Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2392/21 (N. R.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2392/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2392/21, rješavajući apelaciju Nevzeta Rihića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nevzeta Rihića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Mal 078218 20 Gž od 24. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nevzet Rihić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 2. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Mal 078218 20 Rev od 4. februara 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Mal 078218 20 Gž od 24. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3301/20 od 21. januara 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 24. juna 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 4. februara 2021. godine revizija iz formalnih razloga odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD RMU „Breza“ d.o.o. Breza (u daljnjem tekstu: tužitelj), posredstvom njegovog punomoćnika iz parničnog postupka, zatraženo je 28. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 31. decembra 2021. godine, a Općinski sud 4. januara 2022. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
5. Odgovori su 30. januara 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Mal 078218 19 Mal od 20. januara 2020. godine obavezan je apelant da tužitelju isplati iznos od 2.410,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je pravosnažnom presudom Općinskog suda broj 41 0 P 007103 09 P od 15. februara 2010. godine, donesenom po apelantovoj tužbi, tužitelj obavezan da apelantu na ime naknade neisplaćenih plaća i regresa za period od 1. marta 2006. godine do 4. marta 2009. godine (u daljnjem tekstu: sporni period) isplati iznos kao u izreci presude. Utvrđeno je da je apelant u postupku izvršenja presude Općinskog suda od 15. februara 2010. godine naplatio ukupan iznos od 35.804,82 KM na ime neisplaćenih plaća i regresa za sporni period.
8. Ocjenom dokaza izvedenih u konkretnom postupku Općinski sud je zaključio da je tužitelj dokazao da je apelantu po navedenom osnovu isplaćeno 2.410,92 KM više od pripadajućeg iznosa prema izvršnoj presudi od 15. februara 2010. godine. Navedeni zaključak Općinski sud je zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke od 2. decembra 2019. godine kojim je utvrđeno da iz presude Općinskog suda od 15. februara 2010. godine kao izvršne isprave „ne proizlazi pravni osnov, odnosno tužiteljeva obaveza za isplatu iznosa od 2.410,92 KM“, koji je apelantu isplaćen u postupku izvršenja navedene presude. Općinski sud je ukazao da primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno odredbama člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), istinitost određene tvrdnje dokazuje, u pravilu, onaj ko tvrdi da određena činjenica postoji, pa je, pozivajući se na odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio tužbeni zahtjev kao osnovan i odlučio kao u izreci presude.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 Mal 078218 20 Gž od 24. juna 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. ZPP-a, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz provedenih dokaza i obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je tužitelj ponuđenim dokazima uspio da dokaže osnovanost tužbenog zahtjeva kojim od apelanta potražuje iznos od 2.410,92 KM, što je potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke.
10. U odnosu na apelantove žalbene navode kojima osporava nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, Kantonalni sud je istakao da iz zapisnika o glavnoj raspravi od 13. januara 2020. godine proizlazi da je apelantu omogućeno da, shodno odredbama ZPP-a, postavlja pitanja i iznosi primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, što je apelant i činio. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud cijenio sve apelantove primjedbe u vezi s navedenim nalazom vještaka, o čemu je dao „zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge koji su od utjecaja za donošenje pravilne i zakonite odluke. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je za svoju odluku dao jasno i valjano obrazloženje, koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud, cijeneći da dati razlozi prvostepenog suda imaju uporište u provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, što apelantovom žalbom nije dovedeno u pitanje.
11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 Mal 078218 20 Rev od 4. februara 2021. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, primjenom člana 247. stav 5. ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je pri utvrđivanju činjenica došlo do proizvoljnosti u postupanju suda. Apelant ističe da je u okolnostima konkretnog slučaja sud prihvatio dokaze samo jedne strane (tužitelja), te da je nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke cijenjen samo u tužiteljevom interesu. U vezi s tim, apelant smatra da osporena odluka ne zadovoljava zakonske standarde u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke jer sud nije dao razloge zašto smatra da apelantove primjedbe na nalaz vještaka nisu dovele u pitanje valjanost tog nalaza. Smatra da je na taj način učinjena povreda „načela jednakosti i ravnopravnosti stranaka u postupku“. Apelant smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke jer je u potpunosti izostavljeno obrazloženje drugostepenog suda koji „uopće nije cijenio žalbene navode“.
b) Odgovori na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svojoj odluci i razlozima navedenim u odluci o apelantovim prigovorima koje je ponovio u apelaciji. Smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava navedena u apelaciji. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Općinski sud je naveo da odluka tog suda sadrži jasne i pravno osnovane razloge koji su zasnovani na pravilnoj ocjeni dokaza i primjeni prava. Smatra da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava navedenih u apelaciji. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123. (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 210. (1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi. (2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu. (3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom. (4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku radi isplate naknade štete, dakle o predmetu građanskopravne prirode, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Apelant smatra da je tokom postupka prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka jer su prihvaćeni dokazi samo jedne strane (tužitelja), a nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke je cijenjen u tužiteljevom interesu, dok njegovi dokazi nisu cijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, i Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).
23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem su analizirani i ocijenjeni svi dokazi koje je predložio tužitelj, kao i dokazi koje je predložio apelant kao tuženi, te da je apelant imao mogućnost da osporava tužiteljeve dokaze, što je i činio. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da zajedno s tužiteljem učestvuje u određivanju zadatka vještaku finansijske struke (predmet i obim vještačenja), te da osporava nalaz i mišljenje vještaka, što je, suprotno apelantovim navodima, i činio. Dalje, Ustavni sud ne uočava da je apelantu u parničnom postupku na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno s tužiteljem. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je narušeno načelo ravnopravnosti stranaka u okolnostima konkretnog slučaja.
24. U odnosu na ostale navode kojima apelant osporava ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, u pravilu, nije na Evropskom sudu da preispituje pitanja kao što je važnost koju domaći sudovi pridaju nekim dokazima ili zaključcima ili ocjenama o nekom pitanju koje razmatraju (ibid., presuda Zubac, tačka 79). Također, Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
25. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Kantonalni sud je u osporenoj odluci dao uvjerljiva obrazloženja o tome zašto je zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a i ZOO-a. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali da primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP-a) istinitost određene tvrdnje dokazuje, u pravilu, onaj ko tvrdi da određena činjenica postoji, kao i da je apelant bio u obavezi da dokaže neosnovanost tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Kantonalni sud u osporenoj odluci detaljno razmotrio sve apelantove žalbene navode, a naročito prigovore koji se tiču nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koje je apelant ponovio i u apelaciji, te da ih je ocijenio neosnovanim. Također, Ustavni sud zapaža da su u vezi s apelantovim navedenim prigovorima u osporenoj presudi data detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori da osporena odluka ne zadovoljava standard obrazložene sudske odluke.
26. Ustavni sud zaključuje da u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda ništa ne ukazuje da su apelantovi izneseni prigovori opravdani, a apelantovo nezadovoljstvo konačnom odlukom u tom predmetu ne pokreće, per se, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.
27. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali prigovori
28. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da apelant nije dokazao da mu je prekršeno pravo da ravnopravno učestvuje u postupku, niti je bilo moguće zaključiti da su sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Osim toga, redovni sudovi su u osporenim odlukama dali dovoljnu i jasnu ocjenu izvedenih dokaza.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman