Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4314/22 (Lovačko udruženje „Jelen“ Bijeljina)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4314/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4314/22, rješavajući apelaciju koju je podnijelo Lovačko udruženje „Jelen“, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24) , donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Lovačko udruženje „Jelen“ protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Mals 036495 21 Pž od 18. listopada 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Lovačko udruženje „Jelen“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dragomir Živanović, odvjetnik iz Bijeljine, podnio je 14. studenog 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Mals 036495 21 Pž od 18. listopada 2022. godine. Apelant je 26. lipnja 2023. godine dopunio apelaciju tako što se pozvao na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1733/08 od 8. prosinca 2010. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Višeg privrednog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotuženik („Triglav osiguranje” a.d. Banjaluka) i drugotuženik („Euros osiguranje” ad. Banjaluka), na ime naknade materijalne štete, solidarno isplate novčani iznos naveden u izreci prvostupanjske presude.
3. U obrazloženju osporene odluke, Viši privredni sud je naveo da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da se dogodila prometna nezgoda u kojoj je uslijed udara vozila uginula divljač. Zatim, utvrđeno je da je u navedenoj nezgodi sudjelovalo vozilo koje s drugotuženikom ima zaključenu policu obveznog osiguranja od autoodgovornosti, dok s prvotuženikom ima zaključeno kasko osiguranje. Također, utvrđeno je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, da nije bilo krivnje vozača, koji je upravljao navedenim vozilom, jer se kretao dozvoljenom brzinom, te da se nezgoda mogla izbjeći samo pri brzini koja u noćnim uvjetima nije sigurna za druge sudionike u prometu.
4. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da je odredbom članka 154. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima propisano da tko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Imajući u vidu da je u tijekom postupka utvrđeno da ne postoji odgovornost drugotuženikovog osiguranika za nastanak prometne nezgode, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da u odnosu na drugotuženika nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je prvostupanjski sud, nasuprot apelantovim navodima, pravilno zaključio da se nisu stekli uvjeti da se dopuni ili eventualno odredi novo vještačenje u smislu odredbi članka 155. Zakona o parničnom postupku. Naime, ukazao je da je vještak postupao sukladno određenom zadatku i dao nalaz koji je jasan, potpun i utemeljen na dokumentaciji iz spisa. Konačno, ukazao je da ne postoji zakonska ni ugovorna osnova po kojoj bi prvotuženik, kod koga je vozilo bilo kasko osigurano, bio odgovoran za naknadu štete. S obzirom na to, Viši privredni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da prvotuženik nije pasivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatra da su redoviti sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je sud trebao dozvoliti dopunu vještačenja ili eventualno odrediti novo vještačenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).
9. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda, te da je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. Glede apelantovog pozivanja na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda AP-1733/08 od 8. prosinca 2010. godine, Ustavni sud ukazuje da se ne radio o istom činjeničnom i pravnom pitanju. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantu u tom predmetu, uslijed nalijetanja divljači na putu, pričinjena materijalna šteta na automobilu, te je tužbenim zahtjevom tražio naknadu materijalne štete od nadležnog lovačkog društva, koji je odbijen iz razloga što nema odgovornosti tuženika u tom predmetu, jer se nezgoda nije dogodila na lovnoj površini. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je neutemeljeno apelantovo pozivanje na navedenu odluku. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman