Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3884/21 (Ž. M. i drugi)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3884/21

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3884/21, rješavajući apelaciju Željka Mojevića i Mitra Mojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Željka Mojevića i Mitra Mojevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 040497 21 Rev 2 od 19. jula 2021. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Mojevića i Mitra Mojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 040497 21 Rev 2 od 19. jula 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Mojević i Mitar Mojević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Vlasenice, koje zastupa Galiba Hrvačić-Karačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 12. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 040497 21 Rev 2 od 19. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 040497 20 Gž 3 od 23. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 040497 16 P 2 od 2. aprila 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. jula 2022. i 12. oktobra 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Redovni sudovi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 19. augusta, a tužena 18. oktobra 2023. godine. Odgovori na apelaciju dostavljeni su punomoćniku apelanata 7. septembra 2022, odnosno 23. oktobra 2023. godine radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 7. marta 2002. godine podnijeli tužbu protiv tužene radi naknade štete.

6. Općinski sud je donio presudu 4. januara 2012. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 27. maja 2015. godine. Međutim, Vrhovni sud je rješenjem od 1. septembra 2015. godine usvojio reviziju apelanata, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovni postupak. Nakon toga, Kantonalni sud je rješenjem od 8. marta 2016. godine žalbu apelanata uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

7. Presudom Općinskog suda djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata. Obavezana je tužena da apelantima isplati ukupan novčani iznos od 32.770,00 KM zbog faktičke eksproprijacije dijela određenih parcela (stav I izreke). U preostalom dijelu taj dio tužbenog zahtjeva je odbijen (stav II izreke). Odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da im tužena isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete zbog porušenih pomoćnih objekata i pomoćne zgrade, koji su bili izgrađeni na faktički ekspropriranim nekretninama, vrijednosti stambenog objekta (kuće), koji je izgrađen na faktički ekspropriranim nekretninama, te izvršene sječe stabala voća (stav III izreke).

8. Općinski sud je u obrazloženju naveo da su prilikom izgradnje puta Sarajevo – Foča djelimično zauzeti dijelovi parcela koje su bile u vlasništvu apelanata, odnosno da je izvršena faktička eksproprijacija tih dijelova parcela. Dalje je ukazao da je u postupku provedeno vještačenje koje su obavili vještaci saobraćajne, geodetske, građevinske i poljoprivredne struke. Sud je zaključio da je djelimično osnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili isplatu naknada na ime postavljanja asfaltne trake, putnog pojasa, prokopanog kanala, vraćanja zemljišta u prvobitno stanje te izmakle dobiti. Sud je dalje ukazao da tužbeni zahtjev apelanata iz stava III izreke nije osnovan zato što oni u postupku nisu dokazali da je šteta na stambenom objektu i pomoćnim objektima nastala kao posljedica izgradnje puta. Naime, ukazao je da je nakon izvršenog uviđaja na licu mjesta utvrdio da stambeni objekat nije u potpunosti uništen, niti je izgradnjom puta onemogućeno njegovo korištenje. Dalje je ukazao da su i apelanti na ročištu istakli da je stambeni objekat bio zapaljen, odnosno da taj objekat izgleda isto i danas i u vrijeme kada su vršeni radovi na izgradnji puta. Osim toga, naveo je da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke slijedi da putni pojas, koji je širine jedan metar, ne zahvata niti jedan objekat apelanata, te da je stambeni objekat od putnog pojasa udaljen pet metara. Također je ukazao da iz tog nalaza slijedi da vještak ne može odgovoriti da li su pomoćni objekti postojali u vrijeme izgradnje i asfaltiranja puta. Dalje je ukazao da je vještak građevinske struke u nalazu i mišljenju naveo da smatra da je onemogućeno korištenje stambenog objekta usljed izgradnje puta zato što je on potpuno uništen te da ga nije moguće sanirati. Međutim, sud je istakao da vještak građevinske struke nije mogao utvrđivati da li su uzroci oštećenja stambenog objekta bili radovi na izgradnji puta, odnosno da li su ti radovi prouzrokovali potpunu nemogućnost sanacije stambenog objekta jer apelanti nisu predlagali vještačenje na te okolnosti. Dalje, Općinski sud je naveo da je odbio prijedlog apelanata da odredi dopunsko vještačenje geodetske i saobraćajne struke jer zaštitni pojas od deset metara, prema Zakonu o cestama, ne bi bio predmet eksproprijacije, čak ni u slučaju da je postupak eksproprijacije dijelova parcela apelanata proveden uredno i u skladu sa zakonom. Kako je teret dokazivanja uzroka i visine štete na stambenom objektu i pomoćnim objektima bio na apelantima, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja predviđenih odredbama čl. 7, 123. stav (1) i

126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio odluku kao izreci presude.

9. Presudom Kantonalnog suda odbijene su žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem su tražili naknadu štete koja je nastala na stambenom objektu i pomoćnim objektima zbog posljedica izgradnje puta. Dalje je naveo da je neosnovan prigovor apelanata da je prvostepeni sud počinio povredu postupka zato što je odbio njihov prijedlog za dopunsko vještačenje. Naime, ukazao je da su vještaci geodetske i saobraćajne struke nalaze i mišljenja donijeli objektivno i stručno, te je u vezi s tim ukazao na sadržaj odredbi čl. 149. i 155. ZPP-a. Dalje je istakao da je vještak geodetske struke naveo da je na licu mjesta zatečen samo devastirani stambeni objekat, da pomoćnih objekata na terenu nema, niti se mogu uočiti tragovi gdje su bili, tako da nije mogao odgovoriti da li su pomoćni objekti na terenu postojali u vrijeme izgradnje i asfaltiranja puta. Osim toga, ukazao je da apelanti nisu dokazali ni vrijednost sanacije stambenog objekta. Također je naveo da je pravilno utvrđeno da putni pojas iznosi jedan metar te da je pravilno prvostepeni sud odbio prijedlog da se odredi dopunsko vještačenje.

10. Presudom Vrhovnog suda revizija apelanata je odbijena, a revizija tužene odbačena. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev u stavu III izreke primjenom pravila o teretu dokazivanja, odnosno da apelanti nisu dokazali da je prilikom izgradnje puta nastala šteta na stambenom i pomoćnim objektima.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Smatraju da je Općinski sud povrijedio odredbe ZPP-a jer je odbio njihov prijedlog da provedu dodatna vještačenja. Također smatraju da su u konkretnom slučaju trebale biti primijenjene odredbe člana 58. Zakona o cestama, kojim je propisano da zaštitni pojas za regionalne ceste iznosi deset metara. U vezi s tim, navode da redovni sudovi, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, izvode pogrešan zaključak da je „zaštitni pojas“ za izgrađenu cestu jedan metar. Ukazuju da im je na taj način onemogućeno da u sudskom postupku dobiju puni iznos naknade za uništene nekretnine, tj. stambeni objekat i pomoćne objekte. Osim toga, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku.b)Odgovor na apelaciju

12. Redovni sudovi i tužena smatraju da je apelacija neosnovana te predlažu da se odbije.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 149. stav (1) (1) Vještačenje obavlja jedan vještak. Član 155. stav (2) (2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja. VI.Dopustivost i meritum

15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelanti ukazuju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

U odnosu na osporene odluke

19. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti odluke redovnih sudova osporavaju u dijelu kojim je odbijen dio njihovog tužbenog zahtjeva kojim su tražili da im tužena isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete zbog porušenih pomoćnih objekata i vrijednost stambenog objekta.

20. Apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi pozivajući se na relevantne propise detaljno i jasno obrazložili zašto je odbijen taj dio tužbenog zahtjeva apelanata. Naime, redovni sudovi su obrazložili da apelanti nisu dokazali da je šteta na stambenom objektu nastala izgradnjom puta, odnosno da su pomoćni objekti postojali u vrijeme izgradnje i asfaltiranja puta. Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je detaljno obrazloženo zašto je odbijen prijedlog apelanata za dopunsko vještačenje (vidi činjenični dio ove odluke). Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku, u odnosu na osporene odluke, prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata, niti su apelanti pružili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

22. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na osporene odluke, neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

23. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

24. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka razmatrati period od podnošenja tužbe 7. marta 2002. godine pa do donošenja presude Vrhovnog suda 19. jula 2021. godine, što ukupno iznosi 19 godina i četiri mjeseca.

25. U konkretnom slučaju radilo se o parničnom postupku pokrenutom radi naknade štete. Ustavni sud ne zapaža da su apelanti svojim ponašanjem na bilo koji način doprinijeli dužini trajanja postupka. Dalje, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom sudskom postupku. Međutim, Ustavni sud smatra da je navedena dužina trajanja postupka a priori suprotna principu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Ustavni sud u činjenicama konkretnog predmeta ne zapaža takve izuzetne okolnosti, niti su redovni sudovi ukazali na njih.

26. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava apelanata na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

27. Ustavni sud, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud zapaža da apelanti nisu tražili naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega, u smislu svega navedenog, utvrđivanje povrede tog ustavnog prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1828/22 od 23. marta 2023. godine, tačka 49, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba; Evropski sud, Kožul i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 38695/13 od 22. oktobra 2019. godine, i Kahriman protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 4867/16 od 17. oktobra 2017. godine).

Pravo na imovinu

28. Apelanti smatraju da im je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu apelanata došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak trajao 19 godina i četiri mjeseca, a ta dužina bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima, na koje redovni sudovi nisu ukazali.

30. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada nisu osnovani navodi apelanata da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

31. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3884/21 (Ž. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio