Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2422/21 (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo financija)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Nadležnost suda
- Kamata
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Javna vlast
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 279
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2422/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2422/21, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva financija Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 27. studenog 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva financija Sarajevo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 037692 21 Rev od 10. svibnja 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo financija (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Federalno pravobraniteljstvo iz Sarajeva, podnijelo je 8. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 037692 21 Rev od 10. svibnja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 037692 20 Pž od 2. rujna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 037692 15 Ps 3 od 31. listopada 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja „N Co“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 3. listopada 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. listopada 2022. godine, Kantonalni sud 11. listopada 2022. godine, Općinski sud 14. listopada 2022. godine i tužitelj 18. listopada 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 15. svibnja 2023. godine radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 037692 15 Ps 3 od 31. listopada 2019. godine usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev i apelant je obvezan isplatiti tužitelju na ime uglavničene zakonske zatezne kamate iznos kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: iznos uglavničene kamate), sa zakonskom zateznom kamatom za jedan dio sredstava počevši od 13. veljače 2003. godine, a za drugi dio sredstava od 14. ožujka 2008. godine do isplate, kako je to precizirano u izreci prvostupanjske presude. Apelant je također obvezan tužitelju isplatiti i određeni novčani iznos na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti (u daljnjem tekstu: iznos izmakle dobiti) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. prosinca 2018. godine do isplate, te novčani iznos na ime obračunate zakonske zatezne kamate na glavni dug počevši od dana podnošenja tužbe do 18. prosinca 2018. godine, kao i naknadu troškova parničnog postupka (sve precizno navedeno u izreci te presude).
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj 13. veljače 2003. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate potraživanja uglavničene zakonske zatezne kamate i naknade štete u vidu izmakle dobiti. Dalje je naveo tijek postupka po podnesenoj tužbi i procesne odluke koje su donijeli redovni sudovi (o nenadležnosti i povratu u prijašnje stanje). Ukazano je da je tužitelj, nakon što je dozvoljen povrat u prijašnje stanje, 9. lipnja 2017. godine dostavio uređenu tužbu i predložio spajanje tog predmeta s drugim predmetom iz 2008. godine koji se vodi između istih stranaka. Općinski sud je 6. veljače 2018. godine donio rješenje o spajanju navedenih parnica s obzirom na to da postoji identitet stranaka i pravni identitet tužbe. Tužitelj je tijekom postupka uredio tužbeni zahtjev kao u podnesku od 19. veljače 2019. godine. Apelant je smatrao da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva jer je tužitelj povećao ranije predloženi iznos tužbenog zahtjeva. Međutim, sud je obrazložio da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev nakon što je provedeno financijsko vještačenje te je zaključio da se nije radilo o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 56. i 57. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Općinski sud je zatim pobrojao brojne materijalne dokaze koje je izveo tužitelj (str. od 4. do 9.), uključujući i apelantove dokaze – četiri akta Federalnog ministarstva financija, koja su upućena tužiteljevom zakonskom zastupniku. Također je proveden dokaz vještačenjem vještaka financijske struke, koji je saslušan na ročištu, a saslušan je i tužiteljev zakonski zastupnik. Sud je istaknuo da su među parničnim strankama sporna sljedeća pitanja: postoji li tužitelj i dalje, odnosno ima li aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe, je li sud nadležan za odlučivanje o isplati zakonske zatezne kamate u konkretnom slučaju, je li apelant pasivno legitimiran, je li nastupila zastarjelost potraživanja, te pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva. Sud je ocijenio neutemeljenim apelantov prigovor nenadležnosti suda uz obrazloženje da je predmet tužbenog zahtjeva isplata uglavničene zakonske zatezne kamate i naknade štete u vidu izmakle dobiti koja je regulirana odredbama Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno spada u nadležnost Općinskog suda, a ne upravnih organa. Osim toga, u odnosu na odlučivanje o zateznim kamatama na uglavničenu kamatu kao glavni dug, Općinski sud je ukazao da je u rješenju Vrhovnog suda od 1. rujna 2007. godine „izražen stav da naknada u odnosu na zatezne kamate kao pravo nije propisana Carinskim zakonom, pa nije ni predviđena za rješavanje u upravnom postupku […], već može biti samo građanska parnica koja se rješava u smislu članka 1. [ZPP-a], a obračunate dospjele, neisplaćene kamate kada su u apsolutnom iznosu postavljene kao glavni tužbeni zahtjev predstavljaju novčano potraživanje o kojem sud odlučuje u parničnom postupku“. Dalje je sud ocijenio neutemeljenim istaknuti prigovor nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije s obzirom na to da je, prema izvodu iz sudskog registra od 12. listopada 2017. godine, utvrđeno da je tužitelj aktivan, da ima registriranu djelatnost, da se bavi trgovinom i da je uskladio oblik društva i temeljnog kapitala u skladu sa Zakonom o privrednim društvima. Osim toga, Općinski sud je ocijenio neutemeljenim i istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije budući da je apelant „pravni sljednik carinskih organa koji su donosili rješenja na temelju kojih je tužitelj obvezan na plaćanje posebnih pristojbi, i to nezakonito, što je dokazano pravomoćnim presudama Vrhovnog suda“. Dalje je Općinski sud ocijenio neutemeljenim i prigovor zastarjelosti potraživanja uglavničene kamate i naknade štete jer je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev koji se odnosi na kamate kao posebno potraživanje prema odredbi čl. 277. i
279. ZOO-a i koje potražuje od dana podnošenja tužbe, tj. od 14. ožujka 2008. godine. Budući da je tog dana tužba podnesena „i za 43 UCD“ (uvozna carinska deklaracija pa, kako je obrazloženo „nije proteklo ni tri godine računajući od dana vraćanja sredstava na tužiteljev račun“ u smislu članka 376. stavak 1. ZOO-a s obzirom na to da su sredstva po tim UCD vraćena preciziranih datuma tijekom 2003., 2004. i 2005. godine te je ukazano da nije protekao ni opći zastari rok od pet godina iz stavka 2. navedenog članka.
9. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant tijekom 1997. godine od tužitelja, koji se bavio trgovinom, na nezakonit način naplatio novčane iznose na ime posebne pristojbe prilikom postupka uvoza, što je dokazano pravomoćnim presudama Vrhovnog suda. Tužitelju su nakon toga vraćeni svi nezakonito naplaćeni iznosi, ali sa znatnim zakašnjenjem, što je potvrđeno nalazom vještaka i materijalnim dokazima koji su provedeni. Sud je ukazao da se tužitelj obraćao apelantu za isplatu zakonske zatezne kamate koja mu pripada za nezakonito naplaćene pristojbe, ali da je njegov zahtjev odbačen. Dalje je obrazložio da je tužitelj bio primoran plaćati nezakonitu pristojbu jer je apelantov prednik bio nadležan za naplatu carina. Stoga, kako je sud dalje obrazložio, tužitelj ima pravo na uglavničenu zakonsku zateznu kamatu kao glavni tužbeni zahtjev prema odredbi članka 279. stavak 2. ZOO-a. S obzirom na to da su rokovi za vraćanje pristojbe „prekoračeni za tri, četiri i pet godina […], tužitelj ima pravo i na zateznu kamatu prema članku 277. ZOO-a“. Cijeneći da je nalaz vještaka dan prema pravilima struke, sud je u tom dijelu udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu utvrđenom nalazom sudskog vještaka.
10. Općinski sud je zatim obrazložio da je tužitelj dokazao i drugi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu dobit odnosno dobitak koji tužitelj nije ostvario a mogao se osnovano očekivati. Naime, sud je obrazložio da se tužitelj bavio uvozom robe koju je nakon toga prodavao, te da je 1997. godine imao zaključenih 40 ugovora o prodaji robe s drugim pravnim osobama. Sud je provedenim dokazima utvrdio opseg tužiteljevog poslovanja, kao i „do kada je tužitelj mogao prodavati robu istim kupcima“. Ukazao je da je tužitelj, nakon što mu je nezakonito oduzet značajan iznos financijskih sredstava, izgubio kako inozemne poslovne partnere tako i kupce, odnosno da su se apelantovi postupci negativno odrazili na tužiteljevo poslovanje gubitkom obrtnih sredstava, inozemnih dobavljača i prometa s njima. Visinu izgubljene dobiti sud je utvrdio na temelju nalaza vještaka financijske struke koji je obračunao koliku je štetu tužitelj pretrpio za svaki pojedinačni iznos oduzetih sredstava po 121 UCD-u „primjenjujući prosječnu mjesečnu maržu za razdoblje od uplate do dana vraćanja sredstava“, ali bez akumulacije. Sud je ocijenio neutemeljenim apelantove primjedbe na nalaz vještaka uz obrazloženje da je nalaz sačinjen u skladu s naukom i pravilima struke, da nije u suprotnosti s provedenim materijalnim dokazima te ukazao da je vještak odgovorio na apelantova pitanja i odgovore potkrijepio dokazima. Sud je zaključio da apelant nije uspio osporiti ni osnovu ni visinu tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedeno, sud je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu u skladu s odredbama čl. 154., 158., 172., 186. i 189. ZOO-a i članka 279. stavak 2. ZOO-a budući da tužitelj uglavničenu kamatu potražuje po osnovi kamate koja je nastala i prouzročena apelantovim kašnjenjem s isplatom nezakonito oduzete/naplaćene pristojbe. Konačno, sud je ukazao da je kamatu na glavni dug donio na temelju članka 277. ZOO-a počevši od 19. prosinca 2018. godine.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 037692 20 Pž 2 od 2. rujna 2020. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu prvostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na iznos uglavničene zakonske kamate sa zakonskom zateznom kamatom na način kako je to određeno izrekom prvostupanjske presude, kao i u dijelu iznosa dosuđene naknade u vidu izmakle dobiti (stavak 1. izreke presude). Suprotno tome, Kantonalni sud je stavkom 2. izreke usvojio apelantovu žalbu te je prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos izgubljene dobiti „počevši od 19. prosinca 2018. godine do isplate, kao i u dijelu iznosa dosuđenog iznosa […] na ime obračunate zakonske zatezne kamate na glavni dug počevši od podnošenja tužbe do 18. prosinca 2018. godine te u dijelu odluke o troškovima postupka“, tako da je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje.
12. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostupanjskog suda te ukazao da je prvostupanjski sud, suprotno apelantovim navodima, provedene dokaze cijenio u smislu članka 8. ZPP-a te da obrazloženje prvostupanjske presude sadrži sve potrebne elemente. Sud je zatim ukazao da je u cjelini prihvatio kao valjane razloge prvostupanjskog suda u svezi s istaknutim procesnim prigovorima. U pogledu apelantovog žalbenog navoda da mu je onemogućeno da ravnopravno raspravlja s tužiteljem u konkretnoj pravnoj stvari, čime je povrijeđena odredba članka 3. ZPP-a, Kantonalni sud je ukazao da se navedeni prigovor može odnositi samo na odredbu članka 5. tog Zakona. Naime, tom odredbom je strankama omogućeno da se očituju o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Kantonalni sud je ukazao da se poštovanjem tog načela osigurava ravnopravnost parničnih stranaka na raspravljanje u parničnom postupku te da apelantu to pravo nije bilo uskraćeno „time što je sud u skladu sa svojim ovlastima (članak 107. stavak 3. ZPP-a) uskratio odgovore na pojedina [apelantova] pitanja upućena tužiteljevom zakonskom zastupniku“. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva u svezi s potraživanjem uglavničenih kamata i izmakle koristi, kao i da je pravilno primijenio odredbu članka 279. stavak 2. u svezi sa člankom 277. ZOO-a, odnosno člankom
189. ZOO-a (u obrazloženju pogrešno napisano ZPP-a). Suprotno tome, s obzirom na to da je ostao nejasan zahtjev u pogledu sporednih potraživanja, što je suprotno članku 53. stavak 2. točka 2. ZPP-a, Kantonalni sud je u tom dijelu prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 037692 21 Rev od 10. svibnja 2021. godine odbio reviziju, kao i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka. Vrhovni sud je, između ostalog, ocijenio neutemeljenim apelantove navode o povredi članka 209. ZPP-a u svezi sa čl. 8. i 191. tog Zakona (slobodna ocjena dokaza i sadržaj presude) jer je, kako je obrazložio sud, osporena presuda jasna i razumljiva, logična i utemeljena na sadržaju isprava, tako da ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Ukazano je da je drugostupanjski sud u smislu članka 231. ZPP-a ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Stoga apelantovi navodi u svezi s nalazom vještaka uključuju prigovore činjenične prirode, a prema članku 240. ZPP-a revizija se iz tih razloga ne može izjaviti. Vrhovni sud je dalje istaknuo da je drugostupanjski sud cijenio i druge apelantove prigovore i dao razloge zbog čega ih je odbio kao neutemeljene, upućujući na relevantno obrazloženje drugostupanjskog suda. Također je Vrhovni sud ocijenio neutemeljenim apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) jer je zaključio da je apelant tijekom trajanja postupka imao mogućnost raspravljanja i pristupa sudu angažiranjem punomoćnika u skladu s odredbama ZPP-a. Osim toga, ocijenio je neutemeljenim apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pogledu isplate uglavničene kamate i naknade štete u vidu izgubljene dobiti, zaključivši da je drugostupanjski sud „na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 154., 158., 172., 186., 189., 277. i 279. ZOO-a“. Vrhovni sud je zatim ukazao da je drugostupanjski sud za svoju odluku dao pravilne, potpune i detaljne razloge, koje je u potpunosti prihvatio. Ukazao je da je i prema ocjeni Vrhovnog suda tužitelj izvedenim dokazima dokazao stupanj izvjesnosti za ostvarivanje prava na naknadu izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korištenja novčanih sredstava za daljnji nastavak rada te da postoji uzročna veza između postupanja apelantovih organa i štete koju je tužitelj pretrpio, tj. da je apelant svojom radnjom tužitelja spriječio u ostvarivanju dobiti koju bi po redovnom tijeku stvari mogao očekivati. Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je primjenom članka 248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
14. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Smatra da se navedene presude temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega, kako navodi, osporenim presudama nije dano valjano obrazloženje. Apelant smatra proizvoljnim stav Vrhovnog suda da o akcesornom potraživanju, plaćanju zatezne kamate na iznos glavnog duga, odlučuje organ uprave u upravnom postupku a ne sud u parničnom postupku. Apelant također smatra da se sudovi nisu očitovali na njegove navode u svezi s preinakom tužbenog zahtjeva koji je tužitelj povećao u odnosu na prvobitno postavljeni zahtjev, a apelant smatra da je to mogao učiniti do zaključenja pripremnog ročišta, odnosno do početka glavne rasprave. Stoga apelant smatra da je osporenom presudom došlo do povrede odredbe članka 57. stavak 1. u svezi sa člankom 209. ZPP-a. Isto tako, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ravnopravno sudjeluje u postupku primjenom odredbe članka 3. a u svezi sa člankom 209. ZPP-a jer mu je, kako navodi, bilo onemogućeno da ravnopravno raspravlja o meritumu spora i da na postavljena pitanja dobije odgovor za rješavanje predmetne pravne stvari, a da takvo postupanje nije obrazloženo. Također navodi da su se sudovi „oglušili“ o njegov prigovor apsolutne nenadležnosti suda i prigovor pasivne legitimacije. Dalje, apelant ponovno osporava nalaz vještaka financijske struke smatrajući da je pogrešno obračunao zateznu kamatu i visinu izmakle dobiti. U postupku je, kako navodi, istican i prigovor tužiteljeve aktivne legitimacije, o čemu sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 293. stavak 3. ZPP-a.
b) Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
16. Kantonalni sud smatra da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, te također navodi da u cijelosti ostaje pri danom obrazloženju.
17. Općinski sud navodi da nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
18. Tužitelj smatra da se u predmetnom slučaju ne radi o nepravilnoj i nezakonitoj naplati zakonom ustanovljenih carina i poreza nego o naplati posebnih pristojbi na uvezenu robu bez pravne osnove. Smatra da se apelantovi navodi ne temelje na dokazima izvedenim tijekom trajanja postupka. Imajući u vidu navedeno, predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Obična šteta i izmakla korist
Član 189. (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. (2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo. (3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. (4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim delom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrednosti koju je stvar imala za oštećenika.
Kad se duguje
Član 277. (1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom. (2) Ako je stopa ugovorne kazne viša od stope zatezne kamate, ona teče i posle dužnikove docnje.
Kamata na kamatu
Član 279. stav (2) (2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtevati zatezna kamata samo od dana kad je sudu podnesen zahtev za njenu isplatu.
20. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 209. stavak (1) (1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud tijekom postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovoga zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelant ukazuje da mu je u postupku pred Vrhovnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava ve-zana za krivične postupke.
24. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Ustavni sud primjećuje da je apelant nositelj javne vlasti. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, toč. 14. i 15., i AP-3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.
26. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da se osporene presude temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava te da su obrazloženja presuda bila proizvoljna.
27. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu relevantnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom odlučivanja o apelacijama nositelja javne vlasi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23.).
28. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih irelevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudskoodlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Milojević i drugi protiv Srbije, presuda od 12. siječnja 2016. godine, predstavke br. 43519/07, 43524/07 i 45247/07, točka 83., vidi, npr. Europski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. prosinca 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, točka 34., i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. rujna 2008. godine, stavak 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
29. Ustavni sud također podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva, kako je Europski sud utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. svibnja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, točka 48.).
30. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a i ZOO-a, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U tom kontekstu, Ustavni sud naročito zapaža da su redovni sudovi detaljno razmotrili sve apelantove prigovore vezane za nadležnost suda, preinaku tužbe, nedostatak aktivne i pasivne legitimacije i prigovor zastarjelosti potraživanja, te dali razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud razmotrili apelantove navode kojima je ukazivao na kršenje načela ravnopravnosti te da su sudovi obrazložili zašto uskraćivanje odgovora na pojedina pitanja ne predstavlja kršenje tog načela. S druge strane, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantu na bilo koji način uskraćeno pravo da u postupku sudjeluje ravnopravno s tužiteljem, što uključuje predlaganje dokaza i suprotstavljanje dokazima suprotne strane te izjavljivanje pravnih lijekova. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka razmotrili sva ključna pitanja i o njima dali odgovarajuće obrazloženje, odnosno dali dovoljne i relevantne razloge. Zbog toga se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da je ocjena dokaza ili primjena odredaba ZOO-a i ZPP-a proizvoljna ili očigledno nerazumna, niti da je obrazloženje osporenih presuda suprotno standardu prava na obrazloženu odluku.
31. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
32. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u biti, temelji na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima prava na imovinu, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, pri čemu su detaljno razmotrili sve prigovore koje apelant ponavlja u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“.
34. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman