Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2401/21 (V. A.)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2401/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2401/21, rješavajući apelaciju Vinka Andrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinka Andrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049579 21 Rev 2 od 8. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vinko Andrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 049579 21 Rev 2 od 8. aprila 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049579 20 Gž 4 od 22. oktobra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049579 16 P 3 od 31. jula 2018. godine. Uvodne napomene

2. Apelant i G. T. L. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), kao prvi i drugi udružilac sredstava, zaključili su 2. aprila 2003. godine ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju trosobnog stana u stambeno-poslovnom objektu, u Banjaluci (u daljnjem tekstu: sporni stan) sa preduzećem „NBS Group“ d.o.o. Modriča, kao izvođačem radova (u daljnjem tekstu: izvođač radova).

3. Apelant i tužiteljica, kao udružioci sredstava, zaključili su 23. jula 2003. godine ugovor o kupoprodaji spornog stana sa izvođačem radova, za određenu cijenu. Osporeni postupak u kojem su donesene osporene presude

4. Presudom Osnovnog suda od 31. jula 2018. godine, u ponovnom postupku, utvrđeno je da je tužiteljica suvlasnik sa ½ dijela na spornom stanu, a što je apelant dužan trpiti i dozvoliti tužiteljici da uđe u suposjed spornog stana.

5. U obrazloženju Osnovni sud je naveo da je proveo dokaze koje su predložili tužiteljica i apelant (u presudi pobrojani dokazi i detaljno naveden njihov sadržaj). U vezi s tim, ukazao je da iz iskaza tužiteljice i apelanta, a koji nisu u suprotnosti sa materijalnim dokazima, niti sa iskazima saslušanih svjedoka proizlazi da su oni bili u dugogodišnjoj vezi, da su imali zajedničku namjeru da zajedničkim sredstvima kupe sporni stan, odnosno da je između njih postojala ekonomska zajednica. Sud je naveo da su se njihovi odnosi narušili u vrijeme kada je sporni stan bio useljiv, odnosno da su prekinuli vezu 2006. godine, kao i da je apelant ušao u posjed spornog stana u kojem živi i dalje.

6. Osnovni sud je ukazao da su tužiteljica i apelant izvođaču radova uplatili kupoprodajnu cijenu ugovorenu u ugovoru o kupoprodaji (vidi uvodne napomene). Dalje je istakao da iz izvedenih dokaza slijedi da su tužiteljica i apelant zajedno učestvovali u kupovini spornog stana, odnosno da je njihov doprinos kupovini jednak (sve detaljno navedeno u obrazloženju presude). Međutim, Osnovni sud je naveo da je postojao njihov dogovor, odnosno slobodna namjera da zajednički stan kupe u cilju obezbjeđenja zajedničkog života, koji je nastavljen i nakon što je isplaćena cijena spornog stana. U vezi s tim, istakao je da je nesporno utvrđeno da su parnične stranke i prije zaključenja ugovora postigle saglasnost volja da sporni stan zajedno kupe. Imajući to u vidu sud je zaključio da su njihova suvlasnička prava jednaka, dok okolnost koliko je ko novca dao za kupovinu spornog stana može biti značajna za obligacionopravni zahtjev stranke koja je dala iznos koji premašuje iznos njenog suvlasničkog dijela.

7. Presudom Okružnog suda od 22. oktobra 2020. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju Okružni sud je naveo da su tokom parničnog postupka provedeni dokazi parničnih stranaka koje je prvostepeni sud cijenio u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kako bi na osnovu slobodne ocjene zaključio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Dalje, istakao je da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 2. stav 2. ZPP. Naime, tužiteljica nije mijenjala činjenične navode iz tužbe da su parnične stranke bile u vezi u vrijeme zaključenja ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju spornog stana, da su planirale zaključenje braka, kao i da je sporni stan izgrađen sredstvima parničnih stranaka. Imajući to u vidu sud je zaključio da prvostepeni sud nije zasnovao presudu suprotno ovim činjenicama. Dalje je naveo da je tužiteljica tužbeni zahtjev utemeljila na odredbi člana 20. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, odnosno da se na sporni ugovor primjenjuju odredbe ugovora o kupoprodaji iz člana 454. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

8. Presudom Vrhovnog suda od 8. aprila 2021. godine odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je naveo da je između tužiteljice i apelanta očigledno postojao usmeni dogovor kroz izraženu namjeru zajedničkog sticanja što predstavlja odlučnu činjenicu za utvrđenje i priznanje vlasništva i visine udjela na zajednički stečenoj imovini. Dalje je naveo da ako postoji zajednički dogovor, a što jeste slučaj, nije nužno ni odlučno da li je između stranaka postojala ekonomska zajednica, pa time nije ni od uticaja sa kolikim je sredstvima svako od njih učestvovao u obezbjeđenju novčanih sredstava za kupovinu spornog stana. Imajući u vidu navedeno, te kako stranke nisu zaključenim ugovorom sa izvođačem radova na bilo koji način različito ugovorile svoje obaveze prema izvođaču radova, osim kao zajedničku obavezu uplate ugovorene cijene, Vrhovni sud je zaključio da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Apelacioni navodi

9. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu, te pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Osim toga, tvrdi da su redovni sudovi zloupotrijebili načelo slobodne ocjene dokaza jer nisu pravilno i potpuno ili nisu uopće cijenili dokaze. U vezi s tim, navodi da tužiteljica nije dokazala da je uplatila ½ cijene spornog stana i da zbog toga nije postala suvlasnik sa ½ dijela. Dalje navodi da su redovni sudovi prekoračili tužbeni zahtjev, jer su utvrđivali da li je postojala ekonomska zajednica između tužiteljice i apelanta.

Relevantni propisi

10. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

2. Sticanje prava svojine

Član 20. stav (1) Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.

11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 454. stav (1) (1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u novcu i preuzme stvar.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Ustavni sud, uočava da apelant u apelaciji paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode nije obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.

15. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi apelantovih prava u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, redovni sudovi su detaljno obrazložili kako je kupovini spornog stana prethodio zajednički dogovor tužiteljice i apelanta, te kako oni nisu različito ugovorili svoje obaveze prema izvođaču radova, to je osnovan tužiteljičin tužbeni zahtjev. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto apelantov prigovor u vezi sa „prekoračenjem tužbenog zahtjeva“ nije osnovan, te zašto nisu osnovani ni apelantovi navodi u vezi sa ocjenom dokaza (vidi činjenični dio ove odluke). Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2401/21 (V. A.) | Sudska praksa | Aktio