Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3628/21 (B. L.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Retroaktivna primjena zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3628/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3628/21, rješavajući apelaciju Brankice Lazić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Brankice Lazić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 042256 20 Rev 2 od 25. avgusta 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Brankica Lazić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Predrag Baroš, advokat iz Banje Luke, podnijela je 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 042256 20 Rev 2 od 25. avgusta 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od tuženog „Nešković osiguranje“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. avgusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore, koji su 15. decembra 2022. godine dostavljeni apelantkinji na izjašnjenje. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. Apelantkinja u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 042256 17 P 2 od 7. jula 2017. godine djelimično je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev te je obavezan tuženi da joj na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos preciziran u izreci presude. Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinja 2009. godine učestvovala u saobraćajnoj nezgodi kao suvozač, u vozilu kojim je upravljao njezin suprug, te da je tom prilikom zadobila teške tjelesne povrede. Utvrđeno je da vozilo kojim je prouzrokovana nezgoda ne predstavlja zajedničku imovinu bračnih supružnika, već posebnu imovinu njezinog supruga.

6. Na osnovu takvih utvrđenja, Osnovni sud je, primjenom čl. 897. i 941. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je apelantkinjin zahtjev djelimično osnovan. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je vozilo kojim je prouzrokovana saobraćajna nezgoda posebna imovina apelantkinjinog supruga, koji je skrivio tu nezgodu. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da apelantkinja kao treće lice koje je u toj saobraćajnoj nezgodi zadobilo teške tjelesne povrede ima pravo na naknadu štete shodno članu 7. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju). Utvrđeno je da je navedeni zakon bio na snazi kada se desila saobraćajna nezgoda. Kako se radi o posebnoj imovini apelantkinjinog supruga, odnosno kako apelantkinja ima status trećeg lica, Osnovni sud je, i u smislu člana 27. stav 2. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju (u daljnjem tekstu: ZOOS), zaključio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev osnovan i da ima pravo na naknadu prouzrokovane štete.

7. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 042256 18 Gž 2 od 28. marta 2019. godine žalba tuženog je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju bilo potrebno utvrditi da li je vozilo kojim je prouzrokovana saobraćajna nezgoda posebna imovina apelantkinjinog supruga. Slijedom navedenog, Okružni sud je nakon otvorene rasprave pred tim sudom i drugačijom ocjenom sprovedenih dokaza utvrdio da iz iskaza apelantkinjinog svekra ne proizlazi da su postojale neke posebne okolnosti u momentu davanja poklona iz kojih bi proizlazilo da je poklon učinjen isključivo apelantkinjinom suprugu. Okružni sud je ocijenio da navedenim iskazom nije oborena zakonska pretpostavka iz člana 270. stav 6. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ). Osim toga, iz namjene poklona ne proizlazi da je on učinjen isključivo apelantkinjinom suprugu jer je jasno da su navedeno vozilo koristili i apelantkinja i njen suprug. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da se apelantkinja ne može smatrati trećim licem u smislu člana 7. Zakona o osiguranju, što bi joj dalo pravo na aktivnu legitimaciju u postupku. Pored toga, Okružni sud je ocijenio da se i prvostepeni sud i apelantkinja neosnovano pozivaju na ZOOS, koji nije važio u vrijeme nastanka štete, a posebno imajući u vidu da je i Vrhovni sud u ranijoj odluci, kojom je ukinuo odluku Okružnog suda i predmet vratio na ponovni postupak, kao relevantan propis smatrao Zakon o osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme kada se desila saobraćajna nezgoda i nastupila šteta. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da je neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev jer nije dokazala aktivnu legitimaciju.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 042256 20 Rev 2 od 25. avgusta 2021. godine odbijena je apelantkinjina revizija. Vrhovni sud je prihvatio zaključke drugostepenog suda o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da se neosnovano revizijom ukazuje da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti ZOOS, kojim je stavljen van snage Zakon o osiguranju, jer tim zakonom nije ustanovljeno retroaktivno dejstvo.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantkinja navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

10. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantkinja smatra da je postupajući sud odbio da primijeni ZOOS, kojim je propisano da stupanjem na snagu tog zakona prestaje da važi Zakon o osiguranju. Ističe da je više puta tokom postupka ukazivala na odredbu člana 72. ZOOS-a, koja propisuje da stupanjem na snagu tog zakona prestaje da važi Zakon o osiguranju koji je važio u momentu nastanka štetnog događaja. Smatra da Zakon o osiguranju ne može biti primijenjen na konkretnu situaciju, te da je, shodno tome, Vrhovni sud osporenu odluku zasnovao na nevažećem zakonu.

b) Odgovori na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene presude. Smatra da nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja je ukazala apelacijom.

12. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana. Pored toga, Okružni sud je naglasio da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude te da nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja je ukazala apelacijom.

13. Osnovni sud je naveo da nije bilo pristrasnosti u odlučivanju, da je postupak okončan u razumnom roku, a o svim drugim aspektima ispravnosti i zakonitosti osporene odluke odlučiće Ustavni sud.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti („Službeni glasnik RS“ br. 17/05, 64/06 i 12/09)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Kvalitativni obim pokrića

Član 7. stav 1.

Osiguranje od autoodgovornosti pokriva građansku odgovornost, vlasnika, korisnika i bilo kojeg vozača motornog vozila prema trećim stranama koje imaju zahtjev za odštetu od osiguranika, u skladu sa odredbama važećeg zakona o obligacionim odnosima.

15. Zakon o obaveznim osiguranjima u saobraćaju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 82/15 i 78/20) u relevantnom dijelu glasi:

Lica koja nemaju pravo na naknadu štete po osnovu osiguranja od autoodgovornosti

Član 27. stav (2) (2) Pravo na naknadu štete po osnovu osiguranja od autoodgovornosti nema:

2) vlasnik, suvlasnik, te svaki korisnik vozila kojim je prouzrokovana šteta, koji nije bio vozač vozila čijom upotrebom je prouzrokovana šteta, i to na naknadu štete na stvarima;

Prestanak važenja

Član 72.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti (“Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/05, 64/06 i 12/09).

16. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02 i 41/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 270. stav (6) (6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.

VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelantkinja smatra da su joj osporenom odlukom povrijeđena prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. U konkretnom slučaju postupak koji je apelantkinja vodila pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

22. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da je osporena odluka donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

23. U vezi s navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju primijenili relevantne odredbe Zakona o osiguranju, koji je važio u vrijeme nastanka štete, jer ZOOS, zakon koji je, kako je smatrala apelantkinja, trebao biti primijenjen, nije ustanovio retroaktivno dejstvo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je članom 72. ZOOS-a propisano da stupanjem na snagu tog zakona prestaje da važi Zakon o osiguranju. Međutim, kako navedenim zakonom nije utvrđeno njegovo retroaktivno dejstvo (ex tunc), odnosno da u njegovim prelaznim i završnim odredbama nije određena njegova retroaktivna primjena, Ustavni sud smatra da navedeni zakon djeluje od momenta njegovog objavljivanja (ex nunc), te da redovni sudovi u vezi s tim nisu proizvoljno primijenili relevantno materijalno pravo. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-1542/22 razmatrao slično pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1542/22 od 7. septembra 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Tom odlukom Ustavni sud je odbacio apelaciju zaključivši da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da se u tom slučaju „radi o materijalnopravnom odnosu između tužiteljice i apelanta koji je nastao prije tog zakona, a u prelaznim i završnim odredbama nije određena njegova retroaktivna primjena, iz čega proizlazi da se taj zakon ne može primijeniti u konkretnoj situaciji“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila tokom parničnog postupka, da su redovni sudovi raspravili i utvrdili sva bitna činjenična i pravna pitanja te dali relevantna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

24. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

25. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja argumentaciju o kršenju tog prava, u suštini, zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

26. Nadalje, apelantkinja tvrdi da joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iako to apelantkinja nije eksplicitno navela, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu činjenice predmeta u svjetlu prethodnih zaključaka u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je raspravio suštinsko pravno pitanje pokrenuto ovom apelacijom. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitati apelantkinjine navode i u odnosu na član 13. Evropske konvencije. Takav pristup korespondira i s praksom Evropskog suda (vidi Evropski sud, Moskalj protiv Hrvatske, presuda od 15. oktobra 2024. godine, predstavka broj 60272/21, tačka 95).

VII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje o tome da se apelantkinja ne može smatrati trećim licem u smislu člana 7. Zakona o osiguranju, odnosno kada su zaključili da apelantkinja nije dokazala aktivnu legitimaciju.

28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3628/21 (B. L.) | Sudska praksa | Aktio