Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2012/21 (GP „Gradip“ a.d. Prnjavor)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stjecanje bez osnova
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2012/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2012/21, rješavajući apelaciju GP „Gradip“ a.d. Prnjavor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka c), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija GP „Gradip“ a.d. Prnjavor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 095003 21 Rev od 20. aprila 2021. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GP „Gradip“ a.d. Prnjavor podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 095003 20 Pž od 28. decembra 2020. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. GP „Gradip“ a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Đorđe Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 7. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 095003 21 Rev od 20. aprila 2021. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 095003 20 Pž od 28. decembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i „Red Brick gradnje“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) u periodu od 27. do 30. januara 2023. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su u periodu od 31. januara do 9. februara 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 10. marta 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na eventualno izjašnjenje. Apelantov punomoćnik u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 095003 11 Ps od 30. decembra 2019. godine obavezan je tuženi da na ime duga po Ugovoru o građenju od 10. maja 2010. godine i obračunskoj situaciji broj 21, kao i na ime zakonske zatezne kamate za kašnjenje u isplati privremene situacije broj 54, isplati apelantu novčane iznose kako su precizno navedeni u izreci presude. Zahtjev za isplatu duga preko dosuđenog iznosa je odbijen. Odbijen je i apelantov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate za kašnjenje u isplati privremene situacije broj 56 i na ime vraćanja avansa. Osim toga, sud je udovoljio protivtužbenom zahtjevu tuženog te je apelant obavezan da na ime ugovorne kazne, na ime stečenog bez osnova i naknade štete nastale na stambeno-poslovnom objektu isplati tuženom novčane iznose, kako je navedeno u izreci presude.

6. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude prezentovao dokaze koji su na prijedlog apelanta i tuženog izvedeni u postupku. Kako je utvrđeno, apelant kao izvođač i tuženi kao naručilac zaključili su 10. maja 2010. godine ugovor o građenju stambeno-poslovnog objekta. U odnosu na protivtužbeni zahtjev sud je utvrdio da su apelantovi radovi na objektu okončani 4. juna 2011. godine te da je garantni rok za kvalitet izvedenih radova iznosio dvije godine (član 18 Ugovora o građenju). Dalje je utvrđeno da su krajem 2012. godine i početkom 2013. godine stanari objekta primijetili da se u garaži pojavljuje voda. U vezi s tim je navedeno da izvođač ima obavezu da ugovorene radove izvede na način i u rokovima određenim ugovorom, propisima i pravilima građevinske struke. Okružni privredni sud se pozvao na odredbe člana 18 stav 2, te čl. 615 i 641 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je obrazložio da je tuženi aktivno legitimisan u odnosu na potraživanje iz protivtužbenog zahtjeva s obzirom na to da su parnične stranke bile u materijalnopravnom odnosu i da apelant odgovara za kvalitet radova u garantnom roku, a da taj rok nije istekao u vrijeme poziva za otklanjanje nedostataka. Okružni privredni sud je naveo da je imao u vidu nalaz i mišljenje Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: vještačenje) u kojem su opisana oštećenja na objektu i navedeni iznosi minimalnog i maksimalnog ulaganja za otklanjanje tih nedostataka. U vezi s tim je ukazao da je apelant propustio da izvede radove kako je dogovoreno, što je za posljedicu imalo oštećenje hidroizolacije i curenje vode u podzemne prostorije objekta. S obzirom na to da se radi o skrivenim nedostacima, ukazano je da nije od uticaja apelantov navod da nadzorni organ nije imao primjedbi na kvalitet izvedenih radova. U odnosu na protivtužbeni zahtjev u vezi sa sticanjem bez osnova, sud je ukazao da je apelant, prema ugovoru o građenju, imao obavezu da angažuje stručnu i kvalifikovanu radnu snagu za izvršavanje ugovorenih radova, te da obezbijedi čuvarsku službu i plaća utrošenu električnu energiju, vodu i dr. Međutim, iako je to bila apelantova obaveza, tuženi je trećim licima platio navedene troškove, za što je imao opravdan interes s obzirom na hitnost u postupanju i završavanju radova, jer bi u suprotnom rizikovao da radovi stanu. Sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor zastare potraživanja te je ukazao na sadržaj odredbi člana 360 stav 1, te čl. 374 i 376 stav 1 ZOO-a. Istakao je da je protivtužba podnesena 2. jula 2013. godine te da od nastanka najstarijeg potraživanja (sticanje bez osnova – kraj jula 2010. godine) pa do podnošenja protivtužbe nije protekao trogodišnji zastarni rok.

7. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 095003 20 Pž od 28. decembra 2020. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena tako što je obavezan tuženi da na ime duga i na ime zakonske zatezne kamate za kašnjenje u isplati privremene situacije isplati novčane iznose koje je apelant tražio tužbenim zahtjevom. U odnosu na ostali, odbijajući dio presude, žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Dalje, apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda ukinuta u odnosu na isplatu ugovorne kazne i predmet je u tom dijelu vraćen na ponovni postupak. Prvostepena presuda je preinačena i u dijelu koji se odnosi na naknadu štete nastale na stambeno-poslovnom objektu tako što je apelant obavezan da tuženom isplati novčani iznos manji od iznosa koji je dosuđen prvostepenom presudom, dok je u ostalom usvajajućem dijelu po protivtužbi apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Viši privredni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje i pravno rezonovanje prvostepenog suda. U odnosu na zahtjev tuženog za isplatu naknade štete, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud dosudio tuženom iznos maksimalnih ulaganja, iako iz sprovedenog vještačenja proizlazi da se ista svrha može ostvariti i manjim ulaganjem. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, tuženom pripada prosječan iznos (srednja vrijednost) između minimalnog i maksimalnog ulaganja, pa je stoga u tom dijelu apelantova žalba djelimično uvažena. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, apelant je u skladu s odredbama člana 218 ZOO-a dužan da nadoknadi izdatke koje je tuženi platio trećim licima, što je utvrdio vještak ekonomske struke.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095003 21 Rev od 20. aprila 2021. godine apelantova revizija je odbijena u dijelu u kojem je pobijao odluku o protivtužbenom zahtjevu, a odbačena u dijelu u kojem je pobijao odluku o tužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da revizija u privrednim sporovima nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 50.000,00 KM. Zatim je navedeno da se vrijednost pobijanog dijela drugostepene odluke određuje prema vrijednosti svakog zahtjeva, u smislu člana 318 stav 2 ZPP-a. U vezi s tim je ukazano da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude kojom je odlučeno o zahtjevu za vraćanje avansa iznosi 30.000,00 KM. Stoga apelantova revizija u tom dijelu nije dozvoljena.

9. Vrhovni sud je dalje naveo da se apelantova obaveza na naknadu štete zasniva na članu 18 Ugovora o građenju, te na članu 615 ZOO-a. Navedeno podrazumijeva apelantovu kauzalnu odgovornost, a ne odgovornost po osnovu krivice. Dakle, ne radi se o deliktnoj odgovornosti u kojem slučaju bi trebalo dokazivati krivicu štetnika. Vrhovni sud je stoga cijenio da navodi u kojima se apelant bavio opštim pojmovima o naknadi štete ne mogu ishoditi drugačiju odluku. Pri tome je ukazano da apelant ni na koji način nije dokazao da su oštećenja na hidroizolaciji nastupila djelovanjem drugih izvođača ili nekog trećeg, pa njegova tvrdnja istaknuta u tom pogledu nije relevantna za odlučenje. Takođe je ukazano da su u urbanističko-građevinskom nalazu i mišljenju, suprotno apelantovim tvrdnjama, detaljno opisana oštećenja na objektu. Vrhovni sud je naveo da tuženi, na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao tačnu vrijednosti radova za sanaciju, ali je vještačenjem utvrđena njihova najmanja i najveća vrijednost. Suprotno tome, apelant koji se bavi tom vrstom poslova nije ponudio protivargumente, niti je osporio utvrđenje da se ulaganja za sanaciju nedostataka kreću u granicama utvrđenim vještačenjem. Vrhovni sud je naveo da u postupku nije utvrđeno da je tuženi prodao garaže zbog čijeg oštećenja traži naknadu štete, pa da stoga odredba člana 642 ZOO-a nije od uticaja na rješenje spora. Dalje je pojasnio da sticanje bez osnova (član 210 ZOO-a) postoji i kada na strani obogaćenog ne dođe do smanjenja imovine zahvaljujući činjenici da je izdatak koji je bio dužan učiniti obogaćeni učinio osiromašeni iz svoje imovine. Naime, Vrhovni sud je istakao da nije važno na koga su glasili računi koje je tuženi platio trećim licima, već čija je ugovorom utvrđena obaveza bila da ih plati (član 12 Ugovora o građenju), te je zaključio da je, shodno članu 218 ZOO-a, osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog u tom dijelu. Osim toga, sud je naveo da je tuženi na pripremnom ročištu promijenio pravni osnov potraživanja u dijelu protivtužbenog zahtjeva (umjesto naknade štete, potraživanje na ime sticanja bez osnova). Međutim, ukazao je da se ne radi o preinačenju tužbe jer je članom 56 stav 2 ZPP-a propisano da tužba nije preinačena ako tužilac promijeni pravni osnov tužbenog zahtjeva, te je istakao da sud nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva (član 53 ZPP-a). Stoga se, kako to navodi Vrhovni sud, rokovi zastare računaju u odnosu na datum podnošenja protivtužbe. Pri tome, Vrhovni sud je naglasio da se ne radi ni o povlačenju tužbe s posljedicama računanja troškova postupka, kako to apelant nastoji da prikaže.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U opširnim navodima apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, na pravičnu javnu raspravu i obrazloženje presude. Ukazuje pri tome na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. Navodi da je zanemaren iskaz svjedoka L. R., koji je bio nadzorni organ tuženog koji je od uticaja na donošenje odluke o zahtjevu za naknadu štete. Smatra da je Vrhovni sud morao da odluči i o dijelu tužbenog zahtjeva (isplata avansa) u odnosu na koji je izjavljena revizija odbačena. Apelant ističe da „najviše“ osporava presude redovnih sudova koje se tiču protivtužbenog zahtjeva za naknadu štete nastale na stambeno-poslovnom objektu. Smatra da šteta uopšte nije dokazana, te se poziva na odredbe čl. 154 i 155 ZOO-a. U tom smislu problematizuje vještačenje navodeći da je šteta površno utvrđena (minimalni i maksimalni raspon). Ukazuje da je u svakom trenutku na gradilištu imao više podizvođača, pa je upitno ko bi uopšte mogao da bude odgovoran za taj vid štete. Osim toga, navodi da je tuženi u svoje ime i za svoj račun izvršio isplate trećim licima, a nije dokazao da je apelant stekao bilo kakvu korist od tuženog ili da se tim uplatama na bilo koji način okoristio. Apelant ukazuje da se Vrhovni sud i Viši privredni sud nisu izjasnili na navode koji se tiču prigovora zastare potraživanja, preinačenja protivtužbe i povlačenja dijela protivtužbe.

b) Odgovori na apelaciju

11. Vrhovni sud ukazuje da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima navedenim u obrazloženju osporene odluke. Takođe navodi da apelant nije ponudio valjane argumente kojima bi dokazao tvrdnje o povredi prava na koja se poziva u apelaciji. Vrhovni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

12. Viši privredni sud navodi da su u ovom postupku raspravljena sva relevantna pravna pitanja i predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

13. Okružni privredni sud navodi da ostaje pri obrazloženju iz prvostepene presude.

14. Tuženi navodi da su odluke redovnih sudova pravilne i zakonite, te da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva. V.Relevantni propisi

15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 18. stav (2) (2) Strana u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne delatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Član 210. stav (1) (1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

Izdatak za drugog

Član 218.

Ko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtevati naknadu od njega.

Član 374. stav (1) (1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.

Član 376. stav (1)

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Član 615. (1) Ako se docnije pokaže neki nedostatak koji se nije mogao otkriti običnim pregledom, naručilac se ipak može pozvati na njega, pod uslovom da o njemu obavesti poslenika što pre, a najduže u roku od mesec dana od njegovog otkrivanja. (2) Istekom dve godine od prijema obavljenog posla, naručilac se više ne može pozvati na nedostatke.

Član 641.

Ukoliko u ovoj glavi nije drukčije određeno, za odgovornost za nedostatke građevine primenjuju se odgovarajuće odredbe ugovora o delu.

16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS i 27/24) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 56.

Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.

Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tako da iz istog činjeničnog osnova zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.

Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na presudu Višeg privrednog suda – isplata avansa i odbacivanje revizije

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

18. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

19. Član 18 st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi: (1)Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

20. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095003 21 Rev od 20. aprila 2021. godine u cijelosti, dakle i u dijelu kojim je odbačena njegova revizija izjavljena protiv odluke o tužbenom zahtjevu (isplata avansa). Ustavni sud zapaža da je apelantova revizija u tom dijelu bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog sud jer je odbačena zbog formalnih razloga. Stoga proizlazi da je konačna odluka o tom dijelu tužbenog zahtjeva Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 095003 20 Pž od 28. decembra 2020. godine. Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu (štambilj – datum označen na presudi) proizlazi da je navedenu odluku Višeg privrednog suda apelant primio 22. januara 2021. godine. S obzirom na to da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 7. juna 2021. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Višeg privrednog suda od 28. decembra 2020. godine.

Dopustivost u odnosu na meritorni dio presude Vrhovnog suda

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je i meritorni dio Presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095003 21 Rev od 20. aprila 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu s obzirom na to da je donesena 20. aprila 2021. godine, a apelacija je podnesena 7. juna 2021. godine. Iz navedenog proizlazi da je apelacija u ovom dijelu podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant navodi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Ustavni sud zapaža da se apelantovi prigovori u suštini odnose na tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza, utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, te kršenju prava na obrazloženu odluku. Takođe, apelant smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu.

27. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj je u članu 6 stav 1 Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, tj. pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka već i pravo na sudsko „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42 s referencama na drugu relevantnu praksu).

28. Dovodeći navedene standarde u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta. Dalje, iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant imao pravo da u istom kapacitetu kao i tuženi predlaže i provodi dokaze i osporava dokaze tuženog, kao i da koristi sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, što samo po sebi isključuje postojanje kršenja prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-511/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 41, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u smislu prethodno navedenih stavova Evropskog suda, redovni sudovi stvarno ispitali suštinu spora između parničnih stranka te da stoga nije došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu.

29. U odnosu na ostale navode Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, osporava ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

30. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 23 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

31. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu izvedenih dokaza utvrdili činjenice koje su bitne za odlučenje po protivtužbi, te su shodno tome primijenjene odredbe ZOO-a koje su, prema ocjeni Vrhovnog suda, relevantne za odlučenje po zahtjevima tuženog za isplatu naknade štete i sticanje bez osnova. U konačnici, apelantova odgovornost, prema stavu Vrhovnog suda, zasniva se na zaključenom Ugovoru o građenju te odredbama člana 615 ZOO-a (naknada štete), odnosno odredbama čl. 210 i 218 ZOO-a (sticanje bez osnova). Pri tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju konačne odluke naveo jasne i relevantne razloge za djelimično usvajanje protivtužbenog zahtjeva, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Ustavni sud takođe zapaža da su redovni sudovi ispitali prigovore koje apelant ponavlja u apelaciji, te argumentovano obrazložili zašto takvi prigovori, shodno relevantnim odredbama ZOO-a i ZPP-a, nisu osnovani i ne mogu uticati na drugačije odlučenje u ovom parničnom postupku. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi moglo ukazati na opravdanost apelantovih prigovora da mu je prekršeno pravo na obrazloženu odluku. Takođe, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na pravičnu raspravu, a tu tvrdnju apelant u suštini zasniva na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud razmotrio ključna pitanja te u vezi s tim dao odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da je u konkretnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni zakonski propisi.

32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Apelant smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju toga prava apelant u suštini zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

34. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na povredu ovog prava u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u konkretnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili apelantove navode koje su ocijenili kao bitne, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom za apelanta ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Ustavni sud stoga zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije takođe neosnovani. VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u činjeničnim i pravnim utvrđenjima i kada je Vrhovni sud za svoje odlučenje dao dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se ne može zaključiti da je prekršeno pravo na obrazloženu odluku.

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u ovom postupku.

37. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka c) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2012/21 (GP „Gradip“ a.d. Prnjavor) | Sudska praksa | Aktio