Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4347/22 (M. K.-T.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Penzija
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4347/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4347/22, rješavajući apelaciju Mire Kaurin-Trifković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Kaurin-Trifkovićpodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 004657 21 Uvp od 31. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Kaurin-Trifković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 16. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 004657 21 Uvp od 31. augusta 2022. godine.

2. Privremenim rješenjem Fonda PIO RS (u daljnjem tekstu: tužen)- Filijala Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Filijala) od 19. septembra 2014. godine, apelantica je ostvarila pravo na starosnu penziju počev od 1. septembra 2014. godine u iznosu od 1.097,20 KM.

3. Rješenjem Filijale od 9. septembra 2016. godine, donesenim po službenoj dužnosti, apelantica je ostvarila pravo na starosnu penziju počev od 1. septembra 2014. godine u iznosu od 1.075,73 KM.

4. Rješenjem tuženog od 10. novembra 2016. godine uvažena je apelantičina žalba i poništeno rješenje Filijale od 9. septembra 2016. godine, te je apelantičin zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju odbijen. Također, tim rješenjem je zamijenjeno privremeno rješenje od 19. septembra 2014. godine s obzirom da su dostavljeni podaci o uplatama za period 2013. i 2014. godine. Pri tome je ukazano da se apelantica na dan podnošenja zahtjeva nalazila u obaveznom osiguranju po osnovu prijave nadležnog ministarstva kao izabrano ili imenovano lice u smislu člana 11. Zakona o PIO, čime su povrijeđene odredbe čl. 87. i 118. tog zakona. Tim odredbama je propisano da se pravo na penziju ostvaruje nakon prestanka osiguranja, te da se podaci uneseni u matičnu evidenciju na način utvrđen zakonom mogu mijenjati samo u izuzetnim slučajevima.

5. Rješenjem tuženog od 23. januara 2017. godine poništeno je rješenje filijale od 20. decembra 2016. godine, prema kojem je apelantica ostvarila pravo na starosnu penziju u određenom iznosu i počev od određenog datuma, i predmet je vraćen na ponovni postupak i odlučivanje.

6. Rješenjem tuženikove Filijale od 11. aprila 2017. godine odbijen je apelantičin zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

7. Rješenjem tuženog od 29. maja 2020. godine odbijen je apelantičin prijedlog za oglašavanje ništavim tuženikovih rješenja od 10. novembra 2016. godine i 23. januara 2017. godine, te rješenja tuženikove Filijale od 11. aprila 2017. godine. U obrazloženju rješenja tuženi je naveo da je apelantica u prijedlogu navela da u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju nije bila u obaveznom osiguranju, jer su dvije prijave na osiguranje, koje su precizirane u prijedlogu, podnesene retroaktivno.

8. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu od 2. decembra 2020. godine odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv tuženikovog rješenja od 29. maja 2020. godine. Navedeno je da je osporenim rješenjem odbijen prijedlog apelantice za oglašavanje ništavim tuženikovih rješenja (navedenih u prethodnoj tački ove odluke). U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da iz navoda tužbe proizlazi da apelantica u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje navodeći da na dan podnošenja zahtjeva i priznanja prava na starosnu penziju nije bila prijavljena na osiguranje, a osporava se i pravilna primjena materijalnog prava. Dalje, Okružni sud je istakao da je uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrđeno da su razlozi zbog kojih je postupljeno po retroaktivnim prijavama na koje je apelantica ukazivala, već bili predmet odlučivanja u ranijim upravnim postupcima. Pri tome, naveo je da ponovno preispitivanje valjanosti prijava koje su bile predmet ocjene prilikom odlučivanja, ne može predstavljati zakonske razloge za oglašavanje ništavim rješenja tuženog organa propisane odredbom člana 252. stav 1. tačka 5. Zakona o opštem upravnom postupku.

9. U obrazloženju osporene Presude Vrhovnog suda broj 14 0 U 004657 21 Uvp od 31. augusta 2022. godine je navedeno da apelantica navodima iz zahtjeva za vanredno preispitivanje nije dovela u sumnju činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda. Vrhovni sud je prihvatio utvrđene činjenice kao pravilne i potpune. Naročito je istakao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da rješenja za koja je zatraženo da se oglase ništavim nesporno ne sadrže nepravilnost koja je po nekoj izričitoj odredbi zakona predviđena kao razlog ništavosti. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno u cijelosti odbio apelantičinu tužbu.

10. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, te da je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4347/22 (M. K.-T.) | Sudska praksa | Aktio