Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3881/22 (R. S.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3881/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3881/22, rješavajući apelaciju Redžepa Salića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Redžep Salić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 434157 19 Gž od 12. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Redžep Salić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Armin Ibrahimpašić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 434157 22 Rev od 16. augusta 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 434157 19 Gž od 12. oktobra 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4423/21 od 9. februara 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 16. augusta 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 26. oktobra 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja („Sberbank“ d.o.o. Sarajevo) kojim je tražio da mu apelant, na ime duga, isplati novčani iznos naveden u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da iz ugovora o kreditu od 7. maja 2012. godine proizlazi da je tužiteljev pravni prednik odobrio apelantu određeni novčani iznos sa rokom otplate od 48 mjeseci. Međutim, Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju bilo sporno da li je apelant potpisao sporni ugovor. U vezi s tim, ukazao je da na osnovu nalaza i mišljenja vještaka kriminalističko-grafološke struke Z. D. nije mogao pouzdano utvrditi tu činjenicu, te da je stoga provedeno ponovno vještačenje posredstvom vještaka kriminalističko-grafološke struke E. B. S obzirom na to da iz nalaza i mišljenja vještaka E. B. proizlazi da apelant nije svojeručno potpisao sporni ugovor, Općinski sud je zaključio da nije ni nastao ugovor o kreditu u smislu odredaba člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima.

4. Osporenom presudom Kantonalnog suda od 12. oktobra 2021. godine uvažena je tužiteljeva žalba i prvostepena presuda preinačena tako što je obavezan apelant da tužitelju, na ime duga, isplati novčani iznos naveden u izreci drugostepene presude. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud postupio suprotno odredbama člana 149. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku kada je za istu vrstu vještačenja odredio dva vještaka, te kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka E. B. S obzirom na to, naveo je da je taj sud održao raspravu radi ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, smatrajući to neophodnim radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. U vezi s tim, ukazao je da iz nalaza i mišljenja vještaka Z. D. proizlazi da je apelant svojeručno potpisao sporni ugovor. Također, ukazao je da je vještak na raspravi pred tim sudom ostao pri svom nalazu i mišljenju, te da je, odgovarajući na pitanje apelantovog punomoćnika, izjavio da se ne može sa potpunom sigurnošću isključiti mogućnost da potpis nije autentičan. Po ocjeni Kantonalnog suda, navedeni vještak je jasno, potpuno i razumljivo odgovorio na sva pitanja, kao i na apelantove primjedbe, slijedom čega je zaključio da njegov nalaz i mišljenje nisu dovedeni u pitanje. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je apelant, nakon zaključenja spornog ugovora, platio određeni iznos kredita, te da je u odgovoru na tužbu potvrdio da je podigao kredit u preciziranom iznosu i lično potpisao mjenicu. S obzirom na to, sud je zaključio da apelantovo kasnije poricanje navedenih činjenica nije relevantno.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje ili pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da iz nalaza i mišljenja vještaka E. B. proizlazi da apelant nije potpisao sporni ugovor, te da stoga ugovor nije ni nastao.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje ili primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenja vještaka Z. D. iz kojeg proizlazi da je apelant svojeručno potpisao sporni ugovor o kreditu. Također, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da je apelant, nakon zaključenja ugovora, platio određeni iznos kredita, te da je u odgovoru na tužbu potvrdio da je podigao kredit u preciziranom iznosu i lično potpisao mjenicu. Slijedom toga, Kantonalni sud je obavezao apelanta da tužitelju vrati određeni iznos na ime duga, budući da je tokom postupka utvrđeno da su apelant i tužitelj zaključili sporni ugovor o kreditu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u navedenom zaključku Kantonalnog suda ne uočava bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Dalje, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3881/22 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio