Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2158/21 (M.B.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Vanparnični postupak
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2158/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2158/21, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2), (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija M. B.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 073409 21 Rev od 7. aprila 2021. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinji M. B. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantkinji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 073409 21 Rev od 7. aprila 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banje Luke, podnijela je 18. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 073409 21 Rev od 7. aprila 2021. godine. Takođe, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantkinja osporava i Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 073409 20 Gž 3 od 23. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, u periodu od 11. do 26. maja 2023. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: predlagač) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su u periodu od 22. maja do 5. juna 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je Ustavni sud 6. juna 2023. godine dostavio apelantkinji na eventualno izjašnjenje. Apelantkinja se u ostavljenom roku nije izjasnila na dostavljene odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Pred Osnovnim sudom je 11. novembra 2009. godine pokrenut postupak za određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost u svojini I. S., apelantkinjinog prednika. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-4076/14 od 15. aprila 2015. godine Ustavni sud je utvrdio povredu apelantkinjinog prava na suđenje u razumnom roku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-4076/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
6. Osnovni sud je 6. marta 2015. godine donio rješenje, koje je poništeno rješenjem Okružnog suda od 29. oktobra 2015. godine. U ponovnom postupku rješenjem Osnovnog suda od 23. decembra 2016. godine određena je naknada za nepokretnosti eksproprisane rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: RUGIPP) od 16. maja 2005. godine, tj. mansardni dio porodične stambene zgrade (u daljnjem tekstu: sporni dio nepokretnosti), te je predlagaču naloženo da apelantkinji isplati utvrđenu naknadu.
7. Rješenjem Okružnog suda od 20. decembra 2017. godine ukinuto je prvostepeno rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak. Okružni sud je u obrazloženju istakao da je pravosnažnim i konačnim rješenjem RUGIPP-a okončan postupak eksproprijacije, u kojem je u tački 1 navedeno da je eksproprisan sporni dio nepokretnosti izgrađen poslije 1968. godine bez odobrenja nadležnog organa. Naime, kako je obrazloženo, sud je u postupku utvrđivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti vezan pravosnažnim upravnim aktom. Okružni sud je istakao da s obzirom na to da iz rješenja o eksproprijaciji proizlazi da sporni dio nepokretnosti nije izgrađen do 15. februara 1968. godine, da bi se mogao smatrati legalno izgrađenim objektom, prvostepeni sud mora u postupku utvrditi kada je objekat izgrađen te, zavisno od toga, da li je legalno izgrađen.
8. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 073409 19 V 3 od 5. decembra 2019. godine, koje je ispravljeno rješenjem od 24. decembra 2019. godine, naloženo je predlagaču da apelantkinji za eksproprisani sporni dio nepokretnosti isplati naknadu u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 V 073409 20 Gž 3 od 23. juna 2020. godine žalba predlagača je usvojena i prvostepeno rješenje preinačeno tako što je odbijen prijedlog za određivanje naknade za eksproprisani sporni dio nepokretnosti.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 V 073409 21 Rev od 7. aprila 2021. godine odbijena je apelantkinjina revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da su rješenjem od 25. jula 1986. godine eksproprisane nepokretnosti apelantkinjinog prednika, između ostalog, i sporni dio nepokretnosti „izgrađen poslije 1968. godine bez odobrenja nadležnog organa“, u kojem je živio sin apelantkinjinog prednika. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz odredbi člana 67 Zakona o eksproprijaciji, koji je tada bio na snazi, proizlazi da ako se ekspropriše zgrada ili poseban dio zgrade koji su izgrađeni bez odobrenja nadležnog organa, raniji vlasnik nema pravo na naknadu za takvu nepokretnost. Međutim, kako je ukazano, raniji vlasnik može porušiti zgradu i odnijeti materijal, s tim da izuzetno vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade izgrađene do 15. februara 1968. godine u kojoj stanuje ima pravo na naknadu, kao i na obezbjeđenje odgovarajućeg stana. Vrhovni sud je ukazao da je 29. aprila 1988. godine zaključen Sporazum za nepokretnosti eksproprisane 25. jula 1986. godine (u daljnjem tekstu: sporazum), kojim su se korisnik eksproprijacije, apelantkinjin prednik i njegov sin saglasili da apelantkinjinom predniku pripada naknada za zemljište, zasade, za legalno izgrađeni dio porodične stambene zgrade, kao i za pomoćne objekte. Takođe, u sporazumu je navedeno da apelantkinjin prednik ima saglasnost da s eksproprisanih nepokretnosti skine i odveze sav koristan materijal, te da će korisnik eksproprijacije apelantkinjinom predniku dati stan na trajno korišćenje, a sinu apelantkinjinog prednika stan na trajno korišćenje i stan na privremeno korišćenje. Vrhovni sud je ukazao da je u tački 14 sporazuma navedeno da apelantkinjin prednik prihvata ponuđenu cijenu i izjavljuje da je tim iznosom u potpunosti izmiren za svoje nepokretnosti. Vrhovni sud je ukazao da je rješenje o eksproprijaciji od 25. jula 1986. godine postalo pravosnažno u odnosu na sve eksproprisane nepokretnosti, izuzev u odnosu na sporni dio nepokretnosti, u kojem dijelu je predmet vraćen na ponovni postupak. Zatim je, kako je obrazloženo, doneseno novo rješenje kojim je eksproprisan sporni dio nepokretnosti, nakon čega je doneseno rješenje kojim je, s ciljem regulisanja naknade za nelegalno sagrađen sporni dio nepokretnosti, dodijeljen stan na trajno korišćenje sinu apelantkinjinog prednika. Vrhovni sud je naglasio da se sin apelantkinjinog prednika uselio u taj stan, te da ga je kasnije mijenjao za druga dva stana, koja su u postupku privatizacije otkupljena. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao kako je kasnije poništeno i novo rješenje kojim je eksproprisan sporni dio nepokretnosti, te da je tek rješenjem RUGIPP-a od 16. maja 2005. godine eksproprisan sporni dio nepokretnosti. Vrhovni sud je ukazao da je u tački 6 tog rješenja navedeno da se nakon pravosnažnosti tog rješenja neće voditi postupak sporazumnog određivanja naknade za eksproprisani sporni dio objekta zato što je bespravno izgrađen, „što je utvrđeno na osnovu dokaza“ (bliže navedeno na strani 6 osporene presude Vrhovnog suda). Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni organ potvrdio prvostepeno rješenje o eksproprijaciji, ali je u upravnom sporu presudom Okružnog suda uvažena tužba apelantkinjinog prednika i poništena tačka 6 dispozitiva rješenja od 16. maja 2005. godine. Međutim, Vrhovni sud je naglasio da je to rješenje postalo konačno i pravosnažno u tački 1 kojom je utvrđeno da se ekspropriše sporni dio nepokretnosti „izgrađen poslije 1968. godine bez odobrenja za građenje“.
10. Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav drugostepenog suda da sud u postupku utvrđivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti ne može preispitivati rješenja o eksproprijaciji u vezi onoga o čemu je odlučeno. Vrhovni sud je ukazao da sud ne može ni kao prethodno pitanje utvrđivati da li je sporni dio nepokretnosti sagrađen legalno ili ne, već je vezan rješenjem RUGIPP-a. Stoga je Vrhovni sud zaključio da apelantkinji ne pripada pravo na naknadu jer nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 54 stav 2 Zakona o eksproprijaciji. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da je sporazumom apelantkinjinom predniku isplaćena naknada za eksproprisane nepokretnosti, omogućen odvoz korisnog materijala sa stambenog objekta, što znači i spornog dijela nepokretnosti, te njemu i njegovom sinu dodijeljen po stan. Vrhovni sud je istakao da je apelantkinjin prednik prihvatio ponuđeni iznos iz sporazuma i izjavio da je u potpunosti izmiren za svoje nepokretnosti, iz čega proizlazi da je apelantkinjin prednik u cijelosti obeštećen za eksproprisane nepokretnosti.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da joj je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
12. Apelantkinja smatra da osporene odluke nisu adekvatno obrazložene. Apelantkinja takođe smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Apelantkinja je vrlo opširno navela šta, prema njenoj ocjeni, proizlazi iz provedenih dokaza, tj. da je sporni dio nepokretnosti legalno izgrađen, a da je RUGIPP, na čije rješenje se pozivaju Okružni sud i Vrhovni sud, to pitanje riješio na bazi nepotpunih dokaza. Apelantkinja je istakla kako je na osnovu takvog pogrešnog utvrđenja Okružni sud primijenio odredbe člana 53 u vezi sa članom 72 Zakona o eksproprijaciji, pri tome zaključivši da apelantkinji ne pripada naknada pozivajući se i na sporazum. Zatim, apelantkinja je istakla da je Okružni sud zauzeo stav da se prvostepeni sud nije mogao baviti činjenicama da li je ili nije legalno sagrađen sporni dio nepokretnosti mimo rješenja RUGIPP-a. Međutim, apelantkinja je ukazala kako je takav stav suprotan ranijem rješenju Okružnog suda od 20. decembra 2017. godine, u kojem je utvrdio da je u ponovljenom postupku potrebno razriješiti pitanje kada je sporni dio nepokretnosti izgrađen, što je prvostepeni sud i utvrđivao. Takođe, apelantkinja je istakla da joj nije jasno kako se Okružni sud u osporenom rješenju ponovo bavi pitanjem da li je apelantkinjinom predniku isplaćena naknada za sporni dio nepokretnosti kada je taj sud u svom rješenju od 20. decembra 2017. godine zauzeo stav da ne prihvata tvrdnje predlagača da je isplaćena naknada za taj dio. Apelantkinja je istakla da takvo postupanje Okružnog suda i Vrhovnog suda stvara stanje neizvjesnosti i nepovjerenja u sudske odluke. Apelantkinja je naglasila da u istom predmetu sud zauzima suprotne stavove, te da nekonzistentnost odluka predstavlja povredu vladavine prava, tj. pravne sigurnosti. Pri tome je apelantkinja naglasila kako je u postupku dokazano da apelantkinjin prednik, prema sporazumu, nije primio naknadu za sporni dio nepokretnosti, već samo naknadu za „legalni“ dio nepokretnosti. Apelantkinja je istakla i da njeno pravo da dobije naknadu za eksproprisane nepokretnosti potpada pod obim prava na imovinu, kao i pod obim zaštite prava na dom, kada se ima u vidu da je dala svoj dom zbog eksproprijacije, a da za to nije dobila naknadu.
13. Apelantkinja se pozvala i na povredu prava na suđenje razumnom roku. Apelantkinja je ukazala i da joj je odlukom Ustavnog suda od 15. aprila 2015. godine utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku, ali, i pored toga, postupak je okončan tek šest godina kasnije. Stoga je apelantkinja tražila i naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
b) Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci, da je apelacija neosnovana te je predložio da se kao takva odbije.
15. U vezi s apelacionim navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Okružni sud je istakao da je taj sud donosio odluke u razumnom roku. Okružni sud je takođe istakao da nisu povrijeđena prava na koja se apelantkinja poziva u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Osnovni sud je naveo da apelacija nije osnovana. U vezi s apelacionim navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Osnovni sud je istakao da je u pitanju „relativna ocjena apelantkinje“ pa da je potrebno da Ustavni sud zauzme stav o tom pitanju.
17. Predlagač, u suštini, smatra da je apelantkinjina apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o eksproprijaciji – prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ br. 12/87 i 38/89)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 67. st. 1. i 2.
Ako se ekspropriše zgrada ili poseban dio zgrade koji su izgrađeni bez odobrenja nadležnog organa, raniji vlasnik nema pravo na naknadu za takvu nepokretnost. Raniji vlasnik može porušiti zgradu i odnijeti materijal od te zgrade u roku koji odredi nadležni organ.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, vlasnik stambene zgrade ili posebnog dijela stambene zgrade izgrađene do 15. februara 1968. godine, u kojoj stanuje, sam ili sa članovima porodice, ima pravo na naknadu za tu zgradu ili posebni dio zgrade, na obezbjeđenje odgovarajućeg stana kao i na naknadu za gospodarske i pomoćne objekte koji služe potrebama njegovog porodičnog domaćinstva.
Član 76. st. 2, 3. i 4.
Sporazum o naknadi unosi se u zapisnik, koji mora da sadrži sve podatke neophodne za ispunjenje obaveze korisnika eksproprijacije.
Sporazum o naknadi ili dijelu naknade je zaključen kad obje stranke potpišu zapisnik u koji je sporazum unesen.
Zapisnik, u koji je unesen sporazum o naknadi, ima snagu izvršnog rješenja čije izvršenje provodi kada se radi o nenovčanim obavezama organ iz stava 1. prethodnog člana.
19. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 106/10 – odluka USRS, 121/10 – odluka USRS, 2/15 – odluka USRS i 79/15) u relevantnom djelu glasi:
Član 53. st. 2. i 3. (2)Za bespravno izgrađene objekte graditelju pripada pravo na naknadu u visini njegovih ulaganja, ako je u vrijeme izgradnje objekta ispunjavao uslove za legalizaciju istog. (3)Za bespravno izgrađene objekte poslije podnošenja prijedloga za eksproprijaciju vlasnik nema pravo na naknadu, ali može porušiti objekte i odnijeti materijal u roku koji odredi organ uprave, a u protivnom uklanjanje objekta izvršiće se o njegovom trošku.
Član 54. stav 2. (2)Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.
Član 71.
Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost je hitan.
VI.Dopustivost i meritum
20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
21. Apelantkinja smatra da joj je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporene odluke
24. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, da nisu adekvatno obrazložili osporene odluke i da su povrijedili princip pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
25. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Do koje mjere se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različita zavisno od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
26. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, vrlo detaljno i jasno naveo šta sve proizlazi iz dokaza provedenih u toku postupka, tj. dokumenata koji su donošeni u vezi s eksproprijacijom nepokretnosti apelantkinjinog prednika, uključujući i sporni dio nepokretnosti. Zatim, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je Rješenje RUGIPP-a od 16. maja 2005. godine postalo konačno i pravosnažno u tački 1 kojom je utvrđeno da se ekspropriše sporni dio nepokretnosti „izgrađen poslije 1968. godine bez odobrenja za građenje“. Takođe, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama jasno obrazloženo da sud u vanparničnom postupku utvrđivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti ne može preispitivati zakonitost i pravilnost rješenja o eksproprijaciji u vezi onoga o čemu je odlučeno, već je vezan tim rješenjem. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženjima osporenih odluka detaljno navedeno šta proizlazi iz spornog sporazuma, tj. zašto su redovni sudovi zaključili da je apelantkinjin prednik namiren za sve eksproprisane nepokretnosti, uključujući i sporni dio nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama zaključeno da apelantkinji u konkretnom slučaju ne pripada naknada za eksproprisani sporni dio nepokretnosti, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji. Dakle, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje u osporenim odlukama, Ustavni sud ne može zaključiti da takvo obrazloženje nije adekvatno niti da je proizvoljno.
27. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da se apelantkinja poziva i na povredu pravne sigurnosti ističući da je Okružni sud u istom postupku u ranijoj odluci zauzeo drugačije pravne stavove nego u konačnoj osporenoj odluci. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, ukazao na stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Naime, u toj odluci je jasno ukazano da je taj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi obezbijedio konzistentnost u odlučivanju (tačka 37). Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju konačna odluka rješenje Vrhovnog suda, tj. da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju sud posljednje instance, a da se apelantkinja poziva na različite stavove koje je zauzeo Okružni sud u konkretnom postupku kao sud niže instance. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već u ranijim tačkama ove odluke zaključio da je ponuđeno obrazloženje u osporenim odlukama detaljno i jasno, tj. da nije proizvoljno ili očigledno nerazumno. Takođe, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje ranije donesene odluke u konkretnom vanparničnom postupku nego konačnu odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove apelacione navode smatra neosnovanim.
28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani, osim navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, što će Ustavni sud posebno ispitati.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
29. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
30. S obzirom na to da je Ustavni sud o dužini trajanja ovog postupka već donio odluku (vidi tačku 5 ove odluke), Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka analizirati period nakon donošenja te odluke Ustavnog suda, tj. period od 15. aprila 2015. godine do donošenja rješenja Vrhovnog suda od 7. aprila 2021. godine. Dakle, relevantni period od šest godina.
31. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je po zakonu hitne prirode, u kojem se nije radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima, niti je apelantkinja doprinijela dužini njegovog trajanja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka od šest godina nakon donošenja odluke Ustavnog suda a priori suprotna standardu „razumnog roka“, te da bi se mogla opravdati postojanjem izuzetnih okolnosti. Kako sudovi nisu ukazali na postojanje takvih okolnosti, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantkinjino pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantkinjino pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
33. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32– 34), Ustavni sud smatra da apelantkinji, u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 650,00 KM.
34. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
35. U odnosu na apelantkinjine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje o povredi tog prava zasnivaju na istim navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je utvrđeno da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
36. U pogledu apelantkinjinih navoda da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od proizvoljnog miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu da je osporenim odlukama odlučivano o apelantkinjinom pravu na naknadu za eksproprisane nepokretnosti, a ne o eksproprijaciji nepokretnosti, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije bilo uplitanja u pravo na dom pa, u skladu s tim, ni povrede njenog prava na dom. Zbog toga, Ustavni sud neće ni razmatrati apelantkinjine navode o kršenju prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
VII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantkinjinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je vanparnični postupak, koji je hitne prirode, trajao šest godina nakon donošenja odluke Ustavnog suda kojom je apelantkinji već bila utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku, pri čemu sudovi nisu ukazali na neke naročite okolnosti koje bi, eventualno, mogle opravdati takvu dužinu postupka.
38. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi u konkretnom slučaju detaljno, argumentovano i jasno obrazložili zašto apelantkinji u konkretnom slučaju ne pripada naknada za eksproprisani sporni dio nepokretnosti.
39. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman