Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2357/21 (N. I.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Otkaz
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2357/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2357/21, rješavajući apelaciju Nermine Imamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nermine Imamović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Rs 045211 20 Rsž od 9. septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nermina Imamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Fojnice, koju zastupa Zlatan Alagić, advokat iz Visokog, podnijela je 2. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 Rs 045211 20 Rsž od 9. septembra 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4233/20 od 22. decembra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela 26. novembra 2020. godine protiv osporene presude Kantonalnog suda iz tačke 1. ove odluke jer je apelantica protiv navedene presude izjavila reviziju. Ustavni sud je u odluci ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelantica ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužna navesti i tu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Javne ustanove za medicinsku rehabilitaciju i banjsko liječenje „Reumal“ Fojnica (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. i 17. marta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 10. aprila 2023. godine dostavljeni apelantici na eventualno izjašnjenje, ali izjašnjenje nije dostavljeno. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 Rs 045211 19 Rs 2 od 4. novembra 2019. godine poništeno je kao nezakonito Rješenje tužene o otkazu ugovora o radu od 4. jula 2018. godine (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje) kojim je apelantici otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 18. novembra 2016. godine. Tužena je obavezana da apelantici uspostavi radnopravni status po osnovu Ugovora o radu za period od 16. jula 2018. do 10. augusta 2019. godine na radno mjesto „pomoćnika šefa za novu bolnicu“ ili druge odgovarajuće poslove te da joj nadoknadi troškove postupka. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su 18. novembra 2016. godine apelant i tužena kao poslodavac zaključili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da je apelantica primljena na radno mjesto pomoćnika šefa Odjeljenja smještaja za novu bolnicu. Kako je utvrđeno u postupku, apelantici je osporenim rješenjem otkazan ugovor o radu i ponuđeno zaključenje novog ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima. U vezi s tim je utvrđeno da su apelantica i tužena zaključile novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je apelantica raspoređena na radno mjesto radnika u vešeraju, počevši od 16. jula 2018. godine. Apelantica je podnijela zahtjev za zaštitu i ostvarivanje prava, koji je rješenjem tužene odbijen kao neosnovan. Dalje je navedeno da je odredbama člana 104. st. 1. i 2. Zakona o radu propisano da se otkaz daje u pisanoj formi, a poslodavac je obavezan u pisanoj formi obrazložiti otkaz.

7. Općinski sud je pojasnio da je u obrazloženju osporenog rješenja navedeno da se apelantici „preraspodjelom radnika unutar lječilišta na odgovarajuća radna mjesta, te izmjenom i dopunom“ Pravilnika o radu tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) nudi novi ugovor o radu. Općinski sud je ukazao da je tužena bila dužna da u obrazloženju osporenog rješenja navede kakve su izmjene Pravilnika vršene usljed kojih je bilo opravdano apelantici dati otkaz ugovora o radu i ponuditi zaključenje novog ugovora. Pri tome je istaknuto da su u Pravilniku izvršene izmjene – radna mjesta koja se brišu, između ostalog, pod brojem 56: „Pomoćnik šefa za novu bolnicu“. Ukoliko je to bio razlog za otkaz ugovora o radu, onda ga je, kako ističe sud, trebalo navesti u izreci osporenog rješenja i obrazložiti. Također je istaknuto da v. d. direktora tužene nije bio ovlašten da donese osporeno rješenje zbog toga što nije ispunjavao zakonom propisane uvjete za obavljanje te funkcije (sud je odbio njegov zahtjev za upis promjene u sudskom registru). Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da je osporeno rješenje nezakonito. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor tužene da apelantica nema pravni interes za podnošenje tužbe jer je u međuvremenu otišla u penziju, a rasporedom na novo radno mjesto je određeno da ima pravo na plaću ranijeg radnog mjesta, pa u tom smislu ne trpi štetu. Obrazloženo je da apelantica tužbom traži poništenje osporenog rješenja i uspostavu radnopravnog odnosa, te da postavljeni tužbeni zahtjev nema deklaratoran, već konstitutivan karakter, pa stoga apelantica ima pravni interes za podnošenje tužbe.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 49 0 Rs 045211 20 Rsž od 9. septembra 2020. godine uvažena je žalba tužene, preinačena prvostepena presuda tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da je tuženi izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih članom 208. ZPP-a, uključujući i prigovor nedostatak pravnog interesa pozivom na odredbu člana 67. stav 1. tačka

7. ZPP-a. Sud je zatim ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje prvostepenog suda. Nije sporno za Kantonalni sud da je osporeno rješenje donijelo neovlašteno lice i da ono ne sadrži potpune i jasne razloge. Zatim je ukazano da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da je podnesena tužba konstitutivnog karaktera kod koje se pretpostavlja pravni interes. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud očito previdio da pravni interes mora postojati i u vrijeme donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva za pružanje pravne zaštite. Pri tome je istaknuto da jedan od osnova načela postojanja pravnog interesa jest pravo na pružanje pravne zaštite određenog sadržaja koje treba priznati samo onima čiji se subjektivni interes (korist) koji očekuju može objektivno ocijeniti kao prihvatljiv i opravdan. Kantonalni sud je podsjetio da je apelantica u toku parničnog postupka stekla uvjete za starosnu penziju, te da je u momentu zaključenja glavne rasprave i donošenja prvostepene presude bila u statusu penzionera.

9. Sud je zatim ukazao da osporenim rješenjem tužene nisu povrijeđena apelanticina prava na novčana primanja iz rada i po osnovu rada za utuženi period niti iz tužbenih navoda proizlazi da je apelantica osporenim rješenjem pretrpjela štetu. Zatim je istakao da je radno mjesto na kojem je apelantica bila do donošenja osporenog rješenja ukinuto Pravilnikom koji je još uvijek na snazi. Nije sporno, kako obrazlaže Kantonalni sud, da je apelantica u utuženom periodu bila vraćena na druge odgovarajuće poslove u okviru djelatnosti rada tužene i da joj nisu umanjena prava po bilo kojem osnovu, pa stoga udovoljavanje tužbenom zahtjevu ne može imati za posljedicu ostvarenje zaštite bilo kakvih prava i interesa. Kantonalni sud je zaključio da je apelantica odlaskom u penziju, a u okviru konkretno postavljenog tužbenog zahtjeva, izgubila stvarnu legitimaciju koju je crpila iz odredbi materijalnog prava. Shodno navedenom, Kantonalni sud je uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu u skladu sa članom 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nezavisno od toga što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu da radni spor koji je hitne prirode nije proveden u skladu s tim zbog razloga koji se dobrim dijelom mogu pripisati tuženom u pogledu nedostataka koji se tiču punomoći za zastupanje, zbog čega je više puta odlagano pripremno ročište. S obzirom na situaciju u kojoj se apelantica našla, pri čemu su cjelokupni troškovi parničnih stranaka u postupku približno jednaki, prema mišljenju Kantonalnog suda, opravdava se donošenje takve odluke.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 49 0 Rs 045211 20 Rev od 23. aprila 2021. godine apelanticina revizija je odbačena, uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbama člana 237. st. 2, 3. i

4. ZPP-a. Vrhovni sud je naročito ukazao da apelantica, u smislu stava 5. navedene odredbe, „nije označila pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava“ te je istakao da „nije ovlašten po službenoj dužnosti pronalaziti i definirati pravno pitanje“. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Navodi da su proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o radu i ZPP-a. Ukazuje da nije navedeno koju odredbu materijalnog prava je povrijedio prvostepeni sud, tako da je drugostepena odluka nedovoljno obrazložena. Ukazuje da značaj za primjenu prava u drugim slučajevima ima stav Kantonalnog suda koji je izjednačio prigovor nedostatka pravnog interesa s institutom nepostojanja stvarne legitimacije. Navodi da se pravni interes kod takvih tužbi provjerava u fazi ispitivanja tužbe i opravdanosti u momentu podnošenja tužbe, a ne u kasnijoj fazi postupka, naročito ne u žalbenom postupku. Takav stav je zauzela sudska praksa Vrhovnog suda: „Kada je postavljeni tužbeni zahtjev i deklaratorni, sud u žalbenom postupku nije ovlašten ocjenjivati postoji li tužiočev pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe (VSFBiH broj 070-0-Rev-07-000488 od 20. maja 2008. godine)“. Naglašava da radno mjesto ne određuje samo plaća, već niz elemenata kojima se gradi status i imidž svakog radnika, tako da nije isto biti pomoćnik šefa i radnik u vešeraju. Smatra neprimjerenim obrazloženje da rasporedom na drugo radno mjesto ona ne trpi štetu. Navodi da o stvarnoj legitimaciji sud ne raspravlja po službenoj dužnosti, a tužena taj prigovor nije isticala. Apelantica također navodi da odlazak u penziju ne utječe na to da se gubi stvarna legitimacija, bez obzira na to da li trpi materijalnu štetu. Smatra da je odlukom o troškovima postupka namjera Kantonalnog suda bila da napravi kompenzaciju za poništenje osporenog rješenja, što je taj sud opravdao dugotrajnošću spora. Iz navedenog slijedi da bi Kantonalni sud donio drugačiju odluku da tuženi nije odugovlačio postupak. Predlaže da Ustavni sud, s ciljem budućeg usaglašavanja pravnih shvatanja, zauzme jedinstven stav o tom pitanju kako bi se svim tužiocima omogućilo da podnesu tužbu radi poništenja odluka o otkazu i okončanje takvih sporova čak i kada tužilac u međuvremenu ostvari pravo na starosnu penziju. b)Odgovori na apelaciju

12. Kantonalni sud ukazuje da su apelanticini navodi neosnovani jer se njima pokušava dovesti u pitanje zakonitost drugostepene presude korištenjem apelacije kao pravnog lijeka, koja u tu svrhu ne može biti korištena. Navodi da u cijelosti ostaje pri pravnom stavu koji je izražen u osporenoj presudi.

13. Tužena ukazuje da nisu osnovani apelanticini navodi, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Granice ispitivanja prvostepene presude

Član 221. Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI.Dopustivost i meritum

15. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 23. aprila 2021. godine apelanticina revizija odbačena iz formalnih razloga, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 49 0 Rs 045211 20 Rsž od 9. septembra 2020. godine koju je apelantica osporila u apelaciji broj AP-

4233/20. U odnosu na tu odluku, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu zloupotrebe prava iz člana

17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

19. Ustavni sud zapaža da apelantica povredu prava na pravično suđenje u suštini vidi u proizvoljnoj primjeni prava i nedostatku obrazloženja osporene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42-45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

20. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud imali različite stavove o pitanju osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude dao razloge zbog kojih je uvažio žalbu tužene, prvostepenu presudu preinačio i odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Naime, apelantici je tokom trajanja prvostepenog parničnog postupka prestao radni odnos kod tužene jer je ispunila uvjete za odlazak u starosnu penziju, dakle stekla je status penzionera. S obzirom na navedeno te na ostale relevantne činjenice, Kantonalni sud je zaključio da usvajanje postavljenog tužbenog zahtjeva kojim je apelantica, između ostalog, tražila uspostavu radnopravnog statusa ne bi imalo pravne posljedice na njena prava i interese. Naime, pravni interes predstavlja pravnu korist koju stranka očekuje pred redovnim sudom u određenoj pravnoj stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica tužbenim zahtjevom nije tražila isplatu bilo kakvih potraživanja po osnovu radnog odnosa kao što su razlike plaća ili druge naknade, niti iz činjenica predmeta proizlazi da je u tom smislu pretrpjela bilo kakvu materijalnu štetu. Dakle, Kantonalni sud je ukazao na činjenice koje su, prema mišljenju tog suda, bile relevantne u konkretnom slučaju, te u vezi s tim pojasnio razloge za svoje odlučenje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje da o postojanju stvarne legitimacije sud nije mogao odlučivati po službenoj dužnosti. Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke nije bavio samim pojmom stvarne legitimacije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da ZPP ne sadrži striktne odredbe o stvarnoj legitimaciji stranaka u postupku jer to nije isključivo procesno nego materijalnopravno pitanje, odnosno pretpostavka od koje zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Dakle, stvarna legitimacija zavisi od materijalnog prava. U skladu s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 221. ZPP-a propisano da drugostepeni sud po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava. Ustavni sud također podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao pitanje u vezi s odlučivanjem o stvarnoj legitimaciji po službenoj dužnosti, te da u tom pogledu nije našao proizvoljnost u odlukama redovnih sudova (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5731/10 od 10. aprila 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud). Stoga Ustavni sud ove navode smatra neosnovanim.

21. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz apelanticinih navoda proizlazi da bi Ustavni sud trebao zauzeti jedinstven stav o pitanju podnošenja tužbe u ovakvim slučajevima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je zauzimanje određenog pravnog stava uloga najvišeg redovnog suda. Naime, najviši redovni sudovi bi trebalo da rješavaju sukobe sudske prakse, izbjegnu razilaženje i osiguravaju jednoobraznu primjenu prava (vidi Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, presuda od 1. oktobra 2010. godine, predstavka broj 48101/07, tačka 45, te Zielinski i Pradal i Gonzales i ostali protiv Francuske [GZ], predstavke br. 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, tačka 59, ECHR 1999-VII). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je navedeni stav sadržan i u Mišljenju (2017) Savjetodavnog vijeća Evropskih sudija o ulozi sudova u pogledu jedinstvene primjene prava od 10. novembra 2017. godine (vidi Hrvatska radio-televizija protiv Hrvatske, presuda od 2. marta 2023. godine, predstavka broj 52132/19 i 19 drugih zahtjeva, tačka 77). Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica, kako to proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda, nije iskoristila mogućnost da postupi u skladu s odredbama člana 237. stav

5. ZPP-a jer u reviziji nije označila pravno pitanje zbog kojeg je izjavila taj pravni lijek, tj. razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava. U odnosu na pozivanje na odluku Vrhovnog suda od 20. maja 2008. godine, Ustavni sud zapaža da apelantica tu odluku nije dostavila uz apelaciju, zbog čega te navode Ustavni sud ne može razmatrati.

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud cijenio specifične okolnosti konkretnog slučaja, te u tom smislu dao odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelanticinim navodima, ne može reći da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio zakonske propise. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi moglo ukazati na opravdanost apelanticinih prigovora da joj je prekršeno pravo na obrazloženu odluku.

23. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

24. Apelantica smatra da joj je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju toga prava apelantica u suštini zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

25. Apelantica se pozvala i na povredu člana 17. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2531/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 11, dostupna www.ustavnisud.ba). VII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao dovoljne i relevantne razloge za odbijanje apelanticinog tužbenog zahtjeva zbog nedostatka pravnog interesa, zbog čega se ne može zaključiti da je prekršeno pravo na obrazloženu odluku.

27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2357/21 (N. I.) | Sudska praksa | Aktio