Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3783/21 (V. J. i drugi)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Posjed
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3783/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3783/21 , rješavajući apelaciju Vidosave Janjić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vidosave Janjić, Angeline Stanojević i Danijela Stanojevića podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 027509 21 Pž od 27. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vidosava Janjić, Angelina Stanojević i Danijel Stanojević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Stanara, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Jaramaz“ iz Doboja, podnijeli su 30. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 027509 21 Pž od 27. jula 2021. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 60 0 Ps 027509 21 Ps 2 od 4. marta 2021. godine utvrđeno je da apelantima „pripada pravo na posjed cijelih nepokretnosti“, u naravi njiva, dvorište i privredna zgrada, označenih u izreci presude, što je tužena (Zemljoradnička zadruga „Krnjinka“ p.o. Stanari u stečaju) dužna priznati i trpjeti da se apelanti, na način kako je precizno navedeno u izreci presude, uknjiže kao suposjednici. Obavezana je tužena da nekretninu, u naravi poslovni prostor i dvorište, preda u posjed i slobodno raspolaganje apelantima, sve kako je precizirano u izreci presude.
3. U obrazloženju, Okružni privredni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su M. M. i prednik apelanata (B. S.), na osnovu kupoprodajnog ugovora od 3. januara 1955. godine, upisani kao suvlasnici nekretnina. Dalje je sud naveo da su kao suposjednici nekretnina upisani apelanti (kao sljednici B.S.) i Zemljoradnička zadruga „15. maj“. U vezi s tim, sud je naveo da tužena nije dokazala da svoje pravo posjeda crpi iz ugovora o kupoprodaji od 10. marta 1969. godine, koji je zaključen između prednika apelanata, kao prodavca i Zemljoradničke zadruge „Stanari“, kao kupca. Naime, sud je istakao da tužena nije dokazala da je pravni sljednik navedenog kupca. Dalje, sud je naveo da su apelanti, u smislu odredbi člana 303. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), dokazali da tužena ne vrši faktičku vlast na nekretninama. Takođe je naveo da tužena, u smislu odredaba člana
307. ZSP, nije dokazala na koji način je stekla državinu. Stoga je sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata osnovan. Sud je, između ostalog, zaključio da tužena nema pravni osnov za državinu i pri tome faktički ne drži stvar u svom posjedu. Stoga je osnovan i zahtjev za predaju u posjed nekretnina, sve kako je traženo tužbenim zahtjevom.
4. Presudom Višeg privrednog suda uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da im pripada pravo na posjed nekretnina, što bi tužena bila dužna priznati i trpjeti da se apelanti uknjiže kao suposjednici. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da im tužena preda u posjed nekretninu (poslovni prostor i dvorište).
5. U obrazloženju, sud je najprije naveo da je tužena izjavljenom žalbom osporila prvostepenu presudu iz svih žalbenih razloga propisanih relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je ukratko ukazao i na sadržaj izjavljene žalbe (vidi str. 4. osporene presude). Dalje, sud je ukazao da je predmet konkretnog postupka zahtjev apelanata da se utvrdi da im pripada pravo na posjed nekretnina, pa da se uknjiže kao suposjednici, te da im se nekretnina (poslovni prostor i dvorište) preda u posjed. U vezi s tim, sud je istakao da je posjed faktičko stanje i da zakonom nije propisano utvrđenje prava na posjed, kako su to apelanti tražili. Dalje, sud se pozvao na odredbe čl. 126. i 131. ZSP. Sud je istakao da za uspjeh u parnici povodom zahtjeva za predaju u posjed stvari tužilac mora dokazati da se nekretnine, čiji je vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik tužilac, nalaze u posjedu tužene koja nekretnine drži bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Sud je istakao da se prvostepeni sud bavio pitanjem da li je tužena pravni sljednik Zemljoradničke zadruge „Stanari“, a nije se bavio pitanjem da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi propisani navedenim odredbama ZSP.
6. U vezi s tim, sud je ukazao da nije sporno da je prednik apelanata upisan kao vlasnik nekretnina sa ¼ dijela, te da su njegovi nasljednici upisani kao suposjednici. Međutim, sud je istakao da je tužena dokazala da je prednik apelanata ugovorom o kupoprodaji od 10. marta 1969. godine prodao Zemljoradničkoj zadruzi „Stanari“ dio stambene zgrade i zemljišta (dio navedenih nekretnina). Nasuprot tome, apelanti u konkretnom postupku nisu dokazali da je poslovni prostor, čiju predaju u posjed traže, obuhvaćen navedenim ugovorom o kupoprodaji. Prema tome, apelanti nisu dokazali da su vlasnici, ni pretpostavljeni vlasnici nekretnine čiju predaju u posjed traže. Takođe, u toku postupka je utvrđeno da se navedena nekretnina ne nalazi u posjedu tužene, a ni apelant, ni tužena, to nisu osporavali. Prema tome, sud je zaključio da apelanti nisu dokazali bitne činjenice, odnosno nisu dokazali da su vlasnici nekretnine, ili da im pripada jače pravo, pa da traže predaju u posjed nekretnine od onoga koji se u njenom posjedu nalazi, u smislu relevantnih odredaba ZSP.
7. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Viši privredni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio relevantne propise. Apelanti naročito ističu da je Viši privredni sud samo paušalno naveo da je žalba osnovana, te da se iz obrazloženja osporene presude ne može zaključiti na osnovu čega je sud izveo takav zaključak. Takođe navode da je drugostepeni sud ispitao prvostepenu presudu van granica i razloga žalbe. Apelanti dalje detaljno analiziraju sadržaj žalbe koju je izjavila tužena i obrazlažu zbog čega smatraju da su navodi iz žalbe neosnovani (žalba nije dostavljena uz apelaciju). Relevantni propisi
8. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
d) Granice ispitivanja prvostepene presude
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
9. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 - OUS RS, 107/19, 1/21 - OUS RS i 119/21 - OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 - OUS RS, 107/19) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Vlasničke tužbe
Član 126. stav (1) (1)Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
Tužba iz pretpostavljene svojine
Član 131. st. (1) i (3) (1)Savjesni držalac individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati vraćanje stvari i od savjesnog držaoca kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. (3)Pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegova svojina, kao i da je stvar koju zahtijeva u državini tuženog.
Pojam državine
Član 303. stav (1) (1)Državina je faktička vlast na stvari.
2. Sticanje državine
Član 307.
Državina je stečena kad sticalac uspostavi svoju faktičku vlast u pogledu stvari, bilo da ju je osnovao jednostranim činom (izvorno sticanje državine), ili da mu je prenesena (izvedeno sticanje državine).
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. 18.Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud zapaža da apelanti navode da je Viši privredni sud ispitao prvostepenu presudu „van granica i razloga žalbe“, ali da žalbu nisu dostavili uz apelaciju. S druge strane Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud u osporenoj odluci ukazao da je tužena izjavila žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih relevantnim odredbama ZPP, te da je naveo sadržaj izjavljene žalbe (vidi tačku 5. ove odluke). Dovodeći navedeno u vezu sa članom 221. ZPP, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neosnovanim.
13. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je Viši privredni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud obrazložio kako zakonom nije propisano utvrđenje prava na posjed. Također, Viši privredni sud je u odnosu na neosnovanost vlasničke tužbe za povrat stvari, naveo jasno obrazloženje da apelanti nisu dokazali da su vlasnici nekretnine ili da im pripada jače pravo, a da je utvrđeno da se navedene nekretnine ne nalaze u posjedu tužene. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman