Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3534/21 (S. A.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Ispitivanje svjedoka
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3534/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3534/21, rješavajući apelaciju Srećka Aćimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24 ), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Srećka Aćimovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020200 21 Krž od 7. juna 2021. godine i S1 1 K 020200 16 Kri od 16. oktobra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Srećko Aćimović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miloš Perić, advokat iz Zvornika, podnio je 14. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 020200 21 Krž od 7. juna 2021. godine i S1 1 K 020200 16 Kri od 16. oktobra 2020. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP-3534/21 od 3. novembra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 1. februara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Odgovori su dostavljeni 9. i 15. februara 2022. godine, pa ih je Ustavni sud 15. marta 2022. godine proslijedio apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore je dostavljeno 22. marta 2022. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 020200 16 Kri od 16. oktobra 2020. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelanta proglasio krivim što je, na način opisan u izreci presude, pomogao da se grupa Bošnjaka djelimično istrijebi kao nacionalna, vjerska i etnička grupa, čime je počinio krivično djelo genocida iz člana 141. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), u vezi sa članom 24. tog zakona (pomaganje). Apelant je osuđen jer je u svojstvu komandanta II bataljona Zvorničke brigade (u daljnjem tekstu: II bataljon) Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) 14. jula 1995. godine dobio naredbu iz Komande Zvorničke brigade „da se zarobljeni Bošnjaci, koji su dovezeni u školu u Roćeviću, strijeljaju“. Apelant je narednog dana, postupajući po toj naredbi, pripremio municiju, obezbijedio kamione te izdao naredbu vozačima kamiona iz II bataljona da prevezu zarobljene Bošnjake (muškarce i dječake) na šljunkaru na obali rijeke Drine u Kozluku. Nakon dovoženja zarobljenih Bošnjaka, pripadnici VRS su ih pogubili pucanjem iz automatskog oružja. Tog dana su ubijeni svi zarobljenici koji su dovezeni iz škole u Roćeviću, i to njih „oko 818“, nakon čega su ih vojnici VRS zakopali u pješčana udubljenja kao neobilježenu masovnu grobnicu u Kozluku. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina.

6. Sud BiH je u toku dokaznog postupka kao svjedoke optužbe saslušao 25 svjedoka, među kojima su zaštićeni svjedoci SA-4, SA-1, SA-6 i SA-2, te vještake dr Rifata Kešetovića i prim. dr Omera Ćemalovića. Takođe, na glavnom pretresu su, u skladu s izuzetkom od neposrednog izvođenja dokaza propisanim članom 273. stav 2. ZKPBiH, pročitani iskazi svjedoka S. . (svjedok umro) iz istrage i iskazi zaštićenog svjedoka SA-5 (svjedok nedostupan), koji je iskaz dao u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) i dva puta u Tužilaštvu. Kao dokazi su uvedeni iskazi svjedoka koji su dati u predmetima MKSJ-a. Nadalje, u toku dokaznog postupka apelantova odbrana je saslušala 30 svjedoka, među kojima su i zaštićeni svjedoci SO-2 i SO-3, te vještak vojne struke M. M.

7. Sud BiH je nakon čitanja i uvrštavanja u spis dva iskaza svjedoka S. . iz istrage i iskaza svjedoka SA-5, odnosno transkripta svjedočenja tog svjedoka od 21. novembra 2007. godine iz predmeta MKSJ-a, apelantovoj odbrani dao mogućnost da navede pitanja koja bi bila postavljena svjedocima da su bili neposredno saslušani na glavnom pretresu. Nadalje, Sud BiH je radi utvrđivanja činjenice da li je svjedok SA-5 bio svjestan značaja i posljedica davanja iskaza u predmetu MKSJ-a, kao i u Tužilaštvu, u vrijeme davanja navedenih iskaza, sproveo vještačenje putem vještaka prim. dr Omera Ćemalovića. Vještak je zaključio da je svjedok SA-5 bio sposoban da daje izjave, odnosno da je bio svjestan značaja i posljedica davanja svojih iskaza. Sud BiH nije prihvatio prijedlog odbrane za nadvještačenje zato što je sva medicinska dokumentacija koja je postojala u vrijeme izdavanja naredbe data vještaku Ćemaloviću i vještak je na osnovu te medicinske dokumentacije sačinio nalaz i mišljenje. Sud BiH je ocijenio neosnovanim prigovore apelantove odbrane da su iskazi svjedoka SA-5 dati pred MKSJ-om i Tužilaštvom nezakoniti dokazi, što je detaljno obrazloženo. Konačno, Sud BiH je istakao da je navedene iskaze koristio kao potkrepljujuće ili kontrolne dokaze.

8. Sud BiH je prihvatio i prijedlog Tužilaštva da se u dokazni materijal uvrste transkripti i zapisnici s iskazima 14 svjedoka koje su dali u MKSJ jer je ocijenio da su iskazi od značaja za pitanje o kojem se raspravlja. Apelantova odbrana se izjasnila da ne traži unakrsno ispitivanje svjedoka, niti je imala primjedbi ni prigovora na ulaganje predloženih transkripata i izjava svjedoka, uz izjašnjenje branioca da su navedeni dokazi Tužilaštva „faktički i dokazi odbrane“.

9. Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza, kako optužbe tako i odbrane, utvrdio da je 14. jula 1995. u kasnim večernjim časovima iz Komande Zvorničke brigade upućen telegram Komandi II bataljona koji je sadržavao naredbu da se odredi jedan vod vojnika iz tog bataljona koji će strijeljati zarobljene muškarce bošnjačke nacionalnosti koji su bili zatvoreni u školi u Roćeviću. U inkriminisanom periodu teritorija mjesta Roćević bila je pod kontrolom II bataljona. Komandant II bataljona je bio apelant. Sud BiH je na osnovu iskaza svjedoka M. L., M. Đ. i Z. J. utvrdio da se apelant 15. jula 1995. godine u jutarnjim časovima iz Komande bataljona u Malešiću uputio prema školi u Roćeviću, dok su svjedoci SA-1, SA-2, SA-5 i S. P. potvrdili da su tog dana u prijepodnevnim časovima vidjeli apelanta u dvorištu škole u Roćeviću. Navedeno proizlazi i iz iskaza svjedoka . J.

10. Sud BiH je na osnovu iskaza svjedoka SA-1 i SA-5, ali i nakon izvršene analize iskaza svjedoka M. L., Z. J., M. Đ. i SO-3, utvrdio da je apelant obezbijedio kamione i izdao naredbu vozačima za prevoz zarobljenika iz škole u Roćeviću do lokacije njihovog strijeljanja na šljunkari u Kozluku (detaljno opisano i analizirano u tač. od 551. do 626. prvostepene presude). Sud BiH je utvrdio da je kritične prilike SA-1 kao vozač II bataljona, postupajući po naredbi apelanta, koji je bio njegov nadređeni, na kamion, koji se zvanično vodio u sastavu II bataljona, natovario tri sanduka municije koje je dovezao do škole u Roćeviću. Sud BiH je iz iskaza svjedoka SA-1 utvrdio da je municija koju je taj svjedok dovezao pred školu u Roćeviću kamionom II bataljona bila namijenjena za strijeljanje zarobljenika iz škole.

11. Sud BiH je utvrdio da je među počiniocima ubistava najmanje jedno lice bilo i pripadnik II bataljona. Tako iz iskaza svjedoka SA-1, SA-2 i SA-4 proizlazi da je kritične prilike na šljunkari u Kozluku u strijeljanju zarobljenika iz Roćevića učestvovao i SO-3. T u okolnost je u svom iskazu potvrdio i svjedok SA-5. Sud BiH je broj ubijenih u Kozluku utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Rifata Kešetovića, specijaliste sudske medicine, i drugih opisanih dokaza (tač. od 651. do 680. obrazloženja presude). Vještak je naveo da se može izdvojiti oko 818 imena identifikovanih žrtava iz masovne grobnice u Kozluku (KK01, KK02, KK03 i KOZ 04 ZVO) i s njom povezanih grobnica (CR02, CR03, CR07, C13 i KAM 14 ZVO) zaključno s 27. aprilom 2017. godine.

