Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2672/21 (Stambena zadruga Gradiška)

Odluka donesena 27. 06. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2672/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2672/21, rješavajući apelaciju Stambene zadruge Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stambene zadruge Gradiška podnesena protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 130300 21 Pž od 14. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stambena zadruga Gradiška (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnijela je 23. jula 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 130300 21 Pž od 14. maja 2021. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 130300 19 Ps od 12. novembra 2020. godine.

2. Apelantica je Okružnom privrednom sudu podnijela tužbu protiv Grada Gradiška (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja prava svojine na preciziranim nekretninama – garaži (u daljnjem tekstu: garaža) po osnovu održaja, te upisa prava vlasništva na garaži. Okružni privredni sud je, presudom broj 57 0 Ps 130300 19 Ps od 12. novembra 2020. godine, odbio apelantičin tužbeni zahtjev (stav I izreke), te je obavezao apelanticu da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u izreci prvostepene presude (stav II izreke). U obrazloženju, sud je naveo da apelantica, nakon završetka gradnje zgrade, od 1988. godine neprekidno koristi garažu, ali da je zemljište na kojem se nalazi garaža bilo upisano kao društvena svojina na SIZ stanovanja odnosno pravnog prednika tuženog. Dalje, utvrđeno je da garaže u zgradi nisu uknjižene u zemljišno knjižne evidencije, da u arhivi apelantice i tuženog nije pronađen ugovor o zajedničkoj gradnji poslovnog i garažnog prostora, te da ne postoji evidencija o korisnicima garažnog prostora.

3. Sud je naveo da je apelantica svoj zahtjev zasnovala na odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Također, ukazao je na odredbu člana 344. ZSP koja upućuje na primjenu odredbi Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90, u daljnjem tekstu: ZOSPO) koje su bile na snazi u vrijeme izgradnje i početka korištenja garaže. Osim toga, sud je ukazao na odredbe čl. 28. i 29. ZOSPO kojima je propisan način sticanja svojine održajem, kao i situaciju u kojoj se to pravo ne može steći. Dalje, sud navodi da je apelantica, u skladu sa odredbama čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), trebala dokazati da je zakonit i savjestan posjednik garaže najmanje deset godina, kao i da je garaža u vlasništvu drugog lica-tuženog. Pored toga, apelantica je trebala dokazati kakva je zemljišno knjižna evidencija na zemljištu na kojem se nalazi zgrada i garaža, te da li je proveden postupak i izvršena uknjižba prava svojine na garaži. S obzirom na to da apelantica nije dokazala da je garaža u katastru nepokretnosti upisana kao vlasništvo tuženog, što predstavlja jedan od kumulativnih uslova za sticanje vlasništva održajem, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio apelantičin zahtjev. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbama člana 386. ZPP, Advokatskoj tarifi i uspjehu stranaka.

4. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 130300 21 Pž od 14. maja 2021. godine djelomično je uvažena apelantičina žalba i preinačena je odluka o troškovima postupka, tako što je apelantica obavezana tužitelju naknaditi troškove postupka u nižem iznosu od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom. Presudom je u preostalom dijelu odbijena apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda u stavu I izreke, kao i apelantičin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude, Viši privredni sud je naveo da je prvostepena odluka zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka. Dalje, sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 28. i 29. ZOSPO, sadržaj postupka za utvrđivanje prava vlasništva po osnovu održaja, te je naveo šta je apelantica u skladu sa odredbom člana 85. ZSP trebala u postupku da dokaže. Viši privredni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije dokazala da je garaža, kao poseban dio objekta koji čini građevinsku cjelinu, u katastru nepokretnosti upisana kao vlasništvo tuženog. U vezi s tim, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, pravilno odbio apelantičin tužbeni zahtjev, pri čemu se pravilno pozvao na odredbe čl. 28. i 29. ZOSPO, čl. 58. i 344. ZSP te čl. 8., 123. i 126. ZPP.

5. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da su osporenim odlukama pogrešno ocijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelantica smatra da su redovni sudovi trebali primijeniti odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, kao i da su pogrešno tumačili odredbe ZSP kada su cijenili rokove za sticanje prava svojine održajem. Osim toga, apelantica je tražila da joj se dosude troškovi sastava apelacije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

8. U vezi sa apelantičinim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOSPO, ZSP i ZPP, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud jasno obrazložio zbog čega je pravilan zaključak prvostepenog suda u vezi neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva odnosno, da u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala odlučne činjenica na kojima je zasnovala svoj zahtjev, a koje su ključne za primjenu odredbi relevantnih propisa o sticanju prava svojine održajem. Pri tome, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U odnosu na apelantičin zahtjev za naknadu troškova sastava apelacije, Ustavni sud podsjeća da prema Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije iz čega proizlazi da ih isključivo snose apelanti.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2672/21 (Stambena zadruga Gradiška) | Sudska praksa | Aktio