Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4680/22 (U.P. i drugi)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4680/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4680/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli U. P. i S. H., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli U. P. i S. H. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 667706 20 Rsž od 28. rujna 2022. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.

OBRAZLOŽENJE

1. U. P. i S. H. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Ibro Nezić, odvjetnik iz Konjica, podnijeli su 8. prosinca 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 667706 20 Rsž od 28. rujna 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 667706 17 Rs od 5. veljače 2020. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-4680/22.

2. Apelanti su 22. ožujka 2023. godine podnijeli novu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 667706 22 Rev od 27. prosinca 2022. godine, kojim je odbačena revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 28. rujna 2022. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-1395/23.

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isti predmet, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4680/22.

4. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.

5. Presudom Općinskog suda od 5. veljače 2020. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 28. rujna 2022. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena (Federacija Bosne i Hercegovine, Ministarstvo zdravstva), na ime potraživanja iz radnog odnosa, isplati novčane iznose navedene u izreci presude.

6. U obrazloženju osporene prvostupanjske odluke, Općinski sud je naveo da nije sporno da su apelanti bili uposlenici tužene u utuženom razdoblju, kao i da im je u tom razdoblju isplaćivana naknada za topli obrok i regres. Međutim, sporno je pripada li apelantima pravo na navedene naknade u iznosima propisanim odredbama Kolektivnog ugovora za službenike uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU) iz 2000. godine ili u iznosima propisanim odredbama Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama GKU iz 2013. godine. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama GKU iz 2013. godine. Naime, ukazao je da su ovlašteni pregovarači u spornom razdoblju zaključili sporazume o nastavku primjene Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama GKU iz 2013. godine, sukladno kojem je tužena isplatila naknade apelantima. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neutemeljen.

7. U obrazloženju osporene drugostupanjske odluke, Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama GKU iz 2013. godine, te se u tom dijelu pozvao na obrazloženje prvostupanjskog suda. Pri tome, istaknuo je da je takav pravni stav potvrdio Vrhovni sud u Odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 Rs 564161 17 Spp od 4. listopada 2017. godine. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelantima ne pripada pravo na isplatu razlike naknade za topli obrok i regres.

8. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatraju da su redoviti sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da je Kolektivni ugovor o izmjenama i dopunama GKU prestao važiti 7. prosinca 2015. godine i da prije njegovog isteka nisu zaključene bilo kakve izmjene kolektivnog ugovora koje bi bile pravno punovažne, pa je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti GKU iz 2000. godine. Osim toga, apelanti se pozivaju na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i opće zabrane diskriminacije iz članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na temelju činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedenu apelaciju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim također nije utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1659/22 od 7. rujna 2022. godine i AP-4621/22 od 23. ožujka 2023. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

13. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na diskriminaciju, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu dostavili bilo kakve dokaze koji bi mogli učiniti vjerojatnim da su u postupku diskriminirani, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4680/22 (U.P. i drugi) | Sudska praksa | Aktio