeta spora nisu od odlučujućeg značaja.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, ponavlja navode koje je iznosila tijekom postupka, te ističe da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdili da su sporne odluke tužene pravilne i zakonite. U svezi s tim, apelantica ukazuje na to da je pismenu izjavu u disciplinskom postupku dala pod pritiskom i prisilom LJ. B. Apelantica naročito smatra da su drugostupanjski i revizijski sud zanemarili većinu žalbenih i revizijskih navoda, zbog čega nisu ispoštovali standarde prava na obrazloženu sudsku odluku. Također ističe da je cjelokupni postupak trajao sedam godina i šest mjeseci, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni i Kantonalni sud su naveli da ostaju pri razlozima navedenim u osporenim presudama te su u svezi s tim predložili da se apelacija odbije kao neutemeljena.
13. Općinski sud je naveo tijek cjelokupnog postupka.
14. Tužena je navela da su apelacijski navodi neutemeljeni te je predložila da se apelacija odbije.c)Izjašnjenje
15. Apelantičin punomoćnik je naveo da sudionici u postupku u svojim odgovorima nisu dali nijedan relevantan argument u prilog neutemeljenosti apelacije.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje
19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
20. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporene odluke
21. Apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, pozivajući se na relevantne propise, detaljno i jasno obrazložili zašto je tužbeni zahtjev odbijen. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja tih odluka proizlazi da, kako je tužena dokazala da je disciplinski postupak proveden u skladu s Pravilnikom, to nema pravne osnove za utvrđivanje ništavosti spornih odluka. Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža, suprotno apelantičinim navodima, da su Kantonalni i Vrhovni sud detaljno obrazložili svoje stavove i zaključke u odnosu na suštinsko pitanje i ključne žalbene odnosno revizijske prigovore. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da su takva obrazloženja suprotna standardima prava na obrazloženu sudsku odluku.
23. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u odnosu na osporenu odluku, neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
24. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
25. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju relevantno razdoblje od podnošenja tužbe 5. veljače 2014. godine pa do donošenja presude Vrhovnog suda 6. srpnja 2021. godine kao konačne odluke u postupku, što ukupno iznosi sedam godina i pet mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da se radilo o postupku koji je po zakonu hitan, da se nije radilo o složenom predmetu, kao i da apelantica svojim postupcima nije uticala na dužinu trajanja postupka.
26. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostupanjskim sudom trajao jednu godinu i dva mjeseca od podnošenja tužbe. S druge strane, Ustavni sud uočava da je Kantonalnom sudu trebalo pet godina i oko 11 mjeseci da donese odluku po žalbi. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije posebno izjasnio u odnosu na duljinu postupka. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao oko četiri mjeseca. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti, za što ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53.–66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
27. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naknada nematerijalne štete
28. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32.–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 800,00 KM. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.b)Pravo na imovinu
29. Apelantica ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o povredi tog prava temelji na istim tvrdnjama koje je istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantičino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije budući da je postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode, trajao sedam godina i pet mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom pet godina i oko 11 mjeseci, a taj sud nije ponudio bilo kakve razloge za takvo prolongiranje donošenja odluke.
31. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada nisu utemeljeni apelantičini navodi da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“, te kada ništa ne ukazuje da je apelantici bilo uskraćeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.
32. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.