Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3408/21 (A. B.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3408/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3408/21 , rješavajući apelaciju koju je podnio Aladin Biser, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aladin Biser protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 K 126558 21 Kž od 13. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aladin Biser (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio je 1. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 126558 21 Kž od 13. jula 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 27. januara 2021. godine apelant je, između ostalog, oglašen krivim zato što je, radnjama pobliže opisanim u tački 1), počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 377. stav (1) Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZ BD BiH), za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Istom presudom apelant je oglašen krivim zato što je, radnjama pobliže opisanim u tački 2), počinio krivično djelo prevare iz člana 288. stav (1) KZ BD BiH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca. Apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci.
3. U obrazloženju, Osnovni sud je, u odnosu na krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, naveo da je u dokaznom postupku saslušao svjedoke, čije je iskaze detaljno interpretirao, da je izvršio uvid u materijalne dokaze, te da je, nakon što je ocijenio izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, zaključio da je apelant počinio ovo krivično djelo. Naime, ukazao je da je dokazano da je apelant, obavljajući poslove referenta za upravljanje predmetima na tom sudu, iskoristio svoje službeno ovlaštenje tako što je sakrio prijedlog za izvršenje (u daljnjem tekstu: sporni prijedlog) koji je podnesen protiv njega. Sud je obrazložio da niko od svjedoka nije neposredno vidio da je on sakrio sporni prijedlog. Međutim, ukazao je da iz iskaza svjedoka, koji su saglasni materijalnim dokazima, proizlazi da je apelant, u vrijeme kada je sporni prijedlog podnesen, radio na poslovima prijema dokumenata, da je sporni prijedlog bio zagubljen, te da je apelant, nakon što je punomoćnik tražioca izvršenja nazvao sud, došao u sud poslije radnog vremena, a da je sporni prijedlog pronađen sutradan i uložen u spis. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je relevantne činjenice utvrdio na osnovu posrednih dokaza – indicija, te da je, nakon ocjene svih izvedenih dokaza, jedini razuman i logičan zaključak da je upravo apelant sakrio sporni prijedlog, koji je jedini imao motiv i interes da to učini. Osnovni sud je zaključio da je radnja izvršenja krivičnog djela dovršena samim sakrivanjem spornog prijedloga, odnosno sprječavanjem formiranja izvršnog predmeta po njegovom prijemu, pa su preduzetim apelantovim radnjama ostvarena sva bitna obilježja konkretnog krivičnog djela.
4. U odnosu na krivično djelo prevare, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Naime, apelant je doveo u zabludu oštećenog M. F. (u daljnjem tekstu: oštećeni) tako što mu je lažno prikazao da postoji dokumentacija koja ga povezuje sa nezakonitim radnjama, te, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, primio od njega 200,00 KM da uništi dokumentaciju za koju je znao da ne postoji.
5. Presudom Apelacionog suda od 13. jula 2021. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude. U obrazloženju, Apelacioni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je izreka prvostepene presude nerazumljiva. Naime, ukazao je da to što izreka presude ne sadrži pravni opis krivičnopravnih radnji ne čini izreku presude nerazumljivom, jer se iz njezinog činjeničnog supstrata može zaključiti kojom je od alternativno propisanih radnji apelant počinio krivična djela za koja je oglašen krivim. U vezi s tim, Apelacioni sud je istakao da odredbama člana 290. st. (3), (4) i (5) Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta BiH pravni opis nije predviđen kao obavezni dio izreke prvostepene presude. Apelacioni sud je dalje ukazao da je prvostepeni sud, nakon ocjene dokaza, pravilno ocijenio da je u konkretnom slučaju isključena mogućnost da se sporni prijedlog mogao slučajno zagubiti, odnosno da je nesumnjivo dokazano da je upravo apelant počinitelj krivičnog djela opisanog u tački 1) izreke prvostepene presude.
6. Dalje, Apelacioni sud je naveo da za postojanje krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja nije nužno da je počinjenjem tih radnji pribavljena „imovinska korist“, nego da je optuženi nekom od alternativno propisanih radnji pribavio sebi ili drugome „kakvu korist“. U vezi s tim, ukazao je da izmirenjem duga prema tražiocu izvršenja nije izostalo bitno obilježje krivičnog djela, s obzirom da je apelant iskoristio svoj službeni položaj, te onemogućio blagovremeno postupanje po spornom prijedlogu. Također, Apelacioni sud je ukazao da činjenicom da je apelant vratio oštećenom iznos od 200,00 KM, nije izostalo bitno obilježje krivičnog djela Prevara koje se ogleda u „pribavljanju protupravne imovinske koristi“, odnosno, „navođenju oštećenog da na štetu svoje imovine nešto učini“.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Naime, apelant tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva, jer ne sadrži pravni opis krivičnih djela za koja je apelant oglašen krivim. Dalje, apelant navodi da u njegovim radnjama nisu ostvarena bitna obilježja krivičnih djela za koja je oglašen krivim, jer sebi nije pribavio nikakvu korist, budući da je u cijelosti izmirio potraživanje prema tražiocu izvršenja, odnosno zbog toga što za oštećenog nije nastupila nikakva šteta, niti je sebi pribavio kakvu korist, jer je oštećenom vratio uzeti novac. Također, apelant ukazuje da je došlo do proizvoljne ocjene dokaza s obzirom na to je na osnovu indicija utvrđeno da je počinio krivično djelo. Pored toga, apelant smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke, s obzirom na to da drugostepeni sud nije odgovorio na sve žalbene navode. Relevantni propisi
8. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, br. 34/13 - prečišćeni tekst, 27/14, 3/19 i 16/20):
Član 290
Sadržaj presude (…) (3) Izreka presude sadrži lične podatke o optuženom i odluku kojom se optuženi oglašava krivim za krivično djelo za koje je optužen ili kojom se oslobađa od optužbe za to djelo ili kojom se optužba odbija. (4) Ako je optuženi oglašen krivim, izreka presude mora obuhvatiti potrebne podatke iz člana 285 ovog zakona, a ako je oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena, izreka presude mora obuhvatiti opis djela za koje je optužen i odluku o troškovima krivičnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, ako je bio postavljen. (5) U slučaju stjecaja krivičnih djela sud će u izreku presude unijeti kazne utvrđene za svako pojedinačno krivično djelo, a zatim jedinstvenu kaznu koja je izrečena za sva djela u stjecaju. (…)
9. Krivični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, br. 33/13 - prečišćeni tekst, 47/14 - ispravka, 26/16, 13/17, 50/18 i 19/20 - prečišćeni tekst):
Prevara
Član 288. (1)Ko s ciljem da sebi ili drugome pribavi protivpravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. (...)
Zloupotreba položaja ili ovlasti
Član 377. (1)Službeno ili odgovorno lice u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine koje iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlasti, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugome kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugoga, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Apelacioni sud obrazložio zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u vezi sa navodnom nerazumljivošću izreke prvostepene presude (vidi tačku 6. odluke). Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, jasno obrazložili da su se u konkretnom slučaju, iako je apelant izmirio dug tražiocu izvršenja, odnosno vratio 200,00 KM oštećenom, ostvarila obilježja konkretnih krivičnih djela (vidi tač. 3., 4. i 7. odluke). Ovakva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
14. Apelant tvrdi da su u postupku proizvoljno ocjenjeni dokazi (isključivo u odnosu na krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlaštenja). U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu (vidi Evropski sud Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Osim toga, podsjeća da dokazivanje putem posrednih dokaza – indicija nije samo po sebi protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav (1) Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu.
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivici u odnosu na krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud utvrdio da svi analizirani posredni dokazi u cijelosti potvrđuju da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Zatim, Ustavni sud zapaža da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Apelacionog suda koji je, suprotno apelantovim navodima, detaljno obrazložio da je prvostepeni sud, nakon ocjene dokaza, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju isključena mogućnost da se sporni prijedlog mogao slučajno zagubiti, odnosno da je nesumnjivo dokazano da je upravo apelant počinitelj tog krivičnog djela. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman