Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2398/21 (N. Z.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pristup sudu
  • Dosjelost
  • Imovina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2398/21

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2398/21, rješavajući apelaciju Nedeljka Zeljića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nedeljka Zeljića, Save Zeljića, Miodraga Zeljića i Slaviše Zeljića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 027726 20 Rev od 5. maja 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedeljko Zeljić, Savo Zeljić, Miodrag Zeljić i Slaviša Zeljić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Miloš Paleksić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 6. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 027726 20 Rev od 5. maja 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Nedeljke Tubaković (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. i 17. marta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 13. aprila 2023. godine dostavljeni apelantima na eventualno izjašnjenje, ali izjašnjenje nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 027726 18 P 2 od 7. juna 2019. godine, stavom I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se tužena obaveže da im vrati u suposjed parcelu, bliže opisanu i označenu u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nepokretnost), upisanu kao susvojina apelanata, te da je prestane koristiti i na bilo koji način posjedovati. Stavom II izreke je udovoljeno protivtužbenom zahtjevu te je utvrđeno da je tužena održajem stekla pravo svojine na spornoj nepokretnosti u dijelu 1/1, što su apelanti dužni priznati, te trpjeti da se tužena upiše u zemljišnoknjižnu evidenciju s pravom svojine. Osnovni sud je u obrazloženju naveo dokaze izvedene u toku postupka i njihov sadržaj. Sud je utvrdio da je sporna nepokretnost bila upisana kao svojina Jovana Zeljića, prednika apelanata, a nakon toga kao vlasnik sporne nepokretnosti bio je upisan Mirko Zeljić, otac apelanata, s dijelom 1/1.

6. Osnovni sud je zatim ukazao da je na osnovu iskaza tužene i saslušanih deset svjedoka utvrdio da je spornu nepokretnost koristio otac tužene, da je na njoj imao kuću u kojoj je rođena tužena, a kasnije je napravio novu kuću, dok je preostalo zemljište obrađivao. Pri tome je istaknuto da, prema izvedenim dokazima, otac apelanata nikada nije podnosio zahtjev niti pokrenuo sudski postupak za vraćanje sporne nepokretnosti, da je, prema iskazima saslušanih svjedoka, bio u dobrim i prijateljskim odnosima s tuženom i njenim roditeljima te da nikada nije bilo sporova u vezi sa zemljištem između tih porodica. Takođe je istaknuto da je spornu nepokretnost, prilikom avionskog snimanja i novog premjera, kao svoju označio i upisao otac tužene, što jasno ukazuje na pasivan odnos i prešutno odobravanje ocu tužene da spornu nepokretnost koristi. Osnovni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da je tužena imala saznanje da su oni upisani kao vlasnici u zemljišnu knjigu. Zatim je naglašeno da apelanti svojim ponašanjem sve do slanja opomene pred tužbu nikada nisu osporili vršenje svojinskih prava na spornoj nepokretnosti. Pri tome je ukazano da pravni osnov tužbe predstavljaju odredbe čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), a pravni osnov protivtužbe odredbe člana 5. istog zakona. S obzirom na utvrđene činjenice, Osnovni sud je cijenio da je tužena nesumnjivo smatrala da je sporna nepokretnost u svojini njene porodice, a koju je ona naslijedila i nastavila da koristi, pa je zaključio da je tužena savjesni posjednik sporne nepokretnosti u čiji je posjed stupila nakon smrti svog oca (2. marta 1987. godine). Dakle, tužena je, shodno članu 58. st. 2. i 3. ZSP-a, protekom roka od 20 godina neprekidnog držanja, održajem stekla pravo svojine na spornoj nepokretnosti u martu 2007. godine. Tvrdnja da je tužena prilikom prijave spornih nepokretnosti u Poreskoj upravi upoznata s tim da porez na nepokretnosti prijavljuju vlasnici prema upisu u zemljišnoknjižnu evidenciju je, prema ocjeni suda, pretpostavka koja u toku postupka nije dokazana.

7. Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 027726 19 Gž od 12. decembra 2019. godine odbijena je žalba apelanata i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju naveo da se, prema članu 344. stav 3. ZSP-a, na rokove za sticanje i prestanak stvarnih prava koji su počeli teći prije stupanja na snagu tog zakona primjenjuju odredbe do tada važećih propisa. Stoga su za razrješenje ovog spora relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), a ne odredbe ZSP-a. Dalje je navedeno da se održajem stiče pravo svojine na nepokretnoj stvari u trenutku kada nastupe one pravne činjenice za koje zakon vezuje neposredno sticanje prava svojine, te je citirao sadržaj odredbi člana 28. st. 2. i 4. ZOSPO-a. Takođe je navedeno da se pravo svojine na stvari stiče nasljeđivanjem u trenutku otvaranja nasljeđa na imovini umrlog, ako zakonom nije drugačije određeno (član 36. ZOSPO-a). Okružni sud je ponovio činjenice utvrđene u prvostepenom postupku te ukazao da su apelanti upisani kao „goli“ zemljišnoknjižni suvlasnici koji nikada samostalno nisu posjedovali spornu nepokretnost, kao ni njihovi prednici. Stoga im upisano pravo u zemljišnim knjigama ne daje pravo da traže u suposjed spornu nepokretnost. Pri tome je ukazano da se održajem faktičko stanje pretvara u pravno stanje. Okružni sud je naveo da se savjesnost posjeda pretpostavlja, a da apelanti nisu dokazali da je tužena bila nesavjestan posjednik sporne nepokretnosti. Takođe je istaknuto da apelanti u opširnoj žalbi ukazuju na nepravilnost prvostepene presude, ali u tom smislu nisu naveli nijedan prigovor od odlučnog značaja koji bi uticao na njenu zakonitost i pravilnost. Zatim je naglašeno da je prvostepeni sud s punim pravom poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka. U vezi s tim je pojašnjeno da nisu svi svjedoci u srodstvu s tuženom, da su to lica koja su rođena i odrasla u istom mjestu gdje žive i parnične stranke, da su poznavali roditelje parničnih stranaka, te su se jasno i decidirano izjasnili koje nepokretnosti su koristili apelanti i njihovi prednici, a koje tužena i njeni prednici.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 73 0 P 027726 20 Rev od 5. maja 2021. godine odbijena je revizija apelanata. Vrhovni sud je u obrazloženju ukazao da nisu osnovani revizioni navodi da drugostepeni sud nije sankcionisao prekoračenje protivtužbenog zahtjeva. U vezi s tim je ukazano da je tužena u odgovoru na tužbu podnijela protivtužbu te da je uredila protivtužbeni zahtjev prije zaključenja glavne rasprave. Pri tome je istaknuto da su navodi iz postavljenog protivtužbenog zahtjeva sami po sebi dovoljni za individualizovanje sporne nepokretnosti upisane u označeni posjedovni list. Takođe je navedeno da nedostatak ukupne površine i oznake naravi sporne nepokretnosti ne čini protivtužbu nepotpunom. U odnosu na tvrdnje apelanata o sukobu između dvije porodice 1960-ih i 1970-ih godina, Vrhovni sud je cijenio da to ne proizlazi iz izvedenih dokaza budući da je nakon toga otac tužene gradio novu kuću i obrađivao spornu nepokretnost, a da prednik apelanata niti apelanti nisu preduzeli ništa da bi ga u tome spriječili. S obzirom na to da je tužena protivtužbeni zahtjev zasnovala na održaju, Vrhovni sud je ukazao da revizioni navodi da tužena nije naslijedila spornu nepokretnost ne utiču na zakonitost i pravilnost osporene presude. Zbog istog razloga drugačiju odluku ne može ishodovati ni ukazivanje na rješenje Opštinske uprave za geodetske poslove i katastar nepokretnosti Opštine Čelinac na osnovu kojeg je izvršena promjena prava posjeda u posjedovni list s oca tužene na tuženu. Vrhovni sud je cijenio da ostali revizioni navodi nisu od značaja za zakonitost i pravilnost osporene presude. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

9. Apelanti se pozivaju na povredu principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U opširnim navodima apelanti ukazuju da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu i obrazloženje presude. Ukazuju na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava. Apelanti zatim navode da su sudovi zanemarili ustavnu kategoriju vladavine prava koja podrazumijeva da sva lica imaju pravo da im se u istim stvarima donese ista odluka i da sud na jednak način primjenjuje pravo, čime se obezbjeđuje pravna sigurnost. Ističu da su ispunili sve zakonske pretpostavke za povrat sporne nepokretnosti, te se pozivaju na odredbe čl. 126. i 127. ZSP-a. Navode da je takav stav zauzeo Vrhovni sud u Presudi broj 71 0 P 024352 10 Rev od 14. decembra 2011. godine u kojem se, kako ističu, dozvoljava zaštita parničnim strankama na povrat individualno određene stvari u skladu s odredbama ZSP-a. Smatraju da redovni sudovi nisu dali jasne i precizne razloge na osnovu kojih su donijeli svoje odluke. Navode da drugostepena presuda obiluje kontradiktornostima i proizvoljnom primjenom prava. Dalje ukazuju da Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega nije usvojio njihove revizione navode, odnosno ignorisani su navodi da tužena nije zakonito naslijedila državinu na spornoj nepokretnosti prema rješenju o nasljeđivanju. Navode da je protivtužbeni zahtjev prekoračen, te da tužena nije savjestan i zakonit posjednik sporne nepokretnosti, već je sa svojim ocem graditelj na zemljištu koje nije u njihovoj svojini.

b) Odgovori na apelaciju

10. Vrhovni sud navodi da su u osporenoj presudi dati jasni i argumentovani razlozi za odlučenje. Dalje navodi da u apelaciji nije istaknuta nijedna pravno relevantna činjenica koja bi bila od uticaja na drugačiji ishod spora, već se ponavlja sve što je rečeno tokom postupka, čime su se sudovi u postupku već bavili.

11. Okružni sud ukazuje da ostaje pri obrazloženju iz svoje odluke, te da nisu osnovani navodi o povredi prava na koje se apelanti pozivaju.

12. Osnovni sud navodi da se ocjena izvedenih dokaza i primjena materijalnog prava ne može smatrati proizvoljnom. Navodi da je protivtužbeni zahtjev određen prema podacima iz zemljišne knjige i uređen nakon sprovedenog vještačenja, te da prilikom donošenja odluke nije izvršeno prekoračenje. Ukazuje da pred tim sudom nije bilo kršenja prava apelanata.

13. Tužena navodi da je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, te da su pravilno primijenjene odredbe procesnog i materijalnog prava. Smatra da apelacioni navodi ne mogu dovesti u pitanje zakonitost odluka redovnih sudova, pa stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 28. st. 2. i 4. (2) Savestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina. (4) Savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.

VI.Dopustivost i meritum

15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelanti smatraju da su im u parničnom postupku povrijeđeni princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovneslobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

18. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

19. Ustavni sud zapaža da se prigovori apelanata u suštini odnose na tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza, utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava te na kršenje prava na obrazloženu odluku. Apelanti takođe smatraju da im je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu.

20. U pogledu navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj je u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da to pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka nego i pravo na sudsko „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referencama na drugu relevantnu praksu).

21. Dovodeći navedene standarde u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta. Dalje, iz činjenica predmeta proizlazi da su apelanti imali pravo da u istom kapacitetu kao i tužena predlažu i provode dokaze i osporavaju dokaze tužene, kao i da koriste sve pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju, što samo po sebi isključuje postojanje kršenja prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

511/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 41, dostupna na internet stranici www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u smislu prethodno navedenih stavova Evropskog suda redovni sudovi stvarno ispitali suštinu spora između parničnih stranka, te da stoga nije došlo do povrede prava na pristup sudu.

22. U odnosu na ostale navode, Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, osporavaju ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42 −45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

23. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

24. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali jedinstven stav o pitanju tužbenog zahtjeva apelanata, odnosno protivtužbenog zahtjeva tužene. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu izvedenih dokaza utvrdili činjenice koje su bitne za odlučenje u ovoj pravnoj stvari, odnosno ukazali na ključne činjenice ovog spora. Na utvrđeno činjenično stanje primijenjene su odredbe materijalnog prava, prije svega ZOSPO, koje su prema stavu Okružnog suda i Vrhovnog suda relevantne za odlučenje. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanata, redovni sudovi naveli jasne i relevantne razloge za usvajanje protivtužbenog zahtjeva tužene za sticanje prava svojine po osnovu održaja, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Takođe, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud ispitali prigovore koje apelanti ponavljaju u apelaciji, te jasno obrazložili zašto takvi prigovori nisu osnovani i ne mogu uticati na drugačije odlučenje u ovom parničnom postupku. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi moglo ukazati na opravdanost prigovora da je apelantima prekršeno pravo na obrazloženu odluku. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi razmotrili ključna pitanja i u vezi s tim dali odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili zakonske propise.

25. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

26. Apelanti smatraju da im je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju toga prava apelanti u suštini zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

27. Apelanti takođe smatraju da im je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost i da su koristili zakonom propisane pravne lijekove u konkretnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili navode apelanata koje su ocijenili kao bitne, a činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom za apelante ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Ustavni sud stoga zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije takođe neosnovani.

28. U odnosu na navode o kršenju člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine (vladavina prava), te u vezi s tim i pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se apelanti pozivaju na Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 024352 10 Rev od 14. decembra 2011. godine, koju nisu dostavili uz apelaciju. Stoga Ustavni sud ove tvrdnje neće posebno ispitivati, naročito jer se suštinski zasnivaju na istim navodima koje je Ustavni sud razmotrio u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje.

VII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženjima odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u činjeničnim i pravnim utvrđenjima i kada su za svoje odlučenje dali dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se ne može zaključiti da je prekršeno pravo na obrazloženu odluku.

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da su apelanti imali mogućnost i da su koristili pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju u ovom postupku.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2398/21 (N. Z.) | Sudska praksa | Aktio