Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2468/21 (N. R.)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna funkcija
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2468/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Valerija Galić i Angelika Nußberger, i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-2468/21, rješavajući apelaciju Nizame Rišljanin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nizame Rišljanin podnesena protiv protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 041793 21 Mož od 27. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nizama Rišljanin sa Ilidže (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Marsela Bajramović advokatica sa Ilidže, podnijela je 13. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda FBiH ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 041793 21 Rev od 15. juna 2021. godine i rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 041793 21 Mož od 27. aprila 2021. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1836/21 od 23. juna 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda jer je postupak po izjavljenoj reviziji bio u toku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud je u toj odluci naveo da, nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelantica ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju, u kojoj je dužna na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i tu odluku Ustavnog suda.

3. Rješenjem Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 041793 21 Mo od 4. marta 2021. godine, odbačen je apelantičin prijedlog za određivanje privremene mjere ili mjere osiguranja.

4. U obrazloženju prvostepene odluke je navedeno da je apelantica 19. februara 2021. godine podnijela prijedlog protiv protivnika predlagača, Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (u daljnjem tekstu: BPK), za određivanje privremene mjere osiguranja i mjere osiguranja radi zaštite prava iz radnog odnosa i povratka na posao. Općinski sud je naveo da je apelantica obavljala funkciju ministra unutrašnjih poslova kod protivnika predlagača do 10. februara 2021. godine, odnosno do donošenja rješenja Premijera Vlade BPK od 11. februara 2021. godine o prestanku radnog odnosa. Navedeno je da apelantica osporava rješenje o prestanku radnog odnosa jer smatra da je protivnik osiguranja „morao imati zakonitu potvrdu Skupštine“ BPK. Međutim, Općinski sud je obrazložio da Zakonom o Vladi BPK niti nekim drugim pravnim propisima nije predviđena mogućnost sudskog preispitivanja zakonitosti akata Premijera i Skupštine BPK u redovnom parničnom postupku. Budući da Općinski sud nije nadležan za donošenje odluke po tužbenom zahtjevu, zaključeno je da samim tim nije nadležan ni za odlučivanje po prijedlogu za donošenje privremene mjere i mjere osiguranja. Imajući to u vidu, Općinski sud je, pozivajući se na čl. 16. i 268. ZPP-a, apelantičin prijedlog odbacio zbog stvarne nenadležnosti suda.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 45 0 P 041793 21 Mož od 27. aprila 2021. godine apelantičina žalba je odbijena i potvrđeno rješenje prvostepenog suda od 4. marta 2021. godine.

6. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda te ukazao da je pravilan zaključak da članovima 9, 10. i 11. Zakona o Vladi BPK niti nekim drugim propisom nije propisana sudska zaštita u parničnom postupku prilikom preispitivanja odluka koje donosi Premijer Vlade BPK. U prilog tome, kako je obrazložio Kantonalni sud, „ide i činjenica da je protiv odluke o prestanku radnog odnosa propisano pravo podnošenja prigovora, odnosno da se primjenjuje zakon o upravnom postupku, pri čemu se nakon toga obezbjeđuje sudska zaštita putem upravnog spora“. Obrazloženo je da apelantica nije dostavila dokaz da je iskoristila pravo na pravni lijek koji je ostavljen u upravnom aktu. Kantonalni sud je dalje obrazložio da apelantica svoj zahtjev zasniva na činjenicama da su joj prava iz radnog odnosa povrijeđena nezakonitim odlukama Vlade i Skupštine BPK, te je istakao da za ocjenu zakonitosti i ustavnosti odluka koje donosi Skupština nisu nadležni redovni sudovi, već Ustavni sud. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je prvostepeni sud donio ispravnu odluku kad je prijedlog odbacio jer u ovoj pravnoj stvari nije dopuštena ni tužba u redovnom parničnom postupku.

7. Vrhovni sud je rješenjem broj 45 0 P 041793 21 Rev od 15. juna 2021. godine odbacio apelantičinu reviziju sa obrazloženjem da je ona nedopustiva u smislu člana 254. ZPP budući da osporeno rješenje drugostepenog suda ne predstavlja rješenje kojim se postupak pravosnažno završava.

8. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da odredbe čl. 9. 10. i 11. Zakona o Vladi BPK na koje se poziva Kantonalni sud ne podrazumijevaju niti isključuju pravo na sudsku zaštitu u redovnom parničnom postupku, niti se zakon u cjelini bavi tim pitanjem. Shodno navedenom, apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Dakle smatra da su joj postupajući sudovi bez zakonskog osnova uskratili pravo da traži zaštitu i ostvarivanje svojih prava putem nadležnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27) , kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem, kojim je odbačen njen prijedlog za određivanje privremene mjere i mjere osiguranja povrijeđeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo da sud „riješi“ spor. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu, po samoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Dalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37. sa daljnjim referencama).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda odbačena apelantičina žalba i potvrđeno rješenje prvostepenog suda kojim je odbačen apelantičin prijedlog za određivanje privremene mjere ili mjere osiguranja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a Ustavni sud u datom obrazloženju ne uočava bilo kakvu proizvoljnost (vidi, tačku 6. ove odluke). Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud eksplicitno obrazložio da je apelantici obezbjeđen pristup sudu jer apelantica zaštitu svojih prava može ostvariti vođenjem upravnog postupka te upravnog spora. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente kojim bi opravdala tvrdnje da je osporenom odlukom došlo do kršenja prava na pristup sudu, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje tog prava.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2468/21 (N. R.) | Sudska praksa | Aktio