Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3811/21 (M. B.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3811/21
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3811/21, rješavajući apelaciju Miroslava Bevande, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. listopada 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Miroslava Bevande.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004661 21 U 3 od 23. rujna 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Miroslavu Bevandi u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija Miroslava Bevande podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004661 21 U 3 od 23. rujna 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miroslav Bevanda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda „Paponja – Bunoza“ iz Mostara, podnio je 6. studenog 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004661 21 U 3 od 23. rujna 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 18. kolovoza 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 25. kolovoza 2022. godine, odnosno 2. rujna 2022. godine.
3. Navedeni odgovori su 22. studenog 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodna napomena
5. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) od 17. rujna 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70 % vojnog invaliditeta po osnovi oboljenja u oružanim snagama HVO-a. Navedenim rješenjem apelantu je priznato i pravo na osobnu invalidninu, te ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja).
Osporeni postupak
6. Rješenjem Ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-5033/13 od 29. svibnja 2014. godine, po službenoj dužnosti, u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto je konačno rješenje Službe od 17. rujna 2007. godine i upravna stvar je riješena tako što je utvrđeno da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu.
7. Rješenja Ministarstva (od 29. svibnja 2014. godine i 15. studenog 2018. godine) poništena su u dva navrata, presudama Vrhovnog suda od 24. studenog 2016. godine i od 4. lipnja 2020. godine, te je predmet vraćen Ministarstvu na ponovno rješavanje.
8. Rješenjem Ministarstva od 6. svibnja 2021. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 17. rujna 2007. godine i upravna stvar je riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X. grupe sa 20 % vojnog invaliditeta.
9. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja navelo da je u ponovnom postupku, postupajući po presudi Vrhovnog suda od 4. lipnja 2020. godine, predmet uputilo nadležnoj Prvostupanjskoj liječničkoj komisiji koja je donijela nalaz i mišljenje od 27. siječnja 2021. godine. Navedenim nalazom i mišljenjem apelantov vojni invaliditet je cijenjen u visini od 20 %. Dalje je Ministarstvo navelo da je Drugostupanjska liječnička komisija, odlučujući o apelantovom prigovoru izjavljenom protiv nalaza i mišljenja od 27. siječnja 2021. godine, donijela nalaz i mišljenje od 15. ožujka 2021. godine kojim je potvrdila procent apelantovog vojnog invaliditeta. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je istaknulo da su ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja za daljnje priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, zbog čega je odlučilo kao u dispozitivu.
10. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja Ministarstva.
11. Sud je u obrazloženju naveo da apelant neutemeljeno ukazuje na povredu pravila upravnog postupka pozivajući se na odredbe čl. 36. i 209. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). U svezi s tim, sud je istaknuo da, suprotno apelantovim tvrdnjama, obveza organa uprave da u uvodu rješenja navede rješenje o prijenosu ovlaštenja za vođenje postupka na službenu osobu nije propisana zakonskim odredbama na koje se apelant pozvao u konkretnom slučaju. Vrhovni sud je ukazao da ta obveza nije propisana ni odredbama članka 205. stavak (1) ZUP-a kojim je propisan sadržaj uvoda rješenja.
12. Dalje je Vrhovni sud naveo da je Drugostupanjska liječnička komisija u nalazu i mišljenju dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija po Zakonu o pravima branitelja i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta s Listom procenta. Dalje je sud naveo da je taj nalaz i mišljenje donesen na temelju cjelokupne medicinske dokumentacije i neposrednog pregleda apelanta, u skladu s navedenim propisima. Osim toga, sud je ukazao da je Drugostupanjska liječnička komisija dovoljno i jasno obrazložila zbog čega je u postupku donesen drugačiji nalaz i mišljenje (u odnosu na nalaz i mišljenje koji je prethodio konačnom rješenju Službe od 17. rujna 2007. godine), i to izričito, za svako pojedino oštećenje organizma. Prema tome, sud je istaknuo da kako je u postupku revizije nadležna liječnička komisija pravilno utvrdila drugačiji procent apelantovog vojnog invaliditeta od ranije utvrđenog, tuženi je pravilnom primjenom odredaba članka 7. stavak (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti ukinuo konačno rješenje od 17. rujna 2007. godine i sam riješio upravnu stvar.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
13. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant osporava nalaz i mišljenje Drugostupanjske liječničke komisije smatrajući da nije obrazloženo zbog čega je njegov invaliditet smanjen. Apelant dalje ističe da su u konkretnom postupku povrijeđena pravila upravnog postupka (čl. 36. i 209. ZUP-a). Naime, apelant smatra da je Ministarstvo moralo da u uvodu rješenja navede rješenje o prijenosu ovlaštenja za vođenje postupka na službenu osobu. U svezi s tim, apelant ističe da te navode Vrhovni sud „nije uopće cijenio“, „niti je dao bilo kakav razlog zbog čega odbija cijeniti“ te apelantove navode. U odnosu na navode u duljini trajanja postupka, apelant navodi da je postupak, koji je za njega značajan i koji nije složen, trajao dulje od sedam godina.b)Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud i Ministarstvo su naveli da nisu povrijeđena apelantova prava. U odnosu na navode o duljini trajanja postupka, Vrhovni sud je istaknuo da je tužbu primio 28. lipnja 2021. godine, a da je osporenu presudu donio 23. rujna 2021. godine.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH i 103/21)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10
– ispravak, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.
NAPOMENA:
Presuda Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 („Službene novine Federacije BiH“, broj 24/13 od 27.3.2013. godine) glasi: Utvrđuje se da [...] članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju“ Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“, broj 82/09) nisu u suglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
16. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 48/99 i 61/22)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
5. Službena osoba ovlaštena za vođenje postupka i za rješavanje
Članak 36. (1) U upravnoj stvari za čije je rješavanje nadležan organ uprave, rješenje u upravnom postupku donosi rukovoditelj tog organa, ako propisima o organizaciji tog organa ili drugim posebnim propisima nije drukčije određeno. (2) Rukovoditelj organa uprave može ovlastiti drugu službenu osobu istog organa da rješava u upravnim stvarima iz određene vrste upravnih poslova ili drugu stručnu službenu osobu za vođenje postupka odnosno preduzimanje radnje u postupku prije donošenja rješenja. (3) O ovlaštenju službenih osoba iz stavka 2. ovog članka, rukovoditelj organa uprave dužan je donijeti posebno rješenje koje sadrži lične podatke službenih osoba i obim njihovih ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima ( da rješava upravne stvari ili da vodi upravni postupak ili i jedno i drugo ). (4) Ovlaštenje za rješavanje obuhvata i vođenje postupka koje prethodi rješavanju.
Članak 205. stavak (1) (1) Uvod rješenja sadrži: naziv organa koji donosi rješenje, propis o nadležnosti tog organa, ime stranke i njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ako ga ima i kratko označenje predmeta postupka. Članak 209. stavak (1) (1) Rješenje potpisuje službena osoba koja je ovlaštena da donosi rješenje (članak 36).
17. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
5. Ostale odredbe postupka Članak 55. Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost i meritum
19. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena, u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
21. Apelant smatra da su u konkretnom postupku pogrešno primijenjeni relevantni propisi. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Ministarstva i Vrhovnog suda slijedi da je na temelju konačnog nalaza i mišljenja Liječničke komisije, a u skladu s relevantnim odredbama Zakona o provođenju kontrole i Zakona o pravima branitelja, donesena odluka o apelantovom svojstvu ratnog vojnog invalida i procentu vojnog invaliditeta. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da je redovni sud u osporenoj odluci dao detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, detaljno obrazložio zašto nisu utemeljeni apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni relevantnih odredaba ZUP-a. Uostalom, Ustavni sud primjećuje da apelant nije obrazložio na koji način je to što u uvodu rješenja nije navedeno rješenje o prijenosu ovlaštenja za vođenje postupka na službenu osobu moglo utjecati na njegovo pravo na pravično suđenje.
23. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U odnosu na suđenje u razumnom roku
24. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, opravdanost duljine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
25. Ustavni sud zapaža da je u postupku provedenom po službenoj dužnosti Ministarstvo donijelo rješenje od 29. svibnja 2014. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 23. rujna 2021. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao sedam godina i četiri mjeseca, što je relevantno razdoblje koje će ispitati Ustavni sud. Osim toga, radi se o predmetu koji je od većeg značaja za apelanta, ali Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio duljini trajanja postupka.
26. Ustavni sud ukazuje da je Ministarstvo donijelo rješenje po službenoj dužnosti, a da je Vrhovni sud, prvi put, tek nakon dvije godine i šest mjeseci ukinuo rješenje Ministarstva i predmet vratio na ponovni postupak. Nakon toga, Ministarstvo je donijelo rješenje nakon dvije godine, međutim, Vrhovni sud je nakon jedne godine i oko šest mjeseci ponovno ukinuo rješenje Ministarstva i predmet vratio na ponovni postupak. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sustav (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4843/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 38., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, dalje, ukazuje da je Ministarstvo donijelo rješenje nakon 11 mjeseci, te da je Vrhovni sud konačnu odluku u predmetu donio nakon tri mjeseca. Ustavni sud ističe da se Ministarstvo u odgovoru na apelaciju nije izjasnilo u odnosu na navode o duljini trajanja postupka, dok je Vrhovni sud ukazao samo na duljinu trajanja postupka u odnosu na fazu u kojoj se predmet treći put našao pred tim sudom. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53–66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
27. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
28. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostala prava
29. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje na to da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
30. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije neovisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njezinih protokola (vidi Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminiran po nekoj od zabranjenih osnova u svezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud smatra da ni te navode ne treba posebno razmatrati.
VII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, koji je značajan za apelanta, trajao sedam godina i četiri mjeseca, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo višestruko vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje, kao i duljina trajanja postupka pred Vrhovnim sudom u prvoj fazi postupka i pred Ministarstvom, pri čemu ni sud niti Ministarstvo u odgovoru na apelaciju nisu ponudili bilo kakve razloge za takvo prolongiranje donošenja odluka.
32. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da su Ministarstvo i Vrhovni sud postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
33. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman