Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4131/22 (N.D.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4131/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4131/22, rješavajući apelaciju N. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela N. D. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 117121 22 Mož od 2. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Safeta Alijagić, advokat iz Bihaća, podnijela je 3. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 117121 22 Mož od 2. augusta 2022. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 11. marta 2022. godine odbijen je apelantičin prijedlog za određivanje mjere osiguranja kojim je tražila da se protivnicima osiguranja (I. D. i „Nebel“ d.o.o. Bihać) zabrani otuđenje ili opterećenje ½ nekretninā, pokretninā i udjela u privrednom društvu, pobliže navedenih u izreci rješenja. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je, prije svega, ukazao da je apelantica podnijela tužbu protiv tuženih tj. protivnikā osiguranja radi utvrđenja bračne stečevine, te navedeni prijedlog za određivanje mjere osiguranja. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da apelantica nije dokazala postojanje drugog kumulativnog uvjeta za određivanje mjere osiguranja propisanog odredbom člana 269. stav (1) tačka 2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, ukazao je da apelantica nije dokazala da postoji opasnost da bi bez predložene mjere protivnici osiguranja mogli spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati. Pri tome, Općinski sud je naveo da je apelantica istakla da je protivnik osiguranja I. D. već raspolagao dijelom imovine, tj. da je motorno vozilo, na temelju ugovora o komisionoj prodaji, prenio sa apelantičinog na svoje ime. U vezi s tim, ukazao je da protivnik osiguranja nije osporavao navedenu činjenicu, ali je istakao da je apelantica dala usmenu suglasnost za navedenu radnju. S obzirom na to, te kako apelantica nije tražila da se taj ugovor poništi, Općinski sud je zaključio da nije dokazala da nije dala usmenu suglasnost protivniku predlagača za zaključenje navedenog ugovora.
3. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 2. augusta 2022. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ukazao da apelantica nije dokazala postojanje jednog od zakonskih uvjeta za određivanje mjere osiguranje iz člana 269. stav (1) tačka 2) ZPP. Naime, naveo je da nijedan dokaz nije upućivao na zaključak da je ponašanje protivnika osiguranja bilo usmjereno na otuđenje, prikrivanje ili opterećivanje imovine koja je predmet tužbenog zahtjeva.
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno relevantne propise. Naročito ističe da obrazloženje osporenog rješenja ne sadrži ocjenu žalbenih navoda već je Kantonalni sud samo općenito podržao obrazloženje prvostepenog suda. Također, smatra da su redovni sudovi pogrešno cijenili dokaze, te da nisu cijenili činjenice da je protivnik osiguranja već ranije otuđio i prodavao motorna vozila. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje ili primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da apelantica nije dokazala postojanje kumulativnih uvjeta za određivanje mjere osiguranja. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi ukazali da nijedan dokaz nije upućivao na zaključak da je ponašanje protivnikā osiguranja bilo usmjereno na otuđenje, prikrivanje ili opterećivanje imovine koja je predmet tužbenog zahtjeva, slijedom čega su redovni sudovi odbili zahtjev za određivanje mjere osiguranja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženjima odlukā redovnih sudova ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Dalje, u odnosu na apelantičine navode da obrazloženje osporenog rješenja ne sadrži ocjenu žalbenih navoda već je Kantonalni sud samo općenito podržao obrazloženje prvostepenog suda, Ustavni sud podsjeća na principe Evropskog suda da odbijajući žalbu, žalbeni sud, u načelu, može samo potvrditi obrazloženje koje je za svoju odluku pružio niži sud (vidi Evropski sud, Deryan protiv Turske, presuda od 21. jula 2015. godine, predstavka broj 41721/04, tačka 31.). Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da sudovi nisu dali dovoljna i relevantna obrazloženja o svim ključnim činjeničnim i pravnim pitanjima, te da se ne može zaključiti da su obrazloženja odlukā Općinskog i Kantonalnog suda proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su ti sudovi svoje zaključke obrazložili na način koji ne dovodi u pitanje pravo na obrazloženu odluku, pa time ni pravičnost postupka u cjelini. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje, te su stoga apelantičini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U pogledu apelantičinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantičini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
12. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman