Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3189/21 (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Stanovi JNA
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39e
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3189/21
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3189/21, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije BiH, Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije BiH – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 044565 20 Rev od 25. maja 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 8. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 044565 20 Rev od 25. maja 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Branka Simića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 4. oktobra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Ustavni sud je 22. marta 2023. godine proslijedio odgovor Vrhovnog suda apelantici na davanje eventualnog izjašnjenja.
4. Apelantica nije dostavila izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 044565 19 P 3 od 29. marta 2019. godine odbio tužiočev tužbeni zahtjev da se utvrdi da je pravno valjan ugovor od 28. februara 1992. godine o kupoprodaji – otkupu preciziranog stana u Sarajevu, zaključen između države SFRJ – bivšeg Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu i tužioca, te da se tužilac sljedstveno tome uknjiži kao njegov vlasnik s dijelom 1/1. Presudom je odbijen i tužiočev alternativni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan navedeni kupoprodajni ugovor i da se naloži apelantici da tužiocu na ime tržišne cijene kupljenog stana isplati označeni novčani iznos. Presudom je tužilac obavezan da apelantici naknadi troškove postupka u označenom iznosu. U postupku je utvrđeno da je tužiocu kao tadašnjem vojnom licu bivše JNA rješenjem Komande garnizona Sarajevo od 8. juna 1987. godine dodijeljen na korištenje stan u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan). Tužilac je s nadležnim organom 29. maja 1989. godine zaključio ugovor o korištenju spornog stana, a nakon toga, 28. februara 1992. godine, i ugovor o otkupu spornog stana. Tužilac je ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj upravi i isplatio je kupoprodajnu cijenu spornog stana. Na početku ratnih dejstava u BiH tužilac je napustio stan i Sarajevo. Tužilac je 23. juna 1999. godine podnio zahtjev CRPC-u za povrat stanarskog prava na spornom stanu, koji je ta komisija odbila uz obrazloženje da nije nadležna za odlučivanje o zahtjevu. Nakon toga, tužilac je 29. novembra 2007. godine zatražio od Federalnog pravobranilaštva da mu izda nalog za upis prava vlasništva na spornom stanu jer ga je otkupio u skladu s relevantnim zakonskim odredbama. Taj zahtjev je odbijen kao neosnovan.
7. Općinski sud je naveo da je iz činjenica predmeta zaključio da navedeni kupoprodajni ugovor nije pravo obavezujući jer ga nije, kako je to propisano članom 39. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarskog pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), ovjerila nadležna porezna služba, već je samo otisnula bjanko štambilj. Navedeno je i da je vjerodostojnost ugovora dovedena u pitanje time što tužilac nije dostavio original ugovora i uplatnice kao validan dokaz za njegovo izvršenje. Također je navedeno da je „kontradiktorna“ i potvrda nadležnog organa iz Republike Srbije o tome da tužilac nije riješio stambeno pitanje s obzirom na to „da mu je dodijeljen stan samo u zakup“. Istaknuto je i da nije dostavljen original te potvrde.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 044565 18 Gž 4 od 17. jula 2019. godine djelimično uvažio tužiočevu žalbu samo u odnosu na troškove postupka, obavezavši tužioca da apelantici isplati manji novčani iznos na ime tih troškova, dok je u ostalom dijelu tužiočeva žalba odbijena. U odnosu na meritorni odbijajući dio presude Kantonalni sud je istakao da je odluka Općinskog suda pravilna i zasnovana na zakonu.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 044565 20 Rev od 25. maja 2021. godine djelimično uvažio tužiočevu reviziju, preinačio obje nižestepene presude tako što je utvrdio da je sporni kupoprodajni ugovor pravno valjan i obavezao apelanticu da tužiocu isplati potraživani novčani iznos na ime tržišne cijene spornog stana. Vrhovni sud je istakao da se u sporovima kao što je ovaj uvjeti za punovažnost ugovora o otkupu tzv. vojnih stanova procjenjuju u skladu s odredbom člana 39. Zakona o prodaji stanova. Prema navedenoj odredbi, ugovor o otkupu stana je pravno obavezujući ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: da je ugovor zaključen do 6. aprila 1992. godine, da je dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, da je kupoprodajna cijena stana utvrđena u skladu s važećim zakonom i da je cijena izmirena u cijelosti u ugovorenom roku. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz činjenica predmeta nesporno proizlazi da je kupoprodajni ugovor zaključen prije 6. aprila 1992. godine, da je u ugovoru utvrđena kupoprodajna cijena, da je tužilac cijenu isplatio, da je ugovor dostavljen nadležnoj poreznoj upravi na ovjeru te da apelantica nije dokazala suprotno. Navedeno je da je pogrešno utvrđeno da ugovor ne sadrži pečat porezne uprave, jer takav pečat postoji na trećoj strani ugovora. Navedeno je i da se zbog toga što na pečatu nije upisan broj djelovodnog protokola ne može smatrati da ugovor nije dostavljen poreznoj upravi na ovjeru. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je ugovor o kupoprodaji spornog stana pravno valjan. Vrhovni sud je dalje naveo da je uvjet za uknjižbu prava vlasništva na takvim stanovima propisan u članu 39a. Zakona o prodaji stanova. Prema navedenim odredbama, uknjižba prava vlasništva je moguća samo ukoliko lice koje je otkupilo stan, kao što je sporni, ima u posjedu stan i legalno ga koristi. Kako u konkretnom predmetu to nije slučaj, Vrhovni sud je zaključio da tužiocu pripada pravo na isplatu tržišne vrijednosti stana. Vrhovni sud je istakao da je takav stav podržao i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP-2916/16 od 31. januara 2019. godine, kao i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
10. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelantica navodi da se Vrhovni sud proizvoljno pozvao na praksu Evropskog suda u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine jer ta presuda nije zakon, već se može primijeniti samo u posebnim slučajevima. Navodi i da je ta presuda Evropskog suda „prevaziđena“. Također, navodi da je presuda Vrhovnog suda u suprotnosti s praksom i stavovima Ustavnog suda iz predmeta br. AP-1207/08 i AP-2341/10, te da će Ustavni sud, ako odbije apelaciju, postupiti suprotno svojoj praksi i „uzeti na sebe ulogu zakonodavca“. Apelantica ističe da se na ovaj predmet jedino može primijeniti praksa Evropskog suda iz predmeta Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine, u kojoj je jasno rečeno da se podnosilac predstavke mora odreći ekvivalentnog prava na svoj prijeratni stan u Sarajevu kako bi ostvario pravo na vojni stan u Srbiji. Navodi i da je takav stav Evropski sud zauzeo i u predmetu Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, kao i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP-1333/14 od 23. decembra 2021. godine. Apelantica navodi i da će, ako Ustavni sud odbije njenu apelaciju, doći do enormnog osiromašenja budžeta Federacije BiH.b)Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da je odluka donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, zbog čega nije bilo kršenja apelanticinih prava na koja se u apelaciji poziva.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka USFBiH, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka USFBiH, 16/11 – rješenje USFBiH, 50/12 – odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.e
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje važiti narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.
VI.Dopustivost i meritum
13. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelantica nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema dobro utvrđenoj praksi, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju u odnosu na navedena prava su isti.a)Pravo na pravično suđenje
16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
17. U vezi s navodima o proizvoljnosti u primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
18. U vezi s navodima da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo, te da bi Ustavni sud, ukoliko odbije apelaciju, postupio suprotno svojoj dosadašnjoj praksi, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno istakao da je u postupku utvrđeno da tužilac ima pravno valjan ugovor o otkupu stana, da je isplatio kupoprodajnu cijenu i da u Srbiji nije riješio stambeno pitanje na način da je stekao stanarsko pravo na stanu iz vojnog fonda. Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud istakao da je tužilac postavio tužbeni zahtjev usmjeren na povrat stana ili isplatu novčane naknade, zbog čega u okolnostima kakve su konkretne ima pravo na novčanu naknadu. Ustavni sud ukazuje da se iz navedenih razloga, suprotno apelanticinim tvrdnjama, u ovom slučaju ne može primijeniti praksa iz predmeta Evropskog suda Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 3. februara 2015. godine, predstavka broj 38233/05), Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 27. maja 2014. godine, predstavka broj 1495/07), kao i Odluke Ustavnog suda broj AP-
1207/08 od 23. novembra 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, za razliku od konkretnog predmeta, u navedenim predmetima podnosioci predstavke/apelanti su ili stavljeni na listu za rješavanje stambenog pitanja iz Vojno-stambenog fonda u Srbiji ili su otkupili stanove iz tog fonda u Srbiji i Crnoj Gori ili nisu tražili da im se umjesto povrata stanova isplati naknada tržišne vrijednosti stanova.
19. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama opširno analizirao praksu Evropskog suda i Ustavnog suda u kontekstu isplate naknade za stanove u smislu člana 39e. Zakona o prodaji stanova. Dovodeći analizirane predmete u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud je zaključio, između ostalog, „da se ne mogu smatrati prihvatljivim zaključci redovnih sudova koji su, tumačeći odredbe koje su stavljene van snage, utvrdili da apelantica nema pravo na tržišnu vrijednost stana, niti da se naknada koja bi joj pripadala ne može utvrditi zbog nedostatka jasnih zakonskih odredbi. Naime, iz navedenog jasno proizlazi da je kao polazni osnov za određivanje naknade u predmetima vojnih stanova upravo bila tržišna vrijednost stana, te da naknada koja bi se zasnivala na odredbama koje su prestale važiti nije bila adekvatna. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su u nedostatku odredbi kojima bi bila propisana visina naknade u skladu s odlukama Evropskog i Ustavnog suda redovni sudovi trebali uzeti u obzir sudsku praksu Evropskog suda i Ustavnog suda u ovakvim slučajevima koja, prema mišljenju Ustavnog suda, daje dovoljno podataka da naknada može biti određena u postupku pred redovnim sudovima. Postupajući na suprotan način, redovni sudovi su, bez obzira na to što nadležna vlast nije izvršila obavezujuće odluke Evropskog i Ustavnog suda i uspostavila odgovarajući zakonodavni okvir, propustili primjereno zaštititi apelanticino pravo na imovinu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2916/16 od 31. januara 2019. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).
20. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da osporena odluka Vrhovnog suda nije u suprotnosti ni sa stavom istaknutim u Odluci Ustavnog suda broj AP-2341/10. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu apelanata jer im je imovina oduzeta, a da nisu utvrđene relevantne činjenice, odnosno da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava, odnosno prava po zaključenom pravno obavezujućem ugovoru o otkupu vojnog stana budu kompenzirana putem odgovarajuće naknade. Naime, i u navedenoj odluci Ustavni sud je afirmirao stav da su javne vlasti dužne, u slučaju ispunjenja propisanih uvjeta, isplatiti određenu naknadu licima u sličnim okolnostima. Ustavni sud je takav stav ponovio i u svojim odlukama, npr. br. AP-3338/19 i AP-4993/18 (dostupne na www.ustavnisud.ba). Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani.
21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. b)Pravo na imovinu
22. U odnosu na pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
23. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i obrazložene argumente koji su u skladu s praksom Evropskog suda i Ustavnog suda vezano za pitanje tzv. vojnih stanova.
24. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman