Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4442/21 (N. V.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4442/21

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4442/21, rješavajući apelaciju Nikice Vidovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica

Angelika Nußberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. listopada 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Nikice Vidovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 013680 19 Uvp od 7. listopada 2021. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Nikici Vidoviću u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nikice Vidovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 013680 19 Uvp od 7. listopada 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi s pravom na pravično suđenje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nikica Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 28. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 013680 19 Uvp od 7. listopada 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 013680 16 U od 5. veljače 2019. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-696/14 od 15. rujna 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 27. lipnja 2022. godine je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe za prava branitelja i socijalnu skrb Općine Čapljina (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 15. rujna 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. Rješenjem Odjela za društvene djelatnosti, povratak i obnovu Općine Čapljina, Ureda za pitanja branitelja (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 05-43-550/1-07 od 29. listopada 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI), V. grupe sa 70 % vojnog invaliditeta, po osnovi ozljede i oboljenja, s pravom na osobnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom.

Osporene odluke

5. Rješenjem Službe broj 09-43-550/07-2 od 24. veljače 2012. godine, donesenim po službenoj dužnosti, u obnovljenom postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida poništeno je navedeno rješenje Odjela i upravna stvar riješena tako što je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje svojstva RVI-ja i drugih prava propisanih zakonom.

6. Rješenjem Ministarstva broj UP-II-03-41-891/12 od 15. studenog 2013. godine apelantova žalba je odbijena i prvostupanjsko rješenje potvrđeno.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 009687 14 U od 12. svibnja 2014. godine apelantova tužba je uvažena, navedeno rješenje Ministarstva je poništeno i predmet vraćen Ministarstvu na ponovni postupak.

8. Rješenjem Ministarstva od 15. rujna 2016. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba podnesena protiv navedenog rješenja Službe.

9. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja navelo da je predmet ponovo dostavilo Drugostupanjskom liječničkom povjerenstvu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Drugostupanjsko liječničko povjerenstvo), koje je donijelo nalaz i mišljenje 5. veljače 2016. godine i utvrdilo da je apelantov vojni invaliditet ispod 20 %. Ministarstvo je dalje navelo da kako je apelantov vojni invaliditet ocijenjen ispod 20 %, to u konkretnom slučaju apelant ne ispunjava uvjete propisane odredbom članka 3. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja) za priznavanje svojstva RVI-ja.

10. Presudom Kantonalnog suda od 5. veljače 2019. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja Ministarstva.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je zakazao javnu raspravu, na koju nisu pristupili uredno obaviješteni apelantov punomoćnik i zakonski zastupnik Ministarstva, te da je sud, na temelju odredbe članka 31. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučio da spor raspravi i bez prisustva stranaka. Dalje je naveo da su organi uprave osporena rješenja donijeli po službenoj dužnosti, u obnovljenom postupku, na temelju odredbe članka 52. stavak (1) Zakona o pravima branitelja. U svezi s tim je naveo da je Liječničko povjerenstvo za revizijski postupak revizije medicinskog vještačenja u Mostaru u nalazu i mišljenju od 15. studenog 2011. godine navelo da je nakon izvršenog neposrednog pregleda apelanta i uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju utvrdilo da je apelantov vojni invaliditet ispod 20 %. Dalje je naveo da je isto potvrdilo i Drugostupanjsko liječničko povjerenstvo u nalazu i mišljenju od 22. svibnja 2013. godine, koji je također donesen nakon neposrednog pregleda apelanta. Osim toga, naveo je da je Drugostupanjsko liječničko povjerenstvo, postupajući u skladu s uputama iz presude Kantonalnog suda od 12. svibnja 2014. godine (da se izvrši preispitivanje ocjene invaliditeta), donijelo novi nalaz i mišljenje u kojem je također potvrdilo navedeni stupanj apelantovog vojnog invaliditeta. Sud je ukazao da se apelant na uredan poziv Drugostupanjskog liječničkog povjerenstva nije odazvao na pregled, te da je Drugostupanjsko liječničko povjerenstvo donijelo novi nalaz i mišljenje na temelju medicinske dokumentacije i prethodnog nalaza i mišljenja (od 22. svibnja 2013. godine).

12. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da je u nalazu i mišljenju Drugostupanjskog liječničkog povjerenstva navedena jasna, potpuna i dovoljno obrazložena ocjena apelantovog vojnog invaliditeta u skladu s odredbama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava po Zakonu o pravima branitelja i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta s Listom procenata vojnog invaliditeta. Naveo je da je nalaz i mišljenje donesen na temelju medicinske dokumentacije o liječenju s detaljnim opisom stanja apelantovog organizma, te da sadrži činjenice koje su s medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilne odluke.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant navodi da mu nije omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje spora. Naročito, osporava nalaz i mišljenje Drugostupanjskog liječničkog povjerenstva i navodi da stajališta liječnika nisu valjano obrazložena, te da u postupku nisu pravilno cijenjeni provedeni dokazi. Konačno, ukazuje da je postupak dugo trajao te traži naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud, Kantonalni sud, kao i Ministarstvo i Služba su naveli da nisu povrijeđena apelantova prava. Osim toga, u odnosu na duljinu trajanja postupka Kantonalni sud se pozvao na Plan rješavanja predmeta.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH, 90/17, 29/22, 60/24 i 6/26)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak i 70/07) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3. stavak (1)

Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.

Članak 52.

Nalaz i mišljenje liječničke komisije iz članka 47. stavak 3. ovoga Zakona može poslužiti kao razlog za obnovu postupka, ako nije upotrijebljen u postupku revizije, radi toga što je izdan po proteku roka za reviziju rješenja propisanom u članku 41. ovoga Zakona.

Ukoliko u postupku nadzora i medicinskog vještačenja posebna liječnička komisija iz članka 47. stavak 4. ovoga zakona donese drukčiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje liječničkih komisija iz članka 47. st. 1., 2 i 3. ovoga zakona, taj će nalaz i mišljenje poslužiti kao razlog za obnovu postupka.

17. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 48/99 i 61/22)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

8. Načelo saslušanja stranke

Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

14. Ekonomičnost postupka

Članak 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

18. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost i meritum

20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

U odnosu na osporene odluke

24. Ustavni sud uočava da apelant u apelaciji paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode uopće nije obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.

25. Ustavni sud zapaža da apelant dalje navodi da mu nije omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje spora. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da apelant, u biti, ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti strana u postupku, kako je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. svibnja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, točka 48.). U svezi s tim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je u dva navrata donesen nalaz i mišljenje nakon što je apelant neposredno pregledan, te da je posljednji nalaz i mišljenje Drugostupanjsko povjerenstvo donijelo na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, te na temelju ranije donesenog nalaza i mišljenja jer se apelant nije odazvao na pregled. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u tužbi predložio da se održi javna rasprava, ali da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da na javnu raspravu nije pristupio uredno obaviješteni apelantov punomoćnik. Dakle, proizlazi da je apelant nesporno imao priliku sudjelovati u postupku ravnopravno s drugom stranom u postupku, odnosno da neutemeljeno prigovara da mu nije omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima, tj. da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

26. Ustavni sud dalje zapaža da apelant smatra da su sudovi i organi uprave proizvoljno utvrdili činjenice i primijenili pozitivnopravne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je na temelju nalaza i mišljenja Drugostupanjskog liječničkog povjerenstva, a u skladu s relevantnim odredbama Zakona o pravima branitelja, odlučeno da se poništava rješenje Odjela iz 2007. godine i da se odbija apelantov zahtjev za priznavanje svojstva RVI-ja jer je apelantov vojni invaliditet ocijenjen ispod 20 %. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i Ministarstvo u osporenim odlukama dali detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Naročito, Ustavni sud zapaža, suprotno apelantovim navodima, da je detaljno obrazloženo zašto apelantovi prigovori u svezi s nalazom i mišljenjem Drugostupanjskog liječničkog povjerenstva nisu utemeljeni (vidi činjenični dio ove odluke).

28. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

29. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, opravdanost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).

30. Ustavni sud zapaža da je u postupku provedenom po službenoj dužnosti Služba donijela rješenje od 24. veljače 2012. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 7. listopada 2021. godine. Dakle, postupak je trajao devet godina i oko osam mjeseci, što je relevantno razdoblje koje će ispitati Ustavni sud. Osim toga, radilo se o predmetu koji je bio od većeg značaja za apelanta, ali Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio duljini trajanja postupka.

31. Ustavni sud ponavlja da je Služba donijela rješenje po službenoj dužnosti, a da je Ministarstvo o žalbi na to rješenje odlučilo nakon godinu i devet mjeseci. Kantonalni sud je ukinuo rješenje Ministarstva i predmet nakon šest mjeseci vratio na ponovni postupak. Ustavni sud dalje zapaža da je Ministarstvo u ponovnom postupku donijelo rješenje nakon dvije godine i četiri mjeseca, dok je Kantonalni sud nakon dvije godine i pet mjeseci odlučio o apelantovoj tužbi. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud nakon dvije godine i osam mjeseci, odlučujući o apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, donio konačnu odluku u predmetu. Vrhovni sud i Ministarstvo se u odgovoru na apelaciju nisu izjasnili o navodima o duljini trajanja postupka, dok se Kantonalni sud pozvao na Plan rješavanja predmeta. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53–

66., i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

32. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

33. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 700,00 KM. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je dužna platiti tu naknadu budući da je postupak u najvećoj mjeri trajao pred Ministarstvom i Vrhovnim sudom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostala prava

34. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u biti, temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

35. U svezi s navodima o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da korištenje pravnih lijekova nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ni na koji način ne dovodi u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga su i ti apelantovi navodi neutemeljeni.

VII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak priznavanja svojstva RVI-ja trajao devet godina i oko osam mjeseci, a toj su duljini doprinijeli redovni sudovi i Ministarstvo, pri čemu nisu ponudili razloge za takvo prolongiranje donošenja odluka.

37. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je prekršeno načelo ravnopravnosti strana u postupku, niti da su redovni sudovi i Ministarstvo postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

38. Nema povrede ni prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.

39. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4442/21 (N. V.) | Sudska praksa | Aktio