12. Sud BiH je ocijenio neosnovanim navode apelantovog branioca da je iskaz svjedoka SA-1 nezakonit dokaz jer mu je dodijeljen imunitet prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZKPBiH. Takođe, Sud BiH je ocijenio neosnovanim navode odbrane da su članovi tima odbrane Vujadina Popovića i Drage Nikolića vršili uticaj na svjedoke SA-1 i SA-5 kako bi apelanta lažno teretili. Sud je cijenio navode svjedoka SA-5 da je zbog njegovog svjedočenja pred Haškim tribunalom njegov sin primio prijetnje, kao i da je apelant tražio da se s njim sastane prije svjedočenja, a što je svjedok odbio.

13. Odlučujući o žalbama Tužilaštva i apelanta, vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) donijelo je Presudu broj S1 1 K 020200 21 Krž od 7. juna 2021. godine kojom je preinačilo prvostepenu presudu u dijelu odluke o kazni. Apelant je osuđen na sedam godina zatvora, a prvostepena presuda ostala je neizmijenjena u ostalom dijelu.

14. Apelaciono vijeće je ocijenilo da prvostepena presuda sadrži detaljnu analizu iskaza zaštićenih svjedoka kako s aspekta njihove prihvatljivosti kao dokaza u krivičnom postupku tako i s aspekta njihove sadržajne validnosti. Kada su u pitanju prigovori kojima se osporava dodjeljivanje dodatnih zaštitnih mjera svjedoku SA-1, prvostepeno vijeće je bilo u najboljoj poziciji da ocijeni sve okolnosti konkretnih prijetnji i pritisaka na tog svjedoka, te je u skladu s takvom ocjenom upravo i donijelo odluku kojom su svjedoku dodijeljene mjere zaštite, za koju je dalo valjano obrazloženje (tačka 100. prvostepene presude). Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i braniočeve navode da svjedočenje svjedoka SA-1 predstavlja nezakonit dokaz zbog dodjele imuniteta jer je Zakon o izmjenama i dopunama ZKPBiH stupio na snagu 29. septembra 2018. godine, a odluka Tužilaštva je donesena prije stupanja na snagu tog zakona.

15. Prema ocjeni apelacionog vijeća, odlučne činjenice u ovom postupku se nisu utvrđivale samo na osnovu iskaza zaštićenih svjedoka SA-1 i SA-5, već su u obzir uzeti i iskazi drugih svjedoka koji su govorili o odlučnim činjenicama. Svjedoci SA-1 i SA-5 su očevici i neposredni učesnici događaja navedenih u optužnici, lica koja su bila direktno involvirana u događaje, ali su, pored njih, saslušani i svjedoci SA-2, P. ., M. L., D. S., B. L., . J., Z. J., M. L., SA2, SO-3 i dr. Osim toga, na osnovu člana 273. stav 2. ZKPBiH, pročitani su iskazi svjedoka SA-5 i uvedeni transkripti o saslušanju svjedokâ SA-5, PVV-142 i PVV-143. Apelaciono vijeće je konstatovalo da je u prvostepenoj presudi u više od 100 tačaka (tač. od 507. do 550, te tač. od 551. do 626) opisana analiza iskaza svih saslušanih svjedoka i ocjena neosnovanosti apelantovih prigovora, koja analiza je rezultirala zaključkom da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen.

16. Apelaciono vijeće je istaklo da su tačni apelantovi navodi da se u pisanoj naredbi od 14. jula 1995. godine ne govori ništa o obezbjeđenju municije i kamiona, zbog čega apelant smatra da nije dobio naredbu da obezbijedi kamione i municiju i da takvo nešto nije proizlazilo iz sadržaja te naredbe. Međutim, kako je apelaciono vijeće naglasilo, iz onoga što je navedeno (da se „odredi vod vojnika za streljanje zarobljenika“) sasvim se jasno zaključuje šta treba raditi da bi se naredba izvršila.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant je ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je u osporenim presudama izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza koji su teretili apelanta, kao i onih koji su mu išli u korist. U tom kontekstu apelant vrši detaljnu analizu iskaza zaštićenih svjedoka koji ga terete. Apelant navodi da je „nesporno da je u noći 14/15. jula 1995. godine od Drage Nikolića dobio naredbu da odredi vojnike za ubijanje zarobljenika i da sutradan do 10 sati dođu pred školu u Roćević“, ali su svi svjedoci saslušani na tu okolnost saglasno iskazali da je apelant odbio da sprovede tu naredbu. Apelant ističe da ni prvostepeno ni apelaciono vijeće nisu dali detaljno i uvjerljivo obrazloženje zašto smatraju da iskazi 33 svjedoka odbrane, 24 svjedoka Tužilaštva i jednog svjedoka saslušanog po pozivu pretresnog vijeća, kao i nalaz i mišljenje vještaka vojne struke M. M. i brojni materijalni dokazi nisu dovoljni da dovedu u sumnju jedine dokaze koji terete apelanta, svjedočenje SA-1 i uložene iskaze SA-5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nemogućnosti da unakrsno ispita zaštićenog svjedoka SA-5, te uvrštavanjem iskaza tog svjedoka iz MKSJ-a i izjava datih u Tužilaštvu. Apelant je na 11 stranica postavio pitanja kojim je diskreditovao iskaz tog svjedoka, ali sud tu okolnost nije cijenio prilikom donošenja zaključka o vjerodostojnosti iskaza svjedoka SA-5 koji su uvršteni u spis. Apelant smatra da je sud u konkretnom slučaju trebalo da primijeni princip in dubio pro reo iz člana 3. stav 2. ZKPBiH. Takođe, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su svjedoku SA-1 dodijeljene dodatne mjere zaštite na ročištu po prijedlogu Tužilaštva, kojim je omogućeno saslušanje tog svjedoka iz druge prostorije uz postojeću zaštitnu mjeru svjedočenja pod pseudonimom. Apelant ističe da je sud presudu zasnovao i na iskazu svjedoka SA-1, a čiji iskaz nije potvrdio, kako apelant tvrdi, niti jedan drugi svjedok. Svjedok je dobio imunitet prema ranijim odredbama ZKPBiH, koji je u međuvremenu izmijenjen, i prema novim izmjenama ZKPBiH o imunitetu taj svjedok ga ne bi mogao dobiti. Apelant smatra da nalaz i mišljenje vještaka dr Omera Ćemalovića nije prihvatljiv jer je dat bez uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, bez upoznavanja sa sadržajem iskaza koji su bili predmet vještačenja, bez obavljenog intervjua i psihološkog testiranja svjedoka SA-5. Odbrana je predložila novo vještačenje od strane institucije za forenzička vještačenja, odnosno tima vještaka, što je pretresno vijeće neosnovano odbilo. Apelant veoma detaljno obrazlaže razloge zbog kojih je, prema njegovom stavu, neprihvatljiv iskaz svjedoka SA-5. Apelant smatra i da razlozi koji su u osporenim presudama navedeni u vezi s ocjenom iskaza svjedoka koji su svjedočili u korist apelanta, i koji su odbačeni kao nepouzdani i neistiniti, nisu zadovoljavajući s aspekta brižljive i savjesne ocjene dokaza, kako to zahtijeva ZKPBiH. Apelant navodi da je na njegovu štetu pogrešno utvrđen i broj zarobljenika koji je iz fiskulturne sale škole u Ročeviću odvezen i ubijen na obali rijeke Drine u Kozluku. Ističe da je u optužnici navedeno 1040 lica, a u presudi „818“ lica.

b) Odgovori na apelaciju

18. Sud BiH je odgovorio o da ostaje pri svim navodima, razlozima, stavovima i zaključcima iznesenim u drugostepenoj presudi protiv koje je izjavljena apelacija.

19. Tužilaštvo je istaklo da je apelaciono vijeće vrlo detaljno obrazložilo čime se rukovodilo prilikom donošenja odluke o neosnovanosti apelantovih žalbenih navoda, koji su ponovljeni u apelaciji. Tužilaštvo je tokom istrage protiv apelanta svjedoku S-1 dodijelilo imunitet, u skladu s važećim procesnim propisima, a nakon potvrđivanja optužnice je pristupilo izvođenju dokaza Tužilaštva, zbog čega u kasnijem toku postupka nije moglo mijenjati tu odluku. Nadalje, Tužilaštvo smatra da je prvostepeno vijeće prilikom procjene dodjele dodatnih mjera zaštite svjedoku S-1 imalo u vidu činjenice i okolnosti koje je iznio sam svjedok, kao i izjašnjenja stranaka u postupku. Prilikom svjedočenja tog svjedoka javnost nije bila isključena i svi su imali priliku da čuju njegovo svjedočenje. Apelaciono vijeće je u tački 37. presude eksplicitno navelo da sud u konkretnom slučaju nije izašao iz okvira optužnice navođenjem da je ubijeno 818 umjesto 1040 lica, koliko je navedeno u optužnici, jer se radi o izostavljanju pojedinih činjenica iz činjeničnog opisa i smanjenju kriminalne količine.

20. Apelant je u izjašnjenju na odgovore ponovio navode iz apelacije.

V.Relevantni propisi

21. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pomaganje

Član 24. (1) Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog dela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti. (2) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog dela smatra se naročito: davanje saveta ili uputstava kako da se izvrši krivično delo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog dela, otklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog dela, kao i unapred obećano prikrivanje krivičnog dela, učinioca, sredstava kojima je krivično delo izvršeno, tragova krivičnog dela ili predmeta pribavljenih krivičnim delom.

Genocid

Član 141.

Ko u nameri da potpuno ili delimično uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili versku grupu naredi da se vrše ubistva ili teške povrede tela ili teško narušavanje fizičkog ili duševnog zdravlja članova grupe ili prinudno raseljavanje stanovništva, ili da se grupa stavi u takve životne uslove koji dovode do potpunog ili delimičnog istrebljenja grupe, ili da se primene mere kojima se sprečava rađanje između pripadnika grupe, ili se vrši prinudno preseljavanje dece u drugu grupu, ili ko u istoj nameri izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. (2) Sud, Tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza

Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 273. stav (2)

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka. Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost i meritum

23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

24. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.

27. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima.

28. Kada su u pitanju apelantovi navodi koji se tiču načina na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

29. Da bi se utvrđenje činjenica i ocjena dokaza od redovnih sudova mogli smatrati proizvoljnim na način da utiču na pravičnost konkretnog postupka, pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterisati kao nesporna greška (manifest error), drugim riječima, takva greška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti (vidi Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [VV], presuda od 5. februara 2015. godine, predstavka broj 22251/08, stav 62. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25. s daljnjim referencama).

30. Takođe, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Evropskog suda, da bi se ispunili zahtjevi poštenog suđenja nacionalni sudovi u presudama moraju na odgovarajući način navesti razloge na kojima zasnivaju presude. Mjera do koje se primjenjuje ova dužnost davanjaobrazloženja može se razlikovati prema vrsti odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta. Obaveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnosioca zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka (vidi Evropski sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, stav 36. s daljnjim referencama).

31. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih dokaza koji su provedeni u toku postupka. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata ili ne prihvata kao vjerodostojne dokaze koje su predložili Tužilaštvo i apelant. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, koje ponavlja i u apelacionim navodima, a koji se primarno tiču dopustivosti i kvaliteta pojedinih dokaza, koje je Sud BiH u osporenim odlukama cijenio i analizirao. Ustavni sud smatra da je redovni sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima i koje je ponovio i u apelaciji. Ti prigovori se primarno tiču kvaliteta pojedinih dokaza, posebno onih koje su prihvatili redovni sudovi prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica u konkretnom slučaju. To se posebno odnosi na izvedene dokaze u odnosu na utvrđenje apelantovog postupanja kao komandanta II bataljona i postupanja po naredbi koju je izdala Komanda Zvorničke brigade od 14. jula 2015. godine „da se zarobljenici strijeljaju“, onako kako je opisano u izreci prvostepene presude. Ustavni sud uočava da je Sud BiH obrazložio da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela genocida, za koje ga je i proglasio krivim. Ustavni sud smatra da su svi navodi koje je apelant iznio u apelaciji već razmotreni pred Sudom BiH na dva stepena i da su o tome data dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, koja se ne mogu ocijeniti ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Takođe, Ustavni sud zapaža da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize apelacionog vijeća, koje je zaključilo da prvostepena presuda sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnog djela i apelantove krivice, uz detaljnu analizu svih dokaza, na osnovu koje je izveden pravilan zaključak da je dokazano da je apelant počinio konkretno krivično djelo.

32. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant problematizuje i iskaze zaštićenih svjedoka tvrdnjama da je sud odluku zasnovao na iskazu svjedoka SA-1 i uloženim iskazima svjedoka SA-5, mada su iskazi 33 svjedoka odbrane, 24 svjedoka Tužilaštva i jednog svjedoka saslušanog po pozivu suda, kao i nalaz i mišljenje vještaka vojne struke M. M. i brojni materijalni dokazi trebali biti dovoljni da dovedu u sumnju te dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da apelantova krivica nije utvrđena samo na osnovu iskaza zaštićenih svjedoka SA-1 i SA-5, već su u obzir uzeti i iskazi drugih svjedoka koji su govorili o odlučnim činjenicama. Osim toga, sud je obrazložio zašto nije poklonio vjeru iskazima svjedoka apelantove odbrane. S obzirom na navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju krivičnih djela za koja je apelant osuđen izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispunili svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na sva ključna činjenična i pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Apelant se pozvao i na kršenje principa in dubio pro reo. Navedeni princip, u konvencijskom smislu, konstituiše poseban izraz pretpostavke nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, presuda od 27. septembra 2007. godine, predstavka broj 35522/04, tačka 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, predstavka broj 48144/09, tačka 52). Osim toga, ovaj princip, kojim je krivični sud vezan, korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa – da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu (vidi Evropski sud, Melich i Beck protiv Češke Republike , aplikacija broj 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, tačka 49). To, takođe, podrazumijeva da sud rješava u korist okrivljenog u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici. Budući da su redovni sudovi u osporenim presudama dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo.

34. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije imao mogućnost da unakrsno ispita svjedoka SA-5. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud, Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, predstavka broj 51355/10, stav 42, i Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije (broj 2), presuda od 14. januara 2020. godine predstavke br. 51111/07 i 42757/07, stav 504). Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da izvodi dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Međutim, sud je u obavezi da navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano. Ustavni sud smatra da ta odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uslovima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ta odredba nema apsolutno djelovanje, tj. to pravo optuženog nije neograničeno, a izuzeci su propisani zakonom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25–27).

35. U konkretnom slučaju svjedok SA-5 je saslušan tri puta, jednom u MKSJ i dva puta u Tužilaštvu tokom istrage protiv apelanta. Međutim, taj svjedok nije saslušan na glavnom pretresu i Sud BiH je nakon mnogobrojnih pokušaja da obezbijedi njegovo prisustvo zaključio da su ispunjeni uslovi za postupanje po članu 273. stav (2) ZKPBiH koji reguliše kada je moguć i dozvoljen izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza. Slijedom toga, iskazi tog svjedoka su pročitani na glavnom pretresu kao jedan od dokaza optužbe budući da sud nije uspio, i pored preduzetih mjera, da obezbijedi njegovo prisustvo na glavnom pretresu. Osim toga, sud je te iskaze ocijenio i u vezi s drugim provedenim dokazima. Apelant je, s druge strane, iskoristio mogućnost i sudu dostavio pitanja, na 11 strana, koja bi postavio tom svjedoku u unakrsnom ispitivanju, kako bi sud imao mogućnost da ocijeni iskaz tog svjedoka. Takođe, apelant ni ne tvrdi da nije imao mogućnost da tom dokazu suprotstavi svoje dokaze, već se taj njegov prigovor, u suštini, odnosi na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i sudskom ocjenom dokaza. Stoga, Ustavni sud i navode koji se odnose na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku, u smislu člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije, smatra neosnovanim.

36. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te njegove veoma opširne navode koji su međusobno isprepleteni i kojima je pokušao argumentovati svoje tvrdnje o kršenju prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve te navode uzeo u obzir prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je potrebno da ih sve obrazlaže u ovoj odluci. Naime, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, a naročito one koji su bili odlučujući za ocjenu njegovih tvrdnji da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje.

37. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, kada je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i Tužilaštvo BiH da iznosi i predlaže dokaze, kao i da ih osporava. Apelaciono vijeće je dalo logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelant kao pomagač počinio krivično djelo genocida iz člana 141. stav 1. KZSFRJ. Iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH imao sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3534/21 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio