Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-246/23 (H. V.)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-246/23
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-246/23, rješavajući apelacije Hajrudina Vejzovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Hajrudina Vejzovića podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 009750 23 Kž od 20. aprila 2023. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 009631 23 Kv od 5. januara 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hajrudin Vejzović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Lekić, advokat iz Tuzle, podnio je 16. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 12 0 K 009631 23 Kv od 5. januara 2023. godine i 12 0 K 009631 23 Kpp od 4. januara 2023. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji naložiti Okružnom sudu i Kazneno-popravnom zavodu u Bijeljini da puste apelanta iz pritvora bez odlaganja“. Apelacija je evidentirana pod brojem AP- 246/23.
2. Apelant, kojeg zastupa isti punomoćnik, podnio je 10. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 009750 23 Kž od 20. aprila 2023. godine i Rješenja Okružnog suda broj 12 0 K 009750 23 K od 4. aprila 2023. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji naložiti Okružnom sudu i Kazneno-popravnom zavodu u Bijeljini da puste apelanta iz pritvora bez odlaganja“. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-2224/23.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je odlukama o privremenoj mjeri br. AP-246/23 od 27. aprila 2023. godine i AP-2224/23 od 5. juna 2023. godine odbio apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantov punomoćnik je dostavio izjašnjenje na odgovore u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Činjenično stanje iz apelacije broj AP-246/23
6. Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 K 009631 23 Kpp od 4. januara 2023. godine apelantu je zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo razbojništva određen pritvor iz razloga propisanih u članu 197. stav 1. tač. a) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP).
7. U obrazloženju je sud naveo da postoji osnovana sumnja da su apelant i H. A., u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, opljačkali zlataru „Celje“ u Bijeljini na način opisan u izreci presude, prisvojivši 171,6 grama zlata, ukupne vrijednosti 23.166,00 KM. Sud je ukazao da postojanje tih okolnosti i činjenica na kojima se zasniva osnovana sumnja proizlazi iz dokaza priloženih uz prijedlog za određivanje pritvora, detaljno navedenih u rješenju. Iz tih je dokaza sud zaključio da postoji dovoljno činjenica i okolnosti za razumnu sumnju i ozbiljno vjerovanje da su apelant i H. A. počinili krivično djelo zbog kojeg se predlaže pritvor, posebno zato što je radnica koja je radila u zlatari u vrijeme izvršenja krivičnog djela prepoznala apelanta, te što osumnjičena H. A. nije sporila da je te prilike bila na licu mjesta s apelantom. Pri tome, prisustvo apelanta i H. A. na licu mjesta potvrđeno je i reproduciranim videomaterijalom sa snimaka kamere u zlatari. Zbog toga je sud navode odbrane kojima je osporavano postojanje osnovane sumnje ocijenio neosnovanim.
8. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga propisanog u članu 197. stav 1. tačka a) ZKP-a, sud je naveo da su apelant i H. A., odmah nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegli s lica mjesta, napustili BiH i otišli u SR Njemačku, odnosno da su bili nedostupni organima gonjenja u BiH. Zbog toga je protiv njih bila raspisana policijska potraga, po kojoj su lišeni slobode prilikom ponovnog ulaska u BiH. Na osnovu navedenog, sud je zaključio da postoji opasnost od ponovnog bjekstva, odnosno opasnost da apelant napusti BiH, odnosno da bi puštanjem apelanta na slobodu bilo dovedeno u pitanje osiguranje apelantovog prisustva za uspješno vođenje krivičnog postupka. Stoga je sud ocijenio da postoje razlozi za određivanje pritvora u pogledu zakonskog osnova propisanoga u članu 197. stav 1. tačka a) ZKP-a.
9. Dalje, Okružni sud je utvrdio da je osnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantu odredi pritvor i iz razloga propisanog u članu 197. stav 1. tačka g) ZKP-a. Sud je prilikom odlučivanja o ovom posebnom pritvorskom osnovu imao u vidu da je krivično djelo izvršeno na mjestu gdje se okuplja veći broj osoba u pješačkoj zoni. Pri tome je sud imao u vidu i način izvršenja – upotrebom vatrenog oružja, kao i posljedice, te da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. S obzirom na to, sud je zaključio da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i da je neophodno određivanje pritvora iz razloga predviđenog u članu 197. stav 1. tačka g) ZKP-a. U pogledu prijedloga apelantove odbrane da mu se umjesto pritvora odrede mjere zabrane (oduzimanje dokumenata, zabrana prelaska granice, napuštanje mjesta boravka, da se javlja policiji), sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije moguće zamijeniti mjeru pritvora niti jednom od predloženih blažih mjera i mjera predviđenih u ZKP-u. Pri tome je istaknuto da apelantova tvrdnja da neće napustiti BiH ne mijenja stav suda povodom opasnosti od bjekstva, kao i stvarne prijetnje narušavanju javnog reda.
10. Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 K 009631 23 Kv od 5. januara 2023. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da apelantovi žalbeni prigovori ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje i postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a. Međutim, Okružni sud je ocijenio osnovanim apelantov žalbeni prigovor da nije bilo osnova za zaključak prvostepenog suda o postojanju pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP-a, budući da u prijedlogu za određivanje pritvora nisu navedene konkretne okolnosti koje nesumnjivo ukazuju da bi apelantovim puštanjem na slobodu moglo doći do narušavanja javnog reda.
Činjenično stanje iz apelacije broj AP-2224/23
11. Rješenjem Okružnog suda od 4. aprila 2023. godine apelantu je, nakon izricanja prvostepene presude, produžen pritvor iz razloga propisanih u članu 197. stav 1. tačka a) ZKP-a. Određeno je da pritvor može trajati do pravosnažnosti presude, najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi. Istim je rješenjem određeno da će apelant ostati u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne.
12. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant nepravosnažnom presudom tog suda od 4. aprila 2023. godine proglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništva i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Apelant se u vrijeme izricanja presude nalazio u pritvoru koji je određen i produžavan iz razloga propisanih odredbom člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a. Dalje, sud je ukazao da se apelant nakon počinjenja krivičnog djela skrivao i pobjegao iz Bosne i Hercegovine, te da je odlaskom u inozemstvo pokazao jasnu namjeru da se skriva i tako onemogući vođenje krivičnog postupka protiv njega. Te okolnosti je sud ocijenio naročitim okolnostima koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva ukoliko bi se našao na slobodi. Sud je navedeno zaključio imajući u vidu apelantove radnje i ulogu u izvršenju krivičnog djela, težinu djela, kao i radnje poduzete nakon izvršenja djela. Pri tome je istaknuto da je apelant lišen slobode po raspisanoj policijskoj potrazi, da je u SR Njemačkoj radio kao kuhar, što ukazuje da ima razloga napustiti BiH. Imajuću u vidu sve navedeno, sud je zaključio da postoji potreba zadržavanja apelanta u pritvoru, zbog čega mu je pritvor produžen. Sud je razmotrio mogućnost izricanja blažih mjera, te je, s obzirom na sve utvrđene okolnosti, a posebno apelantovo ponašanje nakon počinjenog krivičnog djela, ocijenio da se samo mjerom pritvora može osigurati apelantovo prisustvo do pravosnažnosti presude.
13. Rješenjem Vrhovnog suda od 20. aprila 2023. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je, razmotrivši apelantove žalbene navode, ukazao da prilikom određivanja pritvora nakon izricanja presude sud ne utvrđuje postojanje osnovane sumnje. To iz razloga što je donošenjem nepravosnažne presude utvrđena izvjesnost kao viši stepen od osnovane sumnje, da je optuženi počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Sud se tada upušta samo u utvrđivanje postoje li razlozi za pritvor. U pogledu tih razloga, Vrhovni sud je ukazao da je o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a prvostepeni sud dao detaljno i argumentirano obrazloženje, koje je Vrhovni sud prihvatio u cijelosti. Istaknuto je da je opasnost od bjekstva pouzdano utvrđena dokazima koje je prvostepeni sud pravilno ocijenio i stavio u okvir apelantovog ponašanja za vrijeme vođenja krivičnog postupka (okolnost da je apelant napustio teritoriju BiH i otišao u Austriju, a zatim u SR Njemačku, kao i da je lišen slobode po raspisanoj potrazi policijskog organa). Imajući to u vidu, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud utvrdio i obrazložio da sve te okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju na ponovnu opasnost od bjekstva. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud samim zaključkom da je neophodno apelantu produžiti pritvor dao i odgovor o nemogućnosti primjene mjera zabrane.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. U apelaciji broj AP-246/23 apelant je naveo da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz „člana II/2. i člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine“ i člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U apelaciji je prvenstveno osporio postojanje osnovane sumnje. U tom pogledu tvrdi da redovni sudovi nisu dali obrazloženje koje je tačno činjenice utvrdio analizom provedenih dokaza, odnosno da nisu data valjana obrazloženja o postojanu osnovane sumnje. U pogledu posebnih pritvorskih razloga, apelant je osporio postojanje posebnog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a osporavajući način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i obrazložili zaključak o postojanju tog pritvorskog razloga. Tvrdi da je iz njegovog postupanja (konkretno činjenice da se samoinicijativno vratio u BiH) sasvim jasno da nema namjeru pobjeći i sakriti se kako bi izbjegao krivično gonjenje. Osim toga, apelant tvrdi da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da nije opravdano izreći mjere zabrane, pri čemu je propustio dati adekvatno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije moguće izreći neku od tih mjera.
15. U apelaciji broj AP-2224/23 apelant je naveo da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz „člana II/2. i člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine“ i člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije. Apelant je ponovno osporio postojanje posebnog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a tvrdeći da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje u pogledu njegovog navodnog bjekstva. U tom smislu, on ne spori da je 10 sati nakon počinjenog krivičnog djela napustio teritoriju BiH. Pri tome je istakao da period od 10 sati ukazuje da nije „pobjegao odmah nakon počinjenog djela“, kako su to naveli redovni sudovi. Osim toga, tvrdi da samo napuštanje teritorije BiH ne mora podrazumijevati bjekstvo s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti. Stoga, apelant tvrdi da nije pravilan zaključak redovnih sudova o postojanju apelantove namjere da se sakrije i pobjegne. Dalje, apelant tvrdi da su redovni sudovi, u pogledu primjene blažih mjera, dali samo uopćeno obrazloženje o nemogućnosti njihove primjene. On smatra da su sudovi u tom pogledu pogrešno utvrdili činjenično stanje, kao i da nisu dali valjano obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije moguće izreći neku od mjera zabrane.
II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su u osporenim rješenjima data iscrpna i argumentirana obrazloženja zaključka o postojanju opasnosti od apelantovog bjekstva, i to apostrofiranjem činjenice da je protiv njega, zbog nedostupnosti organima gonjenja, bila raspisana potraga. Navedene okolnosti, u kontekstu odsustva apelantove ekonomsko-socijalne povezanosti s teritorijom BiH, opravdano ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva kao posebnog pritvorskog razloga.
17. Okružni sud je naveo da nisu osnovani navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije.
18. Tužilaštvo je navelo da apelant neosnovano osporava postojanje osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a, posebno ukoliko se imaju u vidu okolnosti da je H. A. priznala da su ona i apelant počinili navedeno krivično djelo, kao i da je apelant nakon počinjenja krivičnog djela napustio teritoriju BiH.
19. Apelantov punomoćnik je u izjašnjenju na apelaciju naveo da su navodi iz odgovora neosnovani, te je predložio da Ustavni sud naloži Okružnom sudu i Kazneno-popravnom zavodu u Bijeljini da hitno puste apelanta iz pritvora.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka a) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203. st. 1. i 3.
Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i
g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(…) Pritvor koji je određen ili produžen prema odredbama st. 1. i 2. ovog člana može trajati do pravosnažnosti presude, a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelant ukazuje da mu je rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
25. Apelant osporava rješenja o određivanju i produženju pritvora ukazujući da su u suprotnosti sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, odnosno da nemaju valjane argumente u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao ni u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a.
26. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je osoba počinila krivično djelo (vidi Evropski sud, Sabuncu i ostali protiv Turske, presuda od 10. novembra 2020. godine, predstavka broj 23199/17, tačka 146). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije. Dakle, osoba u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
27. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Nakon određenog vremena to nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144. s daljnjim referencama; Baser i Ozcelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187. s daljnjim referencama). Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203. s daljnjim referencama).
28. U konkretnom slučaju apelant osporava postojanje osnovane sumnje tvrdeći da redovni sudovi nisu dali obrazloženje koje su tačno činjenice utvrđene analizom provedenih dokaza, odnosno da nisu data adekvatna obrazloženja za zaključke o postojanju osnovane sumnje. Ustavni sud, u vezi s tim, zapaža da je prvostepeni sud zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovao na dokazima priloženim uz prijedlog za određivanje pritvora, među kojima su istaknuti zapisnik o saslušanju H. A. koja je priznala počinjenje navedenog krivičnog djela zajedno s apelantom, kao i na reproduciranom videomaterijalu snimaka s kamere u zlatari. Vrhovni sud je, ispitujući apelantovu žalbu u tom segmentu, u potpunosti podržao zaključak i obrazloženje prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje, zasnovane na dokazima, uz obrazloženje šta je utvrđeno njihovom ocjenom. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom određivanja pritvora naveli jasne i dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje, pri čemu u osporenim rješenjima nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. U pogledu rješenja kojima je apelantu pritvor produžen nakon donošenja presude, Ustavni sud ukazuje da prilikom određivanja pritvora nakon izricanja presude sud ne utvrđuje postojanje osnovane sumnje. To iz razloga što je donošenjem nepravosnažne presude utvrđena izvjesnost da je optuženi počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti s odredbama ZKP-a i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. ZKP-a.
29. U pogledu posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka a) ZKP-a, Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, opasnost od bjekstva optuženog ne može cijeniti samo na osnovu zaprijećene kazne. Ta opasnost se mora cijeniti u svjetlu niza drugih relevantnih faktora koji mogu potvrditi postojanje opasnosti od bjekstva. Mora se uzeti u obzir karakter dotične osobe, njen moral, dom, zanimanje, imovina, porodične veze i druge veze sa zemljom u kojoj se krivično goni, kao i međunarodni kontakti te osobe (vidi, između ostalog, Hovhannisyan protiv Armenije, presuda od 20. jula 2017. godine, broj predstavke 50520/08, tač. 39. i 40. s daljnjim referencama).
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva donesen u svjetlu svih okolnosti, a naročito da je apelant nakon počinjenja krivičnog djela napustio teritoriju BiH, da se prvo sakrio u Austriji, odakle je otišao u SR Njemačku. S obzirom na to da nije bio dostupan organima gonjenja u BiH, za njim je raspisana potraga, na osnovu koje je lišen slobode prilikom ulaska u BiH. Osim toga, utvrđeno je da je apelant u SR Njemačkoj radio kao kuhar, što ukazuje na ekonomske veze s tom državom. Imajući u vidu sve te okolnosti, Okružni sud je zaključio, a Vrhovni sud je taj zaključak podržao, da bi apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, mogao ponovo napustiti teritoriju BiH i postati nedostupan organima gonjenja u BiH. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva naveli jasne i argumentirane razloge koji, nezavisno od načela pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Ustavni sud zapaža da je preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju i u konkretnoj fazi postupka, te da analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi za zaključak da postoje uvjeti iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a za produženje pritvora.
31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je u postupku određivanja i produženja pritvora prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući o prijedlogu za određivanje, te produženje pritvora nakon izrečene presude utvrdili da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi se apelant puštanjem na slobodu mogao sakriti ili pobjeći, uz ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od načela pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost osobe.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić