Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2781/21 (N. S. i drugi)
Odluka donesena 21. 03. 2024.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Isplata duga
- Imovina
- Ugovor o kupoprodaji
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2781/21
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 03. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2781/21, rješavajući apelaciju Nebojše Starčevića i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik, Helen Keller, potpredsjednica, Seada Palavrić, sudija, Angelika Nußberger, sudija, Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nebojše Starčevića, Nenada Starčevića, Tanje Starčević i Slobodanke Starčević.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na osporenu odluku, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u „razumnom roku“.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031417 21 Rev od 22. aprila 2021. godine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nebojša Starčević i Nenad Starčević (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), te Tanja Starčević i Slobodanka Starčević (u daljnjem tekstu: apelantkinje) svi iz Banjaluke, koje zastupaju Lazo S. Radić i Mladen Baštinac, advokati iz Banjaluke, podnijeli su 3. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 031417 21 Rev od 22. aprila 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci, te od Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotužilac) zatraženo je 19. decembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su odgovore dostavili u periodu od 21. do 30. decembra 2022. godine.
3. Odgovori učesnika u postupku su 12. maja 2023. godine dostavljeni punomoćniku apelanata i apelantkinjama radi eventualnog izjašnjenja, koje je dostavljeno 20. maja 2023. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tuženi „Stočar“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Milan Jejinić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) su 24. februara 1999. godine i 2. jula 2000. godine međusobno zaključili ugovore o zajmu, koje su sudski ovjerili. Ugovorima o zajmu ugovoreno je založno pravo na nekretninama prvotuženog, te uknjižba prava korišćenja na tim nekretninama u korist zajmodavca (drugotuženog) u slučaju da zajmoprimac (prvotuženi) u ugovorenom roku ne vrati novčani zajam. Predmet založnog prava je neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište u K.o. Badžak (u daljnjem tekstu: sporno zemljište) u društvenoj svojini na kojem je pravo korišćenja imao pravni prednik prvotuženog. Drugotuženi je „na osnovu sudske odluke“ ishodio upis prava korišćenja na spornom zemljištu, nakon čega je sporno zemljište ponudio prvotužiocu Gradu Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotužilac), što je Skupština prvotužioca odbila odlukom od 14. jula 2003. godine. Apelanti i drugotuženi su 11. avgusta 2003. godine zaključili ugovor o kupoprodaji spornog zemljišta, koji su sudski ovjerili, kojim je na apelante preneseno pravo korišćenja. Na osnovu kupoprodajnog ugovora apelanti su se u javnim evidencijama (zemljišnoj knjizi i katastru zemljišta) upisali kao korisnici spornog zemljišta. Prvoapelant je nakon toga od prvotužioca ishodio dozvole za izgradnju montažnih objekata na spornom zemljištu, koje je izgradio. Na osnovu ugovora o dugoročnom kreditu, koji su NLB Banka a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: Banka) i prvoapelant zaključili 16. septembra 2008. godine, iste stranke su 18. septembra 2008. godine zaključile notarski ugovor o zasnivanju založnog prava na spornom zemljištu, na koji su saglasnosti dali drugoapelant, te apelantkinje (supruge apelanata). Na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj Dn-3220/10 od 9. marta 2011. godine, apelanti su se u zemljišnoj knjizi upisali kao suvlasnici spornog zemljišta. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Okružni sud Rješenjem broj 11 0 Dn 015874 15 Gž od 16. decembra 2016. godine uvažio žalbu prvotužioca, osporeno rješenje o uknjižbi prava suvlasništva apelanata na spornom zemljištu ukinuo i predmet vratio Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) „na ponovni nadležni postupak“ iz razloga što prvotužilac nije učestvovao u postupku. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Banka u martu 2021. godine izdala brisovnu dozvolu za brisanje založnog prava na spornom zemljištu, jer je prvoapelant u potpunosti izmirio kredit po osnovu ugovora o kreditu, čiju su ništavost tužioci tražili.
Parnični postupak
6. Prvotužilac i drugotužilac su 7. februara 2001. godine podnijeli tužbu, prvo protiv prvotuženog i drugotuženog, a prema navodima iz izjašnjenja 26. juna 2009. godine, tužbu su proširili na apelante, apelantkinje i Banku, kojom su tražili utvrđenje ništavosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, kupoprodajnog ugovora, te ugovora o kreditu i založnom pravu. Tužbenim zahtjevima je traženo i brisanje upisa prava korišćenja i založnog prava u javnim evidencijama (zemljišnoj knjizi i katastru zemljišta) na spornom zemljištu, prestanak prava korišćenja prvotuženog, vraćanje u posjed spornog zemljišta prvotužiocu, uz naknadu troškova postupka. Nakon što se Osnovni sud rješenjem od 13. marta 2013. godine oglasio stvarno nenadležnim za rješavanje spora, a Okružni sud takav stav prihvatio, Vrhovni sud je rješenjem od 30. januara 2014. godine odredio nadležnost Osnovnog suda. Odlučujući o tužbenim zahtjevima, Osnovni sud je Presudom broj 71 0 031417 15 P3 od 11. oktobra 2019. godine zahtjeve u cijelosti odbio, uz obavezivanje tužilacā na naknadu troškova parničnog postupka. Nakon sprovedenog postupka i ocjenom velikog broja dokaza, uključujući i različita vještačenja i uviđaj na licu mjesta, prvostepeni sud je zaključio da drugotužilac nema svojstvo pravnog lica i da u konkretnoj parnici ne može da istupa samostalno. Obrazloženo je da drugotužilac nema ni pravni interes da traži ništavost osporenih ugovora. U odnosu na prvotužioca, prvostepeni sud je, imajući u vidu član 1 stav 1 i član 7 Uredbe o uknjiženju prava svojine na državnoj nepokretnoj imovini iz 1947. godine (u daljnjem tekstu: Uredba), zaključio da prvotužilac nije dokazao bilo kakav vlasničkopravni odnos sa spornim zemljištem. Navedeno je da sporno zemljište nikada nije bilo uknjiženo na prvotužioca niti je na njemu stekao neko pravo po zakonu. Dalje, obrazloženo je da sporno zemljište nije privedeno namjeni i da je na njemu nosilac prava upravljanja i korišćenja, po sili zakona, postao nosilac prava raspolaganja, a da je to pravni prednik prvotuženog, koji je sporno zemljište koristio od 1961. godine. Navedeno je da su apelanti savjesni i zakoniti sticaoci, jer svojim ponašanjem nisu prouzrokovali niti jednu nezakonitu radnju. Takođe, navedeno je da su apelanti i savjesni gradioci koje je prvotužilac, izdavanjem dozvola za gradnju, doveo u situaciju da kupe i ulože znatan dio sredstava u sporno zemljište da bi im sada tražio gubitak tog prava. Naglašeno je da je drugotuženi pravo na spornom zemljištu „stekao na originaran način, na osnovu sudske odluke“, pa njegovo pravo ne zavisi od pravne valjanosti radnji prvotuženog. Još je navedeno da su „apelanti upisani u list nepokretnosti koji je stupio na snagu na osnovu odluke nadležnog organa“. Shodno tome, obrazloženo je da je „jasno da oglašavanje ništavim traženih pravnih radnji ne može uticati na pravnu valjanost ili promjenu upisa u javnim evidencijama koja nije stečena na osnovu pravnih radnji koje se poništavaju“. Još je navedeno da se „ovakvim postupanjem vrijeđa i povjerenje u javne evidencije, pravnu sigurnost i zakonit i nepristrasan rad Grada Banjaluka u okviru zakonom i Statuom Grada utvrđenih prava i obaveza“. Prema tome i kada bi se usvojili tužbeni zahtjevi, oni bi u svakom slučaju bili neizvršivi.
7. Odlučujući o žalbama tužilacā i drugotuženog u odnosu na troškove postupka, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 031417 20 Gž 5 od 8. juna 2020. godine žalbu tužilacā djelimično uvažio tako što je utvrdio ništavost osporenih odredbi ugovora, uz obavezu apelanata da trpe brisanje upisanih založnih prava, kao i ostalih prava koja su stekli na spornom zemljištu. Odlučeno je da stečena prava prestaju bez naknade, te da se sporno zemljište preda u posjed prvotužiocu. Istovremeno, drugostepeni sud se oglasio nenadležnim da odlučuje o prestanku prava korišćenja prvotuženog na spornim nekretninama. Drugostepeni sud je prilikom odlučenja prihvatio činjenično stanje prvostepenog suda, ali ne i zaključke tog suda, o čemu se detaljnije izjasnio u obrazloženju.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 031417 21 Rev od 22. aprila 2021. godine reviziju apelanata odbio. Obrazloženo je da je u vrijeme zaključenja spornih ugovora na snazi bio Zakon o građevinskom zemljištu, koji je stupio na snagu 3. oktobra 1986. godine (u daljnjem tekstu: ZOGZ). Prema odredbama ZOGZ-a, fizičko i pravno lice nije moglo imati „pravo svojine“ na građevinskom zemljištu (član 4), bez obzira na to da li je zemljište bilo izgrađeno ili neizgrađeno. Prema članu 6 ZOGZ-a, Opština je upravljala i raspolagala gradskim građevinskim zemljištem, a pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu takvog zemljišta, koji su zaključeni protivno ograničenjima propisanim odredbama ZOGZ-a, ništavi su. Gradskim građevinskim zemljištem, i prema Zakonu o građevinskom zemljištu iz 2003. godine (u daljnjem tekstu: ZGZ), propisano je da takvim zemljištem, pod određenim uslovima, upravlja opština ili grad. Navedeno je da se u konkretnom slučaju primjenjuje član 63 ZOGZ-a, a da je tim članom drugotužiocu dato svojstvo stranke u pogledu podnošenja tužbe. Obrazloženo je da su ugovorima o zajmu prvotuženi i drugotuženi raspolagali spornim nekretninama, suprotno odredbama ZOGZ-a te su, u smislu člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), takvi pravni poslovi ništavi. Navedeno je da se sporni ugovori ne mogu konvalidirati, zbog činjenice da je kasnije došlo do promjene zakonskih propisa koji se tiču prava na gradskom građevinskom zemljištu. Vrhovni sud je naveo da su shodno tome ništavi i ostali ugovori čija se ništavost tužbom tražila. Obrazloženo je da na strani tužioca postoji pravni interes za utvrđivanje ništavosti, u smislu člana 54 ZPP-a jer je prvotužitlac, saglasno članu 63 ZOGZ-a, „postavio i zahtjev da mu se preda zemljište i da se utvrdi prestanak prava koje je bilo upisano u korist prvotuženog“. Obrazloženo je da činjenica da je prvotužilac izdao urbanističko-tehničke uslove za postavljanje privremenih objekata na spornom zemljištu, ne može uticati na drugačije odlučenje. Vrhovni sud je odluku o vraćanju u posjed spornog zemljišta prvotužiocu zasnovao na odredbi člana 63 ZGZ-a. Sud je dalje naveo da su prvotuženi i drugotuženi, u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu, postupali nesavjesno, te da je odluka o predaji spornog zemljišta prvotužiocu pravilno zasnovana na članu 104 stav (2) ZOO-a. Uz to, obrazloženo je da prvotužilac nije ni postavio zahtjev kojim je tražio restituciju kao posljedicu utvrđene ništavosti. Vrhovni sud je naveo „da na odluku u tužbenom zahtjevu nije od uticaja činjenica da je u međuvremenu okončan postupak uspostavljanja katastra nepokretnosti za područje na kojem se nalazi predmetno zemljište“.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelanti i apelantkinje smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljnom obrazloženju, te ukazuju na kršenje prava na suđenje u razumnom roku. Apelanti navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZOGZ-a, posebno član 63 koji se odnosi na upisano pravo korišćenja koje je prvotuženi imao u vrijeme sklapanja spornih ugovora, te da sporni ugovor nije suprotan odredbama čl. 39 i 50 ZOGZ-a. Takođe navode da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe ZGZ-a, koje su važile u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora, kojima prenos prava korišćenja nije bio zabranjen. Pri tome, navode da je Vrhovni sud zanemario da se u konkretnom slučaju nije radilo o sticanju svojine, već o prenosu prava korišćenja koje je u relevantnom periodu bilo dozvoljeno. Štaviše, navode da je drugotuženi prije zaključenja spornog ugovora od prvotužioca ishodio odluku Skupštine prvotužioca, koja je tokom postupka izvedena kao dokaz. Dalje, navode da tužioci u postupku nisu tražili utvrđivanje bilo kakvih vlasničkih prava na spornim nekretninama, pa je odluka o predaji u posjed suprotna članu 37 Zakona o osnovnim imovinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) odnosno članu 127 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Apelanti posebno naglašavaju da su u postupku izlaganja nekretnina ponovo upisani kao suvlasnici spornih nekretnina, što Vrhovni sud uopšte nije uzeo u obzir. Vrhovni sud prilikom odlučenja nije uzeo u obzir ni odredbe Zakona o premjeru niti odredbe ZSP-a. Ovi propisi se odnose na sticanje prava svojine koje su apelanti stekli na osnovu odluke nadležnog organa uprave odnosno po sili zakona – originarno. Još su istakli da je drugotuženi svoje pravo u javnim evidencijama ishodio na osnovu sudske odluke, a da zakonitost te odluke, koja je bila osnov za upis, niko nije osporio. Naveli su da su tužbeni zahtjevi, kako su postavljeni, nemogući jer su stupanjem na snagu katastra nekretnina za K.o. Badžak stavljene van snage zemljišne knjige i katastar zemljišta, pa se ne može tražiti brisanje upisa iz tih evidencija. Odsustvo savjesne i brižljive ocjene dokaza i neobrazloženi stavovi o primjeni prava, kao u konkretnom slučaju, doveli su do arbitrarnosti i proizvoljnosti suda. U vezi s tim, apelanti su se pozvali na predmet Ustavnog suda AP-2560/14. Apelanti traže da se apelacija uvaži, da se utvrdi kršenje njihovih prava, da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Apelanti traže i naknadu troškova sastava apelacije.
b) Odgovori na apelaciju
10. Vrhovni i Okružni sud su naveli da ostaju kod razloga koje su dali u osporenim odlukama jer apelantima nisu prekršena prava na koja su se neosnovano pozvali.
11. Osnovni sud je naveo da smatra da je podnesena apelacija osnovana, što je taj sud detaljno obrazložio u svojoj odluci.
12. Tužioci u iscrpnom odgovoru navode da su apelacioni navodi neosnovani jer je Vrhovni sud jasno i argumentovano obrazložio razloge za osnovanost tužbenih zahtjeva. U prilogu odgovora dostavili su dokumente kojima su potkrijepili navode, između ostalog, rješenje Okružnog suda od 16. decembra 2016. godine kojim je predmet upisa suvlasništva na spornim nekretninama vraćen Upravi na ponovni nadležni postupak.
13. Apelanti su u izjašnjenju na odgovore naveli da su odgovori sudova paušalni, a odgovor drugotužioca neosnovan. Apelanti naglašavaju da je netačna tvrdnja da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora bilo zabranjeno prometovanje gradskog građevinskog neizgrađenog zemljišta. Zatim naglašavaju da im do proširenja tužbe 2008. godine nije bilo poznato da su tužioci 2001. godine podnijeli tužbu i da su sporne nekretnine „u sporu“. Naglašavaju da su bili savjesni i zakoniti kupci i da su preduzeli sve razumne mjere s ciljem realizacije pravnih poslova radi sticanja prava na spornom zemljištu, a što se za prvotužioca ne bi moglo reći. Apelanti su uz izjašnjenje dostavili dokumente kojima su svoje tvrdnje potkrijepili. Između ostalog, dostavili su odluku o neprihvatanju ponude broj 07-013-381/03 od 14. jula 2003. godine (koja je tokom postupka provedena kao dokaz) koju je donijela Skupština prvotužioca. Odluka se odnosi na ponudu drugotuženog koja je upućena prvotužiocu za preuzimanje spornih nekretnina, koja je donesena u skladu sa članom 25 ZGZ-a, prije zaključenja osporenog kupoprodajnog ugovora.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Posljedice ništavosti Član 104. stav 1.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
15. Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 6/12, 110/16, 22/18 – odluka USRS, 62/18 i 95/19 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 11.
(1) U upravnim poslovima osnivanja katastra nepokretnosti koji se odnose na tehničke podatke o nepokretnostima, rješava:
a) u prvom stepenu – komisija iz člana 71. stav 6. ovog zakona,
b) u drugom stepenu – Uprava i
v) u upravnom sporu – nadležni okružni sud.
(2) U slučaju spornih imovinskih prava u postupku osnivanja katastra nepokretnosti iz stvarne nadležnosti organa uprave rješava organ uprave, a u slučaju stvarne nadležnosti sudova rješava nadležni sud u parničnom ili vanparničnom postupku.
(3) U upravnim poslovima održavanja katastra nepokretnosti i katastra vodova, kao i u drugim upravnim poslovima, osim poslova koji su navedeni u st. 1. i 2. ovog člana, rješava:
a) u prvom stepenu – područna jedinica Uprave,
b) u drugom stepenu – Uprava i
v) u upravnom sporu – nadležni okružni sud.
Član 84.
(1) Utvrđivanje prava na nepokretnostima vrši se na osnovu:
a) stanja upisanog prava u zemljišnoj knjizi ako se ustanovi da taj upis odgovara stvarnom stanju,
b) pravosnažnih odluka nadležnih organa i sudova, zaključenih ugovora i drugih isprava koje su osnov za upis prava na nepokretnostima i
v) podataka iz katastarskog operata koji odgovara stvarnom stanju.
(2) Smatra se da ne odgovara stvarnom stanju i neće se upisati u katastar nepokretnosti hipoteka čiji je upis u zemljišnoj knjizi stariji od 30 godina, računajući unazad od dana izlaganja podataka.
(3)Ako ne postoje dokazi o pravu na nepokretnostima iz stava 1. t. a) do
v) ovog člana, upis prava na nepokretnostima može se odrediti na osnovu drugih sprovedenih dokaza (saslušanje svjedoka, posljednje stanje posjeda, izjave stranaka i drugih sličnih dokaza).
Član 93. stav (1) tačka a) (1) Na nepokretnostima se upisuju prava:
a) svojine Član 135.
(1) Upis u katastar nepokretnosti vrši se danom donošenja rješenja kojim je upis dozvoljen, uz upis po službenoj dužnosti zabilježbe radi činjenja vidljivim da rješenje o upisu nije pravosnažno.
(2) Upis u katastar nepokretnosti vrši se i na osnovu drugostepenog rješenja kojim se dozvoljava upis ili na osnovu sudske odluke iz upravnog spora, danom prijema drugostepenog rješenja, odnosno sudske odluke.
(3) Pod upisom u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana podrazumijeva se i brisanje prava na nepokretnosti, kao i brisanje upisa izvršenog prvostepenim rješenjem koje je poništeno.
Član 187.
U katastarskoj opštini ili njenom dijelu za koju je osnovan katastar nepokretnosti, u skladu sa odredbama ovog zakona, danom početka primjene katastra nepokretnosti prestaje da važi: popisni katastar, katastar zemljišta uspostavljen na osnovu premjera u stereografskoj projekciji, katastar zemljišta i katastar nepokretnosti sa utvrđenim korisnikom uspostavljeni na osnovu premjera u Gaus-Krigerovoj projekciji, zemljišna knjiga, knjiga uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova i knjiga uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, ako ove knjige postoje u vrijeme osnivanja katastra nepokretnosti u toj katastarskoj opštini.
Član 198.
Stupanjem na snagu ovog zakona odredbe Zakona o održavanju premjera i katastra zemljišta („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/96 i 15/10), Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 34/06, 110/08 i 15/10) i Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske", br.
67/03, 46/04, 109/05 i 119/08) prestaju da važe, osim odredaba tih zakona koje se odnose na korišćenje i održavanje evidencija iz člana 189. ovog zakona.
16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21
– odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10. stav (2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 16. st. (1) i (2) Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.
Kada sud u toku postupka, do pravosnažnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.
Član 17.
Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi na svoju stvarnu nadležnost.
17. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“ br. 34/86, 1/90 i 29/90) u relevantnom dijelu glasi:
I - OPŠTE ODREDBE
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se: uslovi, način i vrijeme prestanka prava svojine na zemljištu u gradovima i naseljima gradskog karaktera i drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju kao i naknada za to zemljište; načela o uređenju i korišćenju građevinskog zemljišta u društvenoj svojini i građevinskog zemljišta na kome postoji pravo svojine i način utvrđivanja, zahvatanja i usmjeravanja rente koja nastaje na građevinskom zemljištu ulaganjem društvenih sredstava u svrhu njegovog korišćenja za građevinske, komunalne ili privredne svrhe. Član 2.
Građevinsko zemljište, kao dobro od opšteg interesa, služi potrebama radnih ljudi i građana i koristi se prema njegovoj namjeni, na način i pod uslovima propisanim ovim zakonom, kojima se obezbjeđuje njegovo racionalno iskorišćavanje i drugi opšti interesi utvrđeni zakonom ili na osnovu zakona.
Član 4.
Na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine.
Član 5.
Građevinsko zemljište se ne može otuđiti iz društvene svojine, ali se na njemu mogu steći prava određena zakonom.
VII - PROTIVPRAVNO RASPOLAGANJE GRADSKIM GRAĐEVINSKIM ZEMLJIŠTEM Član 63.
Pravni poslovi o raspolaganju sa privremenim pravom korišćenja zemljišta, prvenstvenim pravom korišćenja zemljišta radi građenja i pravom korišćenja zemljišta radi građenja zaključeni protivno odredbama ovog zakona, kao i ugovori o zajedničkoj izgradnji zaključeni protivno odredbama iz čl. 39. i 50. ovog zakona, ništavi su, a prava na gradskom građevinskom zemljištu koja su bila predmet tih ugovora, prestaju bez naknade.
U slučajevima iz prethodnog stava redovni sud utvrđuje ništavost pravnog posla i donosi odluku o predaji zemljišta opštini.
Sudovi i drugi državni organi, čim saznaju da je zaključen ugovor iz stava 1. ovog člana, dužni su o tome obavijestiti nadležnog javnog pravobranioca, koji će podnijeti nadležnom sudu tužbu za utvrđivanje ništavosti takvog ugovora.
Član 64.
Sud može odlučiti da se ono što je dato za pribavljanje zemljišta na osnovu ništavog pravnog posla iz prethodnog člana u cjelini vrati ugovornoj strani ili preda opštini, odnosno da se jedan dio vrati ugovornoj strani, a ostatak preda opštini.
Pri odlučivanju o vraćanju ugovornoj strani ili predaji opštini onoga što je dato za pribavljanje zemljišta, sud će voditi računa o savjesnosti ugovorne strane, o značaju ugroženog društvenog interesa, kao i o moralnim shvatanjima samoupravnog socijalističkog društva.
Nedovršena zgrada koja je bila predmet ništavog ugovora prelazi u društvenu svojinu, a o naknadi sud će odlučiti saglasno odredbama prethodnih stavova.
18. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 25.
Raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u državnoj svojini, odnosno nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta i prije donošenja rješenja o preuzimanju zemljišta može ponuditi neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište opštini, odnosno gradu, a opština, odnosno grad ima prvenstveno pravo preuzimanja tog zemljišta.
Ukoliko skupština opštine, odnosno skupština grada ne prihvati ponudu iz prethodnog stava, raniji vlasnik može prenijeti pravo korišćenja na treća lica, ali ne po nižoj cijeni od one koja je ponuđena opštini, odnosno gradu.
19. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91) u relevantnom dijelu glasi:
I - OPŠTE ODREDBE
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak pod kojim se vrši promet nepokretnosti.
Nepokretnosti u smislu ovog zakona su poljoprivredno i građevinsko zemljište, šume i šumsko zemljište, neplodno zemljište, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada.
Član 3. stav (2) Građevinska zemljišta u društvenoj svojini ne mogu se otuđivati, ali se na njima mogu sticati prava određena zakonom.
Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.
VI.Dopustivost i meritum
20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
21. Apelanti ukazuju da su im u postupku povrijeđena prava iz čl. II/3 e) i k) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
23. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
U odnosu na osporenu odluku Vrhovnog suda
24. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda, ali i obrazloženja Osnovnog suda, proizlazi da su apelanti na spornom zemljištu stekli pravo svojine i da su to pravo upisali u katastar nekretnina na osnovu odluke nadležnog organa uprave. Apelantkinje su supruge apelanata koje su dale saglasnost da se na spornom zemljištu upiše založno pravo, pa iz toga može da se izvede zaključak da se sporno zemljište odnosi na bračnu imovinu. S obzirom na navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da je neosporno da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o „imovini“ apelanata i apelantkinja koja potpada pod obim zaštite iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je osporenom odlukom apelantima i apelantkinjama naloženo da predaju sporno zemljište u posjed prvotužiocu, te brisanje upisanog prava u javnim evidencijama, Ustavni sud smatra da je na taj način došlo do miješanja u imovinu apelanata i apelantkinja. Dalje se mora odgovoriti na pitanja zakonitosti miješanja, postojanja javnog interesa za miješanje i proporcionalnosti između tog interesa i apelantovog prava na imovinu.
25. Kod ocjene zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1 Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uslovima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1 priznaje državama pravo kontrolisanja korišćenja imovine izvršavanjem „zakona“. Osim toga, vladavina prava, jedan od osnovnih principa demokratskog društva, dio je svih članova Konvencije (vidi Evropski sud, Lekić protiv Slovenije (VV), presuda od 11. decembra 2018. godine, predstavka broj 36480/07, tačka 94). Princip zakonitosti takođe podrazumijeva da su primjenjive odredbe domaćeg prava dovoljno dostupne, precizne i predvidive u svojoj primjeni (ibid., tačka 95). Tek kada je zahtjev zakonitosti ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
26. Ustavni sud zapaža da su tužioci postavili više tužbenih zahtjeva. Neki od njih su se odnosili na ništavost pojedinih odredbi ugovora koje su tuženi međusobno zaključili u relevantnom periodu, brisanje upisanih prava iz javnih evidencija, te vraćanje u posjed spornih nekretnina (vidi tačku 5 ove odluke). Ustavni sud takođe zapaža da su neki od tužbenih zahtijeva, u međuvremenu, u potpunosti ispunjeni (prvoapelant je izmirio kredit, a Banka je izdala brisovnu dozvolu za brisanje založnog prava na spornom zemljištu). Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, obrazložio je da je ništav kupoprodajni ugovor, koji su apelanti zaključili sa drugotuženim, ali i osporene odredbe kasnije zaključenih ugovora s Bankom, zato što je prethodno raspolaganje spornim nekretninama između prvotuženog i drugotuženog bilo ništavo, u smislu člana 103 ZOO-a. Vrhovni sud je osnovanost tužbenih zahtjeva utemeljio na članu 63 ZOGZ-a. Ustavni sud prihvata da se navedena odredba mogla primijeniti na raspolaganje spornim zemljištem između prvotuženog i drugotuženog.
27. Međutim, postavlja se pitanje da li se ta odredba i zašto mogla primijeniti i kod ocjene pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu koje je u vrijeme raspolaganja bilo u društvenoj svojini i na kojem je pravo korišćenja imao pravni prednik prvotuženog. Prema članu 3 stav (2) Zakona o prometu nepokretnosti i članu 5 ZOGZ-a, građevinsko zemljište u društvenoj svojini se nije moglo otuđiti, ali su se na njemu mogla sticati prava. Drugotuženi je na osnovu sudske odluke, a ne na osnovu osporenih ugovora o zakupu, stekao pravo korišćenja na spornim nekretninama i to je pravo upisao u tadašnje javne evidencije (zemljišne knjige i katastar zemljišta). Sudska odluka na osnovu koje je drugotuženi upisao pravo korišćenja na spornim nekretninama nije stavljena van snage niti je u postupku osporena. Ova okolnost je nalagala Vrhovnom sudu da pravnu valjanost kupoprodajnog ugovora ispita u svjetlu zakonā koji su važili u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je članom 25 ZGZ-a propisano da „raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u državnoj svojini, odnosno nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta i prije donošenja rješenja o preuzimanju zemljišta može da ponudi neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište opštini, odnosno gradu, a opština, odnosno grad ima prvenstveno pravo preuzimanja tog zemljišta. Ukoliko skupština opštine, odnosno skupština grada ne prihvati ponudu iz prethodnog stava, raniji vlasnik može prenijeti pravo korišćenja na treća lica, ali ne po nižoj cijeni od one koja je ponuđena opštini, odnosno gradu“. Prema članu 25 stav (2) ZGZ-a, nosilac prava na zemljištu imao je pravo da prenese pravo korišćenja na treća lica uz uslov da cijena ne bude niža od one koja je ponuđena prvotužiocu. Ustavni sud ne zapaža da je Vrhovni sud uzeo u obzir član 25 ZGZ-a prilikom razmatranja ništavosti osporenih odredbi ugovora o kupoprodaji, iako je tokom postupka, kao dokaz, sprovedena odluka Skupštine prvotužioca, koja je zasnovana upravo na članu 25 ZGZ-a. Stoga, budući da je u odluci Vrhovnog suda izostalo odgovarajuće obrazloženje o tome zašto je prilikom ispitivanja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora imao u vidu isključivo član 63 ZOGZ-a, odnosno zašto nije uzeo u obzir član 25 ZGZ-a, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata i apelantkinja na imovinu bilo nezakonito. S obzirom na to, nije potrebno daljnje sprovođenje testa imovine.
28. Ustavni sud smatra svrsishodnim da naglasi da su relevantne odredbe Zakona o premjeru (čl. 11, 135 i 187) nalagale Vrhovnom sudu da navede razloge zbog kojih je smatrao da je irelevantna okolnost da se pred organom Uprave vodio postupak upisa prava svojine na spornom zemljištu u kojem je učestvovao prvotužilac, te da su se apelanti u konačnici upisali kao suvlasnici spornog zemljišta. Ustavni sud smatra da su ove okolnosti mogle da budu značajne s aspekta osnovanosti tužbenih zahtjeva kojima se tražio povrat u posjed spornog zemljišta od suvlasnika koji su to pravo ostvarili na osnovu odluke organa uprave i brisanje upisanih prava iz evidencija koje su Zakonom o premjeru stavljene van snage. Ove okolnosti su mogle da budu važne i s aspekta pravne sigurnosti, povjerenja u javne evidencije, ali i nadležnosti suda za odlučivanje o tužbenim zahtjevima za predaju u posjed i brisanje upisanih prava.
29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo apelanata i apelantkinja na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali prigovori
30. S obzirom na zaključak o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u odnosu na osporenu odluku nije potrebno posebno ispitivati navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek i ostale aspekte prava na pravično suđenje, osim u dijelu prigovora koji se tiču kršenja prava na suđenje „u razumnom roku“.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
U odnosu na suđenje u „razumnom roku“
33. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterijume: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
34. Ustavni sud naglašava da je već u nizu svojih odluka utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku u vezi s pitanjima sličnim onima koja se postavljaju i u ovoj apelaciji. Osim toga, Ustavni sud je utvrdio i da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta u razumnom roku pred sudovima u Bosni i Hercegovini, što je posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53−66 i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
35. Nakon što je ispitao sve raspoložive relevantne dokumente, Ustavni sud nije uočio bilo kakvu činjenicu ili argumenat koji bi mogao da opravda sveukupnu dužinu postupka pred redovnim sudovima. Imajući u vidu svoju praksu o ovom pitanju, Ustavni sud smatra da je očigledno da je dužina postupka bila prekomjerna, te da nije zadovoljila kriterijum „razumnog roka“, pri čemu redovni sudovi u vezi s tim nisu dali nikakvo objašnjenje. Pitanje naknade nematerijalne štete
36. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, u konkretnom slučaju apelanti i apelantkinje nisu tražili naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“. Imajući to u vidu, kao i to da je postupak u konkretnom slučaju okončan, Ustavni sud smatra da utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava predstavlja primjerenu i dovoljnu satisfakciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4461/16 od 20. decembra 2017. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba i Evropski sud, Kožul i ostali protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. oktobra 2019. godine, predstavka broj 38695/13, tačka 40).
Troškovi postupka pred Ustavnim sudom
37. U pogledu zahtjeva apelanata i apelantkinja da im se dosude troškovi sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na takve troškove, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.
VII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u pravo na imovinu bilo nezakonito jer prilikom odlučenja Vrhovni sud nije imao u vidu član 25 ZGZ-a koji je omogućavao prenos prava korišćenja na treća lica pod određenim uslovima u okolnostima da je Odluka Skupštine prvotužioca od 14. jula 2003. godine o neprihvatanju ponude drugotuženog provedena tokom postupka kao dokaz.
39. Postoji i kršenje prava na pravično suđenje u „razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je postupak ukupno trajao duže od 20 godine, a u odnosu na apelante i apelantkinje 12 godina, za šta redovni sudovi nisu dali nikakvo objašnjenje.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić