Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2414/21 (S. S. i drugi)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2414/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2414/21, rješavajući apelaciju Svete Simišića i Dušanke Trikić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svete Simišića i Dušanke Trikić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 1 P 007935 17 Gž od 10. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sveto Simišić i Dušanka Trikić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Đorđo Šuman, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 7. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 1 P 007935 17 Gž od 10. maja 2021. godine i Općinskog suda u Livnu
– Odjeljenje suda u Drvaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 1 P 007935 16 P od 17. marta 2017. godine.
2. R. M. i Ž. M. (u daljnjem tekstu: tužitelj i tužiteljica ili: tužitelji) podnijeli su Općinskom sudu tužbu protiv apelanata radi isplate po osnovu sticanja bez osnova. Općinski sud je, presudom broj 68 1 P 007935 16 P od 17. marta 2017. godine, usvojio tužbeni zahtjev i obavezao apelante da tužiteljima solidarno naknade određeni novčani iznos na ime naknade štete nastale ulaganjem tužitelja u rekonstrukciju poslovnog objekta, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke). Presudom su obavezani apelanti da tužiteljima naknade troškove postupka precizirane u izreci prvostepene presude (stav II izreke). U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da su tužitelji bračni drugovi dok su apelanti brat i sestra koji su zakonski nasljednici iza umrle A. A. Dalje, tužitelji su sa pravnom prednicom apelanata 2004. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog objekta sa mogućnošću produženja tog ugovora, kojim su dogovorili mjesečnu naknadu na ime zakupa. Također, nesporno je utvrđeno da je pravna prednica apelanata za života dala punomoć tužitelju da može preduzimati sve radnje u postupku legalizacije, dobijanja građevinske i upotrebne dozvole za poslovni objekat koji je renoviran i proširen. Pored navedenog, sud je utvrdio da se poslovni objekat nalazi u posjedu tužitelja. Općinski sud je naveo da odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i poslovnih prostorija, koji je lex specialis, nije regulisana situacija koja nastaje nakon smrti zakupca ili zakupodavca. U vezi s tim, sud je naveo da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je propisano da se zakup, u slučaju smrti zakupca ili zakupodavca, nastavlja sa njegovim nasljednicima.
3. Dalje, sud je naveo da između stranaka još postoji pravna veza, odnosno da tužitelji i dalje koriste poslovni objekat na osnovu zaključenog ugovora o zakupu, zbog čega je pravno neosnovan zahtjev tužitelja po osnovu sticanja bez osnova. Međutim, sud je istakao da nije vezan za pravni osnov, ali da je vezan za činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev, iz kojih proizlazi da tužitelji traže naknadu štete za uložena sredstva na osnovu pravnog posla – ugovora o zakupu. S obzirom na to da su tužitelji o svom trošku proširili zakupljeni poslovni objekat, i da su dobili odobrenje prednice apelanta, sud je zaključio da se tužiteljima ne može osporiti pravo na naknadu za izvođenje radova. Ovo tim prije jer su u pitanju radovi koji povećavaju vrijednost objekta i od trajne su koristi za samog zakupodavca, posebno imajući u vidu ekskluzivnost lokacije na kojoj se nalazi poslovni objekat. Visinu naknade štete sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji je prihvatio kao stručan i objektivan. Odluku o zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka sud je utemeljio na odredbama čl. 277. i 324. ZOO, te čl. 386, 387, 389. i 395. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskoj tarifi i uspjehu stranaka.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 68 1 P 007935 17 Gž od 10. maja 2021. godine djelomično je uvažena žalba apelanata i preinačena je odluka o troškovima postupka, tako što su apelanti obavezani tužiteljima naknaditi troškove postupka u nižem iznosu od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom . Presudom je u preostalom dijelu odbijena žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda u stavu I izreke. Kantonalni sud je ponovio nesporno utvrđene činjenice – da su tužitelji svojim sredstvima renovirali i proširili poslovni objekat i da su snosili troškove postupka u vezi sa legalizacijom i dobijanjem građevinske i upotrebne dozvole. Također, sud je naveo da je prednica apelanata dala odobrenje – punomoć tužiteljima za legalizaciju rekonstruiranog objekta, odnosno da se prešutno saglasila i odobrila radove renoviranja i proširenja poslovnog objekta. Pored toga, sud je potvrdio da se ne radi o sticanju bez osnova te da, stoga, nije primjenjiva odredba člana
210. ZOO, već da se spor treba riješiti primjenom člana 129. stav 3. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Tom odredbom su regulisana prava savjesnog posjednika koja obuhvaćaju pravo na nužne i korisne troškove za održavanje stvari. S obzirom na to da su tužitelji o svom trošku renovirali i proširili poslovni objekat i na taj način povećali njegovu vrijednost, pravilan je zaključak prvostepenog suda da tužiteljima pripada pravo na naknadu korisnih troškova u preciziranom iznosu. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da je pravilno primijenio materijalno pravo i da nije učinio povredu odredaba parničnog postupka. S druge strane, Kantonalni sud je zaključio da tužitelji nemaju pravo na naknadu troškova prevoza od sjedišta advokatskog ureda do sjedišta suda, te je u tom dijelu smanjio visinu ukupno dosuđenih troškova postupka.
5. Apelanti navode da je osporenim odlukama prekršeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelanti ponavljaju navode koje su isticali u žalbi, a naročito da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Ističu da je pogrešan zaključak sudova da su tužitelji imali suglasnost njihove pravne prednice da renoviraju i proširuju poslovni objekat, kao i zaključak da tužiteljima, kao savjesnim posjednicima, pripada naknada troškova za održavanje stvari. Smatraju da su u skladu sa odredbama Zakona o nasljeđivanju postali vlasnici i posjednici nepokretnosti-poslovnog objekta, te da je „neovlašteno postupanje tužitelja ustvari krivično djelo“. Osim toga, apelanti su tražili da im se dosude troškovi sastava apelacije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
8. U vezi sa navodima apelanata koji se u suštini tiču utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud svoja utvrđenja zasnovao na jasno utvrđenim činjenicama koje je doveo u vezu sa relevantnim odredbama ZSP, ZOO i ZPP, pa takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio zbog čega je pravilan zaključak prvostepenog suda u vezi osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja odnosno, da u konkretnom slučaju tužiteljima pripada pravo na naknadu korisnih troškova kojima su povećali vrijednost poslovnog objekta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U odnosu na zahtjev apelanata za naknadu troškova sastava apelacije, Ustavni sud podsjeća da prema Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije iz čega proizlazi da ih isključivo snose apelanti.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić