Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3478/21 (S. Š. i drugi)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Služnost
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopunama Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3478/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3478/21, rješavajući apelacije Sajme Šeper i Melihe Čakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Sajme Šeper i Melihe Čakić podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 142611 21 Gž od 9. juna 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Sajma Šeper i Meliha Čakić (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja i drugoapelantkinja, ili apelantkinje) iz Novog Travnika, koje zastupa Berina Krnjić advokat iz Travnika, podnijele su 11. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 142611 21 Gž od 9. juna 2021. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3478/21.
2. Apelantkinje su, posredstvom istog advokata, 18. februara 2022. godine podnijele apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 142611 21 Rev od 23. novembra 2021. godine, te protiv prethodno navedene odluke. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-643/22.
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, te da se odnose na odluke donesene u istom postupku pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3478/21.
4. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelantkinja odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.
5. Apelantkinje su 16. jula 2018. godine Općinskom sudu u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijele tužbu protiv tuženog (Javno preduzeće „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, podružnica Elektrodistribucija Zenica, PJD Travnik). Tužbenim zahtjevom apelantkinje su tražile da se naloži tuženom da ukloni dva stuba elektroenergetskih vodova koji se nalaze na nekretnini apelantkinja označenoj u tužbenom zahtjevu, te da se obaveže tuženi da im, na ime naknade štete, isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
6. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 142611 18 P od 31. decembra 2020. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinja. U obrazloženju, sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke iz kojeg proizlazi da se jedan stub nalazi na parceli apelantkinja (u daljnjem tekstu: sporni stub), a drugi na parceli koja je upisana kao posjed Općine Travnik sa dijelom 1/1. Takođe, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je sporni stub dio elektroenergetske mreže koja je evidentirana 1973. godine na katastarskim planovima prilikom avionskog snimanja. Sud je dalje naveo da iz dokaza koje je proveo tuženi proizlazi da je Skupština Opštine Travnik, rješenjem od 24. marta 1972. godine, odobrila pravnom predniku tuženog (ZEP „Elektrodistribucija BiH“) izgradnju elektroenergetskog objekta u čijem sastavu je sporni stub. Nakon što je izgradnja završena, 7. novembra 1972. godine, od Skupštine Opštine Travnik zatražen je tehnički prijem tog objekta. Dalje je sud naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je Općina Travnik, odlučujući o zahtjevu tuženog od 7. maja 2018. godine, donijela rješenje o odobrenju za upotrebu od 31. jula 2018. godine. Tim rješenjem tuženom je odobrena upotreba navedenog elektroenergetskog objekta (rješenje je doneseno na osnovu navedenog odobrenja za građenje od 24. marta 1972. godine). Sud je ukazao da je tuženi prije gradnje dalekovoda pribavio sve potrebne saglasnosti od Općine Travnik, odnosno, da je postupao u skladu sa odredbama člana 73. stav (1) Zakona o električnoj energiji u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o električnoj energiji).
7. Takođe, sud je naveo da neosnovano apelantkinje tvrde da je tuženi morao tražiti njihovu saglasnost prije nego što je dotrajali drveni stub zamijenio sa betonskim. Naime, sud je ukazao da je, cijeneći izvedene dokaze, zaključio da se sporni stub nalazi na istom mjestu na kojem se nalazio raniji drveni stub, u smislu odredaba člana 81. stav (2) Zakona o električnoj energiji. Općinski sud je, imajući u vidu sve navedeno, zaključio da je tuženi postupao u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o električnoj energiji.
8. Osim toga, sud je istakao da je tuženi pravilno ukazao da je, shodno odredbama člana 210. Zakona o stvarnim pravima, dosjelošću stekao pravo stvarne služnosti korišćenja i pristupa spornom stubu. U vezi s tim sud je naveo da je elektroenergetska mreža u relevantnom dijelu evidentirana u katastarskim planovima 1973. godine, da pravni prednik tuženog, odnosno tuženi od tada posjeduje i održava izgrađenu elektroenergetsku mrežu, te da apelantkinje nisu dokazale da se bilo ko tome protivio prije podnošenja tužbe.
9. Takođe, sud je ukazao da apelantkinje nisu dokazale uzročno-posljedičnu vezu između izgradnje spornog stuba i štete koju one trpe. Sud je ukazao da se navedena šteta, prema tvrdnjama apelantkinja, sastoji od troškova pribavljanja projektne dokumentacije za izgradnju stambenog objekta na parceli na kojoj je postavljen sporni stub, jer je tuženi odbio da apelantkinjama izda elektroenergetsku saglasnost. U vezi s tim, sud je ukazao da je već obrazložio zašto smatra da je tuženi izgradio sporni stub na zakonit način, pa, kako nema nezakonitosti u njegovom postupanju, nema ni štete koja proizlazi iz takvih radnji. Osim toga, sud je ukazao da su apelantkinje prilikom kupovine zemljišta 2008. godine znale i morale znati da se na parceli koju kupuju nalazi stub koji je dio elektroenergetske mreže.
10. Konačno, sud je istakao da dokazi koji se odnose na upravni postupak (u kojem su apelantkinje ukazivale na nezakonitost rješenja o odobrenju za upotrebu Općine Travnik od 31. jula 2018. godine) nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u konkretnom slučaju. Naime, sud je naveo da su u konkretnom postupku izvedeni svi drugi dokazi koje su stranke predložile na okolnost utvrđenja spornih činjenica.
11. Presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelantkinja i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju, sud je ukazao da je prvostepeni sud naveo dovoljno jasne i uvjerljive razloge za svoju odluku, te da navedene razloge prihvaća i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da, dovodeći u vezu činjenice utvrđene u postupku pred prvostepenim sudom sa relevantnim odredbama Zakona o električnoj energiji i Zakona o građenju Srednjobosanskog kantona, ne može se zaključiti da je tuženi postupao nezakonito u postavljanju, odnosno zamjeni spornog stuba. Osim toga, sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi po osnovu dosjelosti stekao pravo služnosti, zbog čega apelantkinje ne mogu zahtijevati uklanjanje spornog stuba, niti naknadu štete u konkretnom slučaju.
12. Apelantkinje se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na suđenje u razumnom roku, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje, u suštini, ponavljaju navode koje su navodile i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da je rješenje o odobrenju za upotrebu Općine Travnik od 31. jula 2018. godine nezakonito (apelantkinje navode opširne razloge za to). U vezi s tim, ukazuju da tužena nije riješila imovinskopravne odnose, odnosno da je tužena nezakonito postupala prilikom izgradnje spornog stuba. Apelantkinje dalje ističu da je tuženi morao tražiti njihovu saglasnost za zamjenu drvenog stuba betonskim i riješiti imovinskopravne odnose, da je postupao nezakonito, te da nije mogao dosjelošću steći pravo stvarne služnosti.
Relevantni propisi
13. Zakon o električnoj energiji u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“, br. 66/13, 94/15, 54/19, 1/22 i 61/22). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o električnoj energiji („Službene novine Federacije BiH“, br. 66/13 i 94/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 73.
Rješavanje imovinsko-pravnih odnosa (1) Prije početka izgradnje elektroenegetskih objekata investitor je dužan riješiti imovinsko-pravne odnose.
Član 81. st. (2) i (3) (2) Rekonstrukcijom elektroenergetskih objekata ne smatra se: […]
3) zamjena jednog ili više stubova ukoliko se novi stubovi postavljaju na lokaciji - mjestu stubova koji se mijenjaju; […] (3) Izvođenje radova iz stava (2) ovog člana, kao i izrada priključka i mjernog mjesta na niskonaponsku mrežu, ne podliježu obavezi ishodovanja dozvola za gradnju.
14. Zakon o građenju („Službene novine Srednjobosanskog kantona“, broj 10/14), koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 50. stav (1) (Upotrebna dozvola) (1) Izgrađena građevina smije se početi upotrebljavati, odnosno staviti u pogon nakon što organ uprave nadležan za poslove građevinarstva koji je izdao građevinsku dozvolu, izda dozvolu za njezinu upotrebu (u daljnjem tekstu: upotrebna dozvola).
15. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“, br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 210. stav (1)
Dosjelost služnosti (1)Stvarna služnost osniva se na osnovu zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim navodima koje apelantkinje ponavljaju u apelaciji, dovoljno obrazložili zaključak da je tuženi postupao zakonito, te da, imajući u vidu navedeno, u konkretnom slučaju nema ni štete koja bi proizišla iz nezakonitog postupanja tuženog. Osim toga, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi detaljno obrazložili i prigovore apelantkinja koji se odnose na dosjelost služnosti. Dalje, u odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud primjećuje da je postupak ukupno trajao dvije godine i 11 mjeseci, te da su redovni sudovi u navedenom periodu donijeli dvije meritorne odluke. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu činjenicu da je postupak pravosnažno okončan i da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na štetu apelantkinja, Ustavni sud ne može zaključiti da je dužina trajanja konkretnog postupka prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelantkinje ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
20. Apelantkinje su se pozvale i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
21. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman