Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3727/21 („Sberbank“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Mjenica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3727/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3727/21 , rješavajući apelaciju „Sberbank“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Sberbank“ a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 217957 20 Gž od 19. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Sberbank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ Banjaluka, podnio je 29. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 217957 21 Rev od 30. avgusta 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 217957 20 Gž od 19. januara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 217957 19 P od 22. maja 2020. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-925/21 od 5. maja 2021. godine, u odnosu na AP-925/21, (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda, jer je apelant protiv te presude izjavio reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u ovom postupku.
3. Presudom Osnovnog suda odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu M. Š. (u daljnjem tekstu: prvotužena), S. M. (u daljnjem tekstu: drugotužena) i S. K. (u daljnjem tekstu: trećetužena) da mu na ime duga po osnovu mjenice, isplate novčani iznos preciziran u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama.
4. U obrazloženju, sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su apelantov pravni prednik („Volksbank“ a.d. Banjaluka) kao davalac kredita i prvotužena kao korisnik kredita zaključili ugovor o kreditu. Takođe je utvrđeno da je, kao obezbjeđenje potraživanja iz navedenog ugovora o kreditu, apelantov pravni prednik sa drugotuženom i trećetuženom zaključio ugovor o solidarnom jemstvu. U odnosu na mjenicu (u daljnjem tekstu: sporna mjenica), sud je ukazao da je kao trasant naznačena prvotužena, kao datum dospjelosti je upisan 3. oktobar 2014. godine, a spornu mjenicu su akceptirale drugotužena i trećetužena. Takođe je naveo da je trasant akceptirao spornu mjenicu potpisom na dnu mjenice ispod riječi „bez protesta“. Sud se pozvao, između ostalog, na odredbe čl. 3. i 111. Zakona o mjenici kojima su propisani elementi trasirane, odnosno sopstvene mjenice. Takođe se pozvao i na odredbe čl. 4. i 112. navedenog zakona kojima je, između ostalog, propisano da isprava u kojoj nema bilo kojeg od elemenata nabrojanih u prethodnom članu ne smatra se trasiranom, odnosno sopstvenom mjenicom. U vezi s tim, sud je zaključio da sporna mjenica nema elemente trasirane mjenice, a ni sopstvene mjenice propisane navedenim odredbama Zakona o mjenici. Osim toga, sud je naveo da sporna mjenica nije, u smislu odredaba člana 18. stav (2) Zakona o mjenici, popunjena u skladu sa osnovnim poslom. U vezi s tim, sud je ukazao da je apelant naveo da je izjavu kojom raskida ugovor o kreditu uputio tuženim 1. jula 2014. godine, a da je kao vrijeme dospjelosti sporne mjenice upisan 3. oktobar 2014. godine.
5. Presudom Okružnog suda, u relevantnom dijelu, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju, sud je ukazao da je mjenica strogo formalna pismena isprava, te da se prava iz mjenice, prema načelu inkorporacije, ne mogu ostvariti ako mjenica ne sadrži sve elemente propisane Zakonom o mjenici. U vezi s tim, sud je podržao utvrđenja prvostepenog suda da sporna mjenica ne važi ni kao trasirana, ni kao vlastita mjenica. Naime, sporna mjenica ne sadrži ime trasata, da bi važila kao trasirana mjenica, a sam akcept (vidi tačku 4. odluke), bez upisa imena trasata, ne može biti dovoljan da bi se navedeni nedostatak otklonio. Takođe je naveo da sporna mjenica ne sadrži bezuslovno obećanje da će se određeni iznos novca platiti, da bi važila kao vlastita mjenica, već sadrži izraz „platite“ kao naredbu za plaćanje iz trasirane mjenice. Okružni sud je istakao da se stoga ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi da je, iz praktičnih razloga, spornu mjenicu popunio suprotno načelima mjeničnog prava. Osim toga, sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da je sporna mjenica pravilno popunjena u dijelu datuma dospijeća mjenične obaveze.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je pogrešan zaključak redovnih sudova da sporna mjenica ne sadrži sve elemente propisane Zakonom o mjenici. Naime, mjenica je iz praktičnih razloga tako popunjena, jer „na liniju pored riječi trasat nije mogao stati cijeli tekst“. Takođe, navodi da mu je nejasan zaključak Okružnog suda da sporna mjenica nije pravilno popunjena u dijelu datuma dospijeća mjenične obaveze. Apelant se poziva na presude Vrhovnog suda br. 85 0 P 043887 18 Rev od 30. maja 2018. godine i 83 0 I 021775 20 Rev od 20. avgusta 2020. godine (apelant uz apelaciju nije dostavio navedene presude). Smatra da je stav koji su sudovi zauzeli u konkretnom postupku suprotan pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda iz navedenih odluka. Relevantni propisi
7. Zakon o menici („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 32/01). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Trasirana menica sadrži: […]
2) bezuslovan nalog da se plati određeni iznos novca,
3) ime onoga koji treba da plati (trasat),
4) označenje dospelosti, […]
6) ime onoga kome se ili po čijoj naredbi se mora platiti (remitent), […]
Član 18. stav (2) Ako je menica, koja je u vreme izdavanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imaocu menice, osim ako ju je stekao zlonamerno, ili ako je pri sticanju menice postupio s krajnjom nepažnjom.
Član 111.
Sopstvena menica sadrži: […]
2. bezuslovno obećanje da će se određeni iznos novca platiti,
3. označenje dospelosti, […]
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. U odnosu na apelantove navode kojima osporava primjenu relevantnih propisa u konkretnom slučaju, na osnovu činjenica predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u odnosu na utvrđene činjenice, tako i u odnosu na pravo koje je primijenjeno, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o mjenici, detaljno obrazložili da, suprotno apelantovim navodima, sporna mjenica u konkretnom slučaju nije važila ni kao vlastita, ni kao trasirana mjenica, niti je pravilno popunjena u dijelu datuma dospijeća mjenične obaveze. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Takođe, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman