Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3352/21 („Postbank BH, Poštanska banka Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stečaj
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3352/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3352/21, rješavajući apelaciju „Postbanke BH, Poštanske banke Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo – u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Postbanke BH, Poštanske banke Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo – u stečaju podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 606878 18 Gž od 10. marta 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Postbank BH, Poštanska banka Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo – u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 606878 21 Rev od 26. augusta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 606878 18 Gž od 10. marta 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2046/21 od 8. jula 2021. godine (kojom je obuhvaćen i apelanticin predmet broj AP-2067/21, dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda i od Ismeta Nikšića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 30. augusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore, koji su 15. decembra 2022. godine dostavljeni apelantici na izjašnjenje. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju. Apelantica u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 606878 16 P od 12. jula 2018. godine obavezana je apelantica da na osnovu neosnovanog bogaćenja vrati tužiocu u vlasništvo određenu nekretninu (u naravi otvoreno skladište tvorničkog kruga) bez tereta, te da trpi da se u zemljišnoknjižnim evidencijama brišu upisani tereti. Naime, Općinski sud je utvrdio da je tužilac kao vlasnik nekretnine podnio tužbu protiv apelantice zbog neosnovanog bogaćenja s ciljem vraćanja imovine pribavljene bez pravnog osnova. Utvrđeno je da su apelantica i privredno društvo „Volta“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: dužnik) zaključili dva ugovora o kreditu u ukupnom iznosu od 200.000,00 KM, i to apelantica kao davalac kredita i dužnik kao korisnik kredita. Radi osiguranja uredne otplate kredita, stranke su ugovorile zasnivanje založnog prava na dužnikovoj pokretnoj imovini, čija je vrijednost procijenjena na iznos od 587.460,00 KM. Nadalje, utvrđeno je da je Općinski sud 2. jula 2007. godine donio rješenje kojim su apelantici dosuđene pokretne stvari, oprema dužnika, koju je apelantica kupila na trećoj prodaji za iznos od 10.000,00 KM, te da je 6. augusta 2007. godine apelantica podnijela novu tužbu radi daljnjeg namirenja duga. Nakon toga, Općinski sud je utvrdio da su apelantica i dužnik 20. juna 2008. godine zaključili sporazum o vansudskom namirenju radi rješavanja međusobnih odnosa nastalih po osnovu ugovora o kreditu. Navedenim sporazumom apelantica se obavezala da u periodu od dva do tri mjeseca neće otuđivati dosuđene pokretne stvari, dok je tužilac, kao izraz dobre volje, dao osiguranje zasnivanjem hipoteke na spornoj nekretnini. Sporazumom je predviđeno da navedena tužba (od 6. augusta 2007. godine) ostaje na snazi do potpunog izmirenja obaveza, ali i da se apelantica obavezala povući tužbu i izdati brisovnu dozvolu za nekretnine opterećene kao sredstvo osiguranja kredita danom uplate iznosa od 276.611,17 KM, čime bi se smatrala izmirena sva dugovanja dužnika. Istim sporazumom tužilac se obavezao odmah zaključiti ugovor o hipoteci na spornim nekretninama radi osiguranja obaveza dužnika po sporazumu o vansudskom namirenju, koji je i potpisan istog dana kao njegov sastavni dio. Općinski sud je na osnovu uvida u rješenje o namirenju od 9. februara 2009. godine utvrdio da je iz iznosa od 10.000,00 KM dobijenog prodajom dužnikovih pokretnih stvari apelantica u cijelosti namirena u iznosu potraživanja. Dalje je utvrđeno da su rješenjem o dosudi od 27. februara 2014. godine sporne nekretnine, procijenjene vrijednosti 162.200,00 KM, dosuđene apelantici. U istom izvršnom postupku je 14. maja 2014. godine doneseno rješenje o namirenju kojim je utvrđeno da je apelantica kao tražiteljica izvršenja u cijelosti namirena iz prodajne cijene u iznosu od 1.000,00 KM. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da se apelantica pojavila kao kupac spornih nekretnina, te da se iz iznosa ostvarenog njihovom prodajom smatra u cijelosti namirenom po osnovu novčanog potraživanja osiguranog založnim pravom od 20. juna 2008. godine.
6. Dalje, utvrđeno je da je rješenjem Općinskog suda od 2015. godine nad apelanticinom imovinom otvoren stečajni postupak. Općinski sud je ukazao i na presudu Vrhovnog suda donesenu u predmetu broj 65 0 Ps 027064 14 Rev od 10. februara 2015. godine u postupku između istih stranaka. Naime, Vrhovni sud je u navedenoj odluci, primjenjujući odredbu člana 133. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), zauzeo stav da je predajom u posjed i vlasništvo pokretnih stvari apelantici u izvršnom postupku ona osigurala namirenje svog potraživanja iz te vrijednosti, što je u skladu s načelom specijaliteta zaloga. Općinski sud je naveo da se navedeno načelo ne može eliminirati činjenicom da su na javnoj prodaji založene stvari prodate samo za iznos od 10.000,00 KM, s napomenom da bi ta činjenica bila od značaja da je kupac treće lice, u kojem slučaju bi apelantica imala pravo tužbom zahtijevati namirenje ostatka zajma po ugovoru. Međutim, s obzirom na to da je apelantica bila kupac i da je postala vlasnik založenih pokretnih stvari, koje su znatno veće vrijednosti od pozajmljene svote, to je svako dalje potraživanje suprotno našem pravnom shvatanju odnosno načelu savjesnosti i poštenja i vodilo bi zloupotrebi prava. Na osnovu takvih utvrđenja Općinski sud je, primjenom čl. 210, 212. i 966. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je u momentu zaključenja sporazuma o vansudskom namirenju dug po osnovu ugovora o kreditima već bio u cijelosti namiren prodajom založenih pokretnih stvari. Pored toga, Općinski sud je, primjenom člana 981. ZOO-a, zaključio da je apelanticino potraživanje prema dužniku ugašeno i da se ona ne može ponovo namiriti po istom osnovu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da je dosuđivanje sporne nekretnine u izvršnom postupku bilo bez pravnog osnova jer je izvršenje pokrenuto u vrijeme kada je apelantica već bila namirena.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 606878 18 Gž od 10. marta 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da je tužilac bio dužan svoje potraživanje prijaviti u smislu člana 110. stav 6. Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da tužilac u momentu otvaranja stečajnog postupka nije imao ni javnu ni privatnu ispravu na osnovu koje bi mogao prijaviti svoj zahtjev stečajnom sudu kao izlučni povjerilac. Kantonalni sud je zaključio da je predmet konkretne pravne stvari tužba zbog neosnovanog bogaćenja, odnosno vraćanje stečenog bez osnova, te da tužilac nije bio dužan svoje potraživanje prijaviti stečajnom sudu u skladu sa članom 110. stav 6. ZSP-a. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da sud u parničnom postupku nije ovlašten mijenjati odluku izvršnog suda, kako to propisuje i odredba člana 94. ZIP-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je podsjetio da je uvjet osiguranja zaštite prava kupca, koji je propisan navedenom odredbom, to da je rješenje o dosudi provedeno. Provođenje rješenja podrazumijeva upis promjene prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Međutim, kako iz stanja spisa proizlazi da u zemljišnim knjigama nije preneseno pravo vlasništva u apelanticinu korist, to nije ispunjen uvjet za primjenu navedene odredbe.
8. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer apelantica u zemljišnim knjigama nije upisana kao vlasnica spornih nekretnina. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da uknjižba prava vlasništva u zemljišnim knjigama nije uvjet za stjecanje prava vlasništva stečenog na osnovu pravomoćne odluke suda. Naime, sve dok se ne upiše pravo vlasništva stečenog na osnovu pravomoćne sudske odluke, ta odluka proizvodi učinak između stranaka, a tek se uknjižbom njen učinak publicira i ona djeluje i prema trećim licima. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da su parnične stranke mogle raspravljati o vraćanju nekretnine u vlasništvo jer odluka kojom je apelantica stekla pravo vlasništva među njima proizvodi učinak od svoje pravomoćnosti.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 606878 21 Rev od 26. augusta 2021. godine, na osnovu člana 237. ZPP-a, apelanticinu reviziju odbacio kao nedopuštenu.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
10. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, pa ponavlja navode koje je iznosila i tokom redovnog postupka. Naime, apelantica smatra da je tužilac bio dužan da, u skladu sa članom 110. stav 6. ZSP-a, u stečajnom postupku prijavi svoje potraživanje ili izlučno pravo na spornoj nekretnini. Apelantica ističe da tek u slučaju da stečajni upravnik apelantice ospori prijavljeno potraživanje ili izlučno pravo, tužilac može pokrenuti parnični postupak radi utvrđivanja osnovanosti svog zahtjeva. U tom smislu navodi da nije osnovan stav drugostepenog suda prema kojem se u slučaju tužbe radi neosnovanog bogaćenja (vraćanja stečenog osnova) ne mogu primijeniti odredbe člana 110. stav 6. ZSP-a. Smatra da bi sud, ispravnom primjenom odredbi čl. 55, 56. i 110. ZSP-a i člana 67. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev morao odbaciti kao nedozvoljen. Apelantica navodi da joj je sporna nekretnina dosuđena rješenjem o dosudi Općinskog suda u izvršnom postupku, pa kako je to rješenje pravomoćno, apelantica smatra da sud u parničnom postupku nije ovlašten mijenjati odluku izvršnog suda. Apelantica je ukazala na niz odluka Vrhovnog suda bivše Jugoslavije, Vrhovnog suda Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i Vrhovnog suda Hrvatske da se u slučaju dvostruke isplate iznos duga koji je naplaćen u izvršnom postupku po osnovu izvršne isprave ne smatra predmetom tužbe zbog neosnovanog bogaćenja. Smatra da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije s obzirom na to da je utvrđeno da u zemljišnim knjigama Općinskog suda apelantica nije upisana kao vlasnica sporne nekretnine. Shodno tome, apelantica se ne može ni obavezati da nekretninu tužiocu vrati u vlasništvo. Apelantica također smatra da je sud pogrešno primijenio odredbe člana 212. u vezi sa članom 210. ZOO-a, odnosno, da ne može biti riječi o apelanticinom dvostrukom namirenju, zbog čega tužilac nema pravo da traži vraćanje sporne nekretnine po osnovu stjecanja bez osnova.b)Odgovori na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, pa je predložio da se apelacija odbije.
12. Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja je ukazala u apelaciji, te da je obrazloženje pravnog stanovišta dao u osporenoj presudi.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 210. st. 1. i 2. (1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi. (2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
Dvostruka isplata duga
Član 212.
Ko je isti dug platio dva puta, pa makar jednom i po osnovu izvršne isprave, ima pravo tražiti vraćanje po opštim pravilima o sticanju bez osnova.
Prodaja stvari založene za potraživanje iz ugovora u privredi
Član 981. (1) Ako dužnik ne namiri o dospelosti potraživanje nastalo iz ugovora u privredi, poverilac nije dužan obraćati se sudu, nego može pristupiti prodaji založene stvari na javnoj prodaji po isteku osam dana od upozorenja učinjenog dužniku kao i zalogodavcu, kad to nije isto lice, da će tako postupiti. (2) Poverilac je dužan obavestiti blagovremeno oba lica o datumu i mestu prodaje. (3) Ako založene stvari imaju tržišnu ili berzansku cenu, poverilac ih može prodati po toj ceni, po isteku osam dana od upozorenja učinjenog dužniku i zalogodavcu da će tako postupiti.
VI.Dopustivost i meritum
14. U konkretnom slučaju apelantica je, u roku koji je propisan u članu 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, osporila i rješenje Vrhovnog suda (predmet broj AP-2067/21). Budući da je tim rješenjem apelanticina revizija odbačena kao nedozvoljena, slijedi da je konačna odluka osporena presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova propisanih po zakonu. U odnosu na tu presudu Ustavni sud utvrđuje da su ispunjeni uvjeti propisani članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je apelacija podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
17. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
18. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je osporena odluka donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
19. U vezi s navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud zapaža da apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila tokom parničnog postupka, te da su redovni sudovi raspravili i utvrdili sva bitna činjenična i pravna pitanja, a takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da je apelantici u momentu zaključenja sporazuma o vansudskom namirenju dug po osnovu ugovora o kreditu bio u cijelosti namiren prodajom založenih pokretnih stvari čija je vrijednost višestruko veća od visine apelanticinog potraživanja, čime je obaveza dužnika prestala u skladu sa članom 981. ZOO-a. Naime, iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je apelantica, nakon što je već bila u cijelosti namirena prodajom založenih pokretnih stvari dužnika, pokrenula novi izvršni postupak u kojem su joj dosuđene i sporne nekretnine. Stoga se, prema ocjeni Ustavnog suda, ne može smatrati proizvoljnim zaključak redovnih sudova da se radilo o situaciji dvostrukog namirenja istog potraživanja budući da je izvršenje provedeno i na spornim nekretninama u trenutku kada je apelanticino potraživanje već bilo u potpunosti izmireno. Osim toga, Ustavni sud smatra svrsishodnim podsjetiti da je apelantica vlasništvo nad spornim nekretninama stekla na osnovu pravomoćnog rješenja o dosudi od 27. februara 2014. godine. Međutim, postojanje takvog rješenja ne isključuje mogućnost naknadnog utvrđivanja da je u međuvremenu pravni osnov za takvo stjecanje prestao postojati. Naime, budući da je apelantica svoje potraživanje već bila u cijelosti namirila prodajom pokretnih stvari dužnika, pravni osnov za daljnje namirenje je u trenutku kasnijeg izvršenja na spornim nekretninama prestao postojati. U takvim okolnostima Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da se radilo o dvostrukom namirenju istog potraživanja, odnosno o sticanju bez pravnog osnova, u smislu člana 212. ZOO-a, kojim je propisano da „ko je isti dug platio dva puta, pa makar jednom i po osnovu izvršne isprave, ima pravo tražiti vraćanje po opštim pravilima o sticanju bez osnova“. Imajući to u vidu, Ustavni sud nije mogao zaključiti da bilo šta ukazuje da su redovni sudovi postupili proizvoljno kada su ocijenili da bi svako daljnje stjecanje imovine po istom osnovu bilo protivno načelima savjesnosti i poštenja.
20. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje ili imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2009/15 od 6. decembra 2017. godine, tač. 14, 34. i 37, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u presudi osporenoj tom apelacijom utvrdio da je „apelantica svoje potraživanje osigurala zasnivanjem založnog prava na pokretnim stvarima tuženog, čija je vrijednost gotovo tri puta veća od visine apelanticinog potraživanja“. Vrhovni sud je u vezi s tim istakao: „Predajom u posjed i vlasništvo tih stvari [apelantici] u izvršnom postupku proizlazi da je [apelantica] osigurala namirenje svog potraživanja iz te vrijednosti, što je u skladu sa načelom specijaliteta zaloga u smislu navedene zakonske odredbe.“ U vezi s tim je istaknuto da se to načelo ne može eliminirati činjenicom da su na javnoj prodaji založene pokretne stvari prodate za 10.000,00 KM, te je istaknuto da bi ta činjenica bila „od značaja da je kupac treće lice u kojem slučaju bi [apelantica] imala pravo tužbom zahtijevati namirenje ostatka zajma po ugovorima, ali s obzirom na to da je kupac bio [apelantica], kao tražitelj izvršenja i da je postao vlasnik založenih pokretnih stvari, koje su znatno veće vrijednosti od pozajmljene sume, to je svako njegovo daljnje potraživanje, a koje je učinjeno ovom tužbom, suprotno našem pravnom poretku, odnosno načelu savjesnosti i poštenja sadržanim u odredbi člana 12. ZOO i vodilo bi zloupotrebi prava, što je zabranjeno putem odredbe iz člana 13. ZOO. Također, u smislu odredaba iz člana 981. ZOO, kada se založni povjerilac namiri iz založene stvari, njegovo potraživanje se gasi i on se za iznos istog potraživanja ne može ponovo namiriti“. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio „da je predajom u posjed i vlasništvo založenih stvari apelantici u izvršnom postupku apelantica osigurala namirenje svog potraživanja iz te vrijednosti, što je u skladu s načelom 'specijaliteta' zaloga u smislu navedene zakonske odredbe“. Osim toga, Ustavni sud je u navedenom predmetu ukazao na odluku u predmetu broj U-3/16 i na stav Ustavnog suda prema kojem „niti jedna odredba Zakona o izvršnom postupku ne sprečava redovne sudove da zaključe u svakom konkretnom slučaju da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje a koja je procijenjena na iznos viši od njegovog potraživanja prema izvršeniku, te da bi svako tumačenje koje bi išlo u pravcu da je tražilac izvršenja namiren samo do iznosa koji je platio na licitaciji, a najčešće se radi o simboličnim iznosima koji nisu ni približno uporedivi s iznosom na koji je procijenjena založena nekretnina, vodilo povredi izvršenikovog prava na imovinu“. Također, u pogledu apelanticinog pozivanja na drugačiju praksu Vrhovnog suda bivše Jugoslavije i Vrhovnog suda Hrvatske, te bivšeg Vrhovnog suda Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća da je prvenstveno na domaćim organima, posebno sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava. Sagledavajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke naveo relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Također, Kantonalni sud je odgovorio na apelanticine žalbene navode koji su od suštinskog značaja za rješenje predmetne pravne stvari. Osim navedenog, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu.
21. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
22. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica argumentaciju o kršenju tog prava u suštini zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
23. Nadalje, apelantica tvrdi da joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iako to apelantica nije eksplicitno navela, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu činjenice predmeta u svjetlu prethodnih zaključaka u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je raspravio suštinsko pravno pitanje pokrenuto ovom apelacijom. Stoga Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitati apelanticine navode ni u odnosu na član 13. Evropske konvencije. Takav pristup korespondira i praksi Evropskog suda (vidi Evropski sud, Moskalj protiv Hrvatske, presuda od 15. oktobra 2024. godine, predstavka broj 60272/21, tačka 95).
VII.Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje o tome da je apelanticin dug po osnovu ugovora o kreditima u cijelosti namiren prodajom založenih pokretnih stvari, odnosno kada se za činjenična i pravna utvrđenja u tim odlukama ne može zaključiti da su proizvoljna ili očigledno nerazumna.
25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman