Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2341/21 (NLB Banka a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 30. 05. 2024.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2341/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 05. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku na sjednici održanoj 30. maja 2024. godine, u predmetu broj AP-2341/21, rješavajući apelaciju NLB Banke a.d. Banjaluka, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija NLB Banke a.d.

Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031417 21 Rev od 22. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. NLB Banka a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 1. jula 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 031417 21 Rev od 22. ,aprila 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031417 20 5 od 8. juna 2020. godine.

Uvodne napomene

2. Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) su 7. februara 2001. godine podnijeli tužbu, a 26. juna 2009. godine tužbu su proširili protiv više osoba, uključujući i apelanticu (svi u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđivanja ništavosti ugovora koje su tuženi međusobno zaključivali u periodu od 24. februara 1999. godine do 19. septembra 2008. godine. Predmet svih ugovora je neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu (u daljnjem tekstu: sporno zemljište) na kojem pravo korištenja ima prvotuženi „Stočar“ a.d. Banjaluka. Apelantica je sa tuženim Nebojšom Starčevićem zaključila ugovor o dugoročnom kreditu i, na osnovu tog ugovora, notarski ugovor o zasnivanju založnog prava na spornim nekretninama, na kojima su tuženi Nebojša i Nenad Starčević imali upisano pravo korištenja sa po ½. Tužbenim zahtjevima je, pored ništavosti pojedinih odredaba navedenog kao i drugih ugovora, traženo brisanje upisa prava korištenja i založnog prava u javnim evidencijama na spornim nekretninama, prestanak prava korištenja na spornim nekretninama i vraćanje u posjed spornih nekretnina prvotužiocu. Parnični postupak

3. Nakon što se Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) rješenjem od 13. marta 2013. godine oglasio stvarno nenadležnim za rješavanje spora, a Okružni sud takav stav prihvatio, Vrhovni sud je rješenjem od 30. januara 2014. godine odredio nadležnost Osnovnog suda. Odlučujući o tužbenim zahtjevima, Osnovni sud je Presudom broj 71 0 031417 15 P3 od 11. oktobra 2019. godine zahtjeve odbio uz obavezivanje tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka. Nakon provedenog postupka i ocjene velikog broja dokaza, uključujući i različita vještačenja i uviđaj na licu mjesta, prvostepeni sud je zaključio da drugotužitelj nema svojstvo pravnog lica i da u konkretnoj parnici ne može samostalno istupati. U odnosu na prvotužitelja, prvostepeni sud je, imajući u vidu član 1. stav 1. i član 7. Uredbe o uknjiženju prava svojine na državnoj nepokretnoj imovini iz 1947. godine (u daljnjem tekstu: Uredba), zaključio da prvotužitelj nije dokazao bilo kakav vlasničkopravni odnos na spornim nekretninama. Navedeno je da sporne nekretnine nikada nisu bile uknjižene u korist prvotužitelja, niti da je on na njima stekao neko pravo po zakonu. Obrazloženo je da sporne nekretnine nisu privedene namjeni i da je nosilac prava upravljanja i korištenja, po sili zakona, postao nosilac prava raspolaganja, te da je to pravni prednik prvotuženog, koji je sporne nekretnine koristio od 1961. godine. U odnosu na apelanticu, prvostepeni sud je naveo da je prilikom konstituisanja založnog prava postupala u dobroj vjeri, pouzdajući se tačnost upisa u javnim evidencijama, jer joj nije bilo poznato postojanje spora u vezi sa vlasništvom na spornim nekretninama. Obrazloženo je da je apelantica postupala kao povjerilac sa isključivim ciljem obezbjeđenja plasiranih kredita i da zbog toga ne treba da trpi nikakve štetne posljedice.

4. Odlučujući o žalbama tužitelja i drugotuženog u odnosu na troškove postupka, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 031417 20 Gž 5 od 8. juna 2020. godine žalbu tužitelja djelimično uvažio, tako što je utvrdio ništavost osporenih odredaba različitih ugovora, uključujući ugovor o kreditu i ugovor o založnom pravu, uz obavezu tuženih da trpe brisanje upisanih založenih prava, kao i ostalih prava koja su tuženi stekli na spornim nekretninama. Odlučeno je da stečena prava prestaju bez naknade, te da se sporne nekretnine predaju u posjed prvotužitelju. Istovremeno, drugostepeni sud se oglasio nenadležnim da odlučuje o prestanku prava korištenja prvotuženog na spornim nekretninama. Drugostepeni sud je prilikom odlučenja prihvatio činjenično stanje prvostepenog suda, ali ne i zaključke tog suda o čemu se detaljnije izjasnio u obrazloženju.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 031417 21 Rev od 22. aprila 2021. godine revizije tuženih odbio. Obrazloženo je da je u vrijeme zaključenja spornih ugovora na snazi bio Zakon o građevinskom zemljištu koji je stupio na snagu 3. oktobra 1986. godine (u daljnjem tekstu: ZOGZ). Prema tom zakonu, fizičko i pravno lice nije moglo imati pravo svojine na građevinskom zemljištu (član 4. ZOGZ), bez obzira da li je zemljište bilo izgrađeno ili neizgrađeno. Prema članu 6. ZOGZ-a opština je upravljala i raspolagala gradskim građevinskim zemljištem, a pravni poslovi koji su zaključeni protivno ograničenjima propisanim odredbama ZOGZ-a, ništavi su. Navedeno je da se u konkretnom slučaju primjenjuje član 63. ZOGZ-a, prema kojem drugotužitelj ima svojstvo stranke u pogledu podnošenja tužbe. Obrazloženo je da su ugovorima o zajmu prvotuženi i tuženi Milan Jegdić raspolagali spornim nekretninama, suprotno odredbama ZOGZ-a te da su, u smislu člana

103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), takvi pravni poslovi ništavi. Navedeno je da se sporni ugovori ne mogu konvalidirati, zbog činjenice da je kasnije došlo do promjene zakonskih propisa koji se tiču prava na gradskom građevinskom zemljištu. Vrhovni sud je naveo da su, shodno tome, ništavi i ostali ugovori čija se ništavost tužbom tražila (kupoprodajni ugovor između drugotuženog i tuženih Nebojše i Nenada Starčevići čiji je predmet sporno zemljište, te ugovori koje je Nebojša Starčević zaključio sa apelanticom). Obrazloženo je da na strani tužitelja postoji pravni interes za utvrđivanje ništavosti, u smislu člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelantičin prigovor da je postupala savjesno, Vrhovni sud nije prihvatio zato što je notar upozorio ugovorne strane da založni dužnici imaju konstituisano pravo korištenja na spornim nekretninama, a ne vlasništvo, ali da su ugovorne strane to prihvatile i na taj način preuzele sve posljedice koje se mogu pojaviti nakon sklapanja takvog ugovora. Navedeno je da činjenica da je u međuvremenu okončan postupak uspostavljanja katastra nekretnina za područje na kojem se nalaze sporne nekretnine nije relevantno za odlučenje.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da sudovi nisu uzeli u obzir da je okončan postupak uspostavljanja katastra nekretnina za sporne nekretnine prema Zakonu o premjeru i katastru nekretnina (u daljnjem tekstu: Zakon o premjeru) i da su tuženi Nebojša i Nenad Starčević upisani kao vlasnici spornih nekretnina na kojima je upisano založno pravo. U vezi s tim Banka tvrdi da su sudovi postupili suprotno članu 74. Zakona o premjeru. Zatim, apelantica se poziva na odredbe od 128. do 139. Zakona o premjeru kojima je propisan postupak upisa promjena na nekretninama. Sve promjene u katastru nekretnina provodi nadležna uprava za imovinsko pravne poslove po odredbama Zakona o opštem upravnom postupku, što znači da sudovi nisu vodili računa o svojoj nadležnosti, u smislu čl. 16. i 17. ZPP-a. Apelantica je navela da je u martu 2021. godine izdala brisovnu dozvolu za brisanje založnog prava na spornim nekretninama jer je tuženi Nebojša Starčević isplatio kredit.

7. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda iz kojih proizlazi da je apelantica izdala brisovnu dozvolu za brisanje založnog prava na spornim nekretninama, zbog činjenice da je kredit otplaćen, Ustavni sud smatra da apelantica osporenom odlukom ne trpi nikakve štetne posljedice. Osim toga, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je u provedenom postupku prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2341/21 (NLB Banka a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio