Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2490/21 (Stečajna masa stečajnog dužnika AD „Rudnik nemetala Stanari“)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2490/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine, u predmetu broj AP-2490/21, rješavajući apelaciju Stečajne mase stečajnog dužnika AD „Rudnik nemetala Stanari“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stečajne mase stečajnog dužnika AD „Rudnik nemetala Stanari“ podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 112682 21 Rev od 7. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stečajna masa stečajnog dužnika AD „Rudnik nemetala Stanari“, pravni sljednik AD „Rudnik nemetala“ Stanari u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa stečajni upravnik Svjetlana Popović i punomoćnik Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 12. jula 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 112682 21 Rev od 7. aprila 2021. godine.

Uvodne napomene

2. Apelantov prednik je 18. novembra 1999. godine podnio Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) prijedlog za izvršenje protiv MDP „Incel“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi naplate određenog novčanog iznosa po osnovu računa za isporučeni ugalj. Osnovni sud je rješenjem od 24. novembra 1999. godine odredio predloženo izvršenje na računima izvršenika kod poslovnih banaka.

3. Tokom postupka došlo je do statusne promjene na strani izvršenika, te je Osnovni sud 27. aprila 2012. godine donio rješenje kojim je označio izvršenika- „Poslovna zona“ a.d. Banjaluka, dok je izvršenje određeno na nekretninama preciziranim u tom rješenju.

4. U nastavku postupka Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je rješenjem od 12. juna 2013. godine ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, radi dostavljanja izvoda iz zemljišne knjige kao dokaza da su predložene nepokretnosti vlasništvo izvršenika.

5. Rješenjem Osnovnog suda od 29. januara 2014. godine obustavljen je izvršni postupak i ukinute su sve provedene izvršne radnje. Također je odbačen kao nedozvoljen prijedlog apelantovog prednika za utvrđivanje izvršenikove imovine.

6. Rješenjem Okružnog suda od 13. oktobra 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog prednika i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Dopuna žalbe od 22. aprila 2014. godine je odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantov prednik nije postupio po nalogu suda, odnosno nije dostavio dokaz o izvršenikovom vlasništvu na nekretninama navedenim u prijedlogu izvršenja, niti je dostavio sudu prijedlog sa novim sredstvom ili predmetom izvršenja. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbacio prijedlog apelantovog prednika za utvrđivanje dužnikove imovine, iz razloga što je izvršenje dozvoljeno na osnovu vjerodostojne isprave, a ne na osnovu izvršne isprave.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

7. Apelant je 3. februara 2015. godine podnio tužbu protiv „Poslovne zone“ a.d. Banjaluka i „Industrijske plantaže“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi), radi isplate duga po ispostavljenim računima za isporučenu robu-ugalj u periodu od 1996-1999. godine.

8. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 112682 15 Ps od 11. januara 2019. godine obavezan je prvotuženi da apelantu na ime duga isplati novčani iznos preciziran u izreci te presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (stav I izreke). Suprotno tome, apelantov tužbeni zahtjev je odbijen u odnosu na drugotuženog (stav II izreke), te je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka precizirane u izreci prvostepene presude (stav III izreke).

9. Okružni privredni sud je naveo da među strankama nije sporan iznos duga po neplaćenim računima za isporučeni ugalj, kao i da je apelantov prednik ranije pokrenuo izvršni postupak radi naplate tih računa. Sud je istakao da je tokom postupka došlo do statusnih promjena dužnika, te da tuženi solidarno odgovaraju za obaveze svog pravnog prednika. Dalje, sud je utvrdio da je izvršni postupak pokrenut na osnovu vjerodostojne isprave protiv prvotuženog, te da je obustavljen iz procesnih razloga. Također, sud je utvrdio da je apelantov prednik dio svojih potraživanja, na osnovu zaključenog vansudskog poravnanja prenio na treće lice, dok je jedan dio neplaćenih računa obuhvaćen zastarom. Okružni privredni sud je ukazao na odredbe čl. 360. i 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je zaključio da je zastarjelo apelantovo potraživanje za račune koji su dospjeli za plaćanje u momentu podnošenja prijedloga za izvršenje (18. novembra 1999. godine). S druge strane, sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare za ostale račune, budući da je apelantov prednik podnošenjem prijedloga za izvršenje prekinuo zastarni rok. Sud je prihvatio drugotuženikov prigovor zastare potraživanja s obzirom na to da izvršni postupak nije vođen protiv drugotuženog, te da se na njega ne odnose posljedice prekida zastare. Ovo zato što se apelantov prednik nije očitovao na odluku suda da se izvršni postupak nastavlja samo protiv prvotuženog. Osim toga, apelantov prednik se do 2015. godine nije obraćao drugotuženom da plati dug. Na kraju, sud je ukazao da je između apelantovih pravnih prednika i tuženih zaključen ugovor o prodaji robe – uglja, koji je regulisan odredbama čl. 454 do 551. ZOO, te je istakao da je apelantov pravni prednik ispunio svoju ugovornu obavezu a da prednik tuženih nije ispunio obavezu iz ugovora. Odluku o zakonskim zateznim kamatama sud je donio primjenom odredbi člana 324. u vezi sa članom 277. ZOO, dok je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbi čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 112682 20 Pž3 od 29. decembra 2020. godine, odbijene su kao neosnovane apelantova žalba i žalba prvotuženog, te je potvrđena prvostepena presuda. Viši privredni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne stavove koje je dao prvostepeni sud te je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio o istaknutim prigovorima zastare i nedostatka apelantove aktivne legitimacije za jedan dio potraživanja. Također, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan u odnosu na prvotuženog.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 112682 21 Rev od 7. aprila 2021. godine usvojena je revizija prvotuženog i preinačene su nižestepene presude u usvajajućem dijelu tako što je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog odbijen u cijelosti, uz obavezu apelanta da prvotuženom naknadi troškove postupka. Presudom je apelantova revizija odbijena kao neosnovana, kao i zahtjevi tuženih za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

12. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, te je istakao da drugostepena presuda u dosuđujućem dijelu nije zasnovana na zakonu. Sud je ukazao na odredbe čl. 374. stav 1, 388. i 390. ZOO kojima je propisan rok zastare za međusobna potraživanja pravnih lica, odnosno situacije u kojima se zastarijevanje prekida. U vezi s tim, sud je istakao da se zastarjelost potraživanja ne prekida kada povjerilac u izvršnom postupku, koji je obustavljen iz procesnih razloga koji se ne odnose na suštinu stvari, ne podnese tužbu radi ostvarivanja svog potraživanja u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke o obustavi izvršnog postupka. Vrhovni sud je ponovio da je apelantov prednik 18. novembra 1999. godine podnio sudu prijedlog za izvršenje, radi naplate potraživanja po osnovu računa za isporučeni ugalj. Izvršni postupak je pokrenut protiv pravnog prednika tuženih i nastavljen protiv prvotuženog, te je obustavljen iz procesnih razloga, odnosno zbog neotklonjenih nedostataka i neurednosti prijedloga za izvršenje. S obzirom na to da je izvršni postupak obustavljen rješenjem suda od 13. oktobra 2014. godine a da je apelant tužbu podnio 6. februara 2015. godine, dakle nakon proteka roka od tri mjeseca od obustave izvršnog postupka, Vrhovni sud je zaključio da nije bilo prekida zastare. Vrhovni sud je istakao da se apelantova potraživanja u parnici odnose na period od marta 1996. do septembra 1999. godine, te je u skladu sa odredbom člana 374. stav 1. ZOO zaključio da su sva apelantova potraživanja zastarjela. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredbi čl. 386, 387. i 397. ZPP, Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka u postupku.

13. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je povrijeđeno i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant u suštini uglavnom ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Apelant smatra da nisu pravilno cijenjeni izvedeni dokazi, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelant je istakao da su redovni sudovi pogrešno zaključili u vezi sa istaknutim prigovorima zastare potraživanja, kao i vezano za postojanje njegove aktivne legitimacije u odnosu na dio potraživanja. Također, smatra da je pogrešan zaključak da je njegovo potraživanje zastarjelo u odnosu na prvotuženog. Smatra da je osporena odluka nezakonita, zbog pogrešne i proizvoljne ocjene dokaza od strane nižestepenih sudova. Pored toga, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pristup sudu.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. U vezi sa navodima apelanata koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te proizvoljne primjene prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

17. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-353/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 9, sa daljnjim referencama, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Dalje, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i ZOO, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud naročito detaljno i jasno obrazložio zbog čega je pogrešan zaključak nižestepenih sudova u pogledu djelomične osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, odnosno zastarjelosti apelantovih potraživanja. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmatrao sve apelantove navode i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. U vezi s apelantovim navodima da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedena odredba ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3007/22 od 19. januara 2023. godine, tačka 11, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga su apelantovi navodi o povredi člana 17. Evropske konvencije također očigledno neosnovani.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2490/21 (Stečajna masa stečajnog dužnika… | Sudska praksa | Aktio