Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2439/21 (J. M.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Bračna stečevina
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2439/21
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2439/21, rješavajući apelaciju Jove Milanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jove Milanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 074799 20 Rev 2 od 27. aprila 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jovo Milanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Matija Bodirogić, advokat iz Bijeljine, podnio je 7. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 074799 20 Rev 2 od 27. aprila 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini i tužiteljice Milene Milanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 26. oktobra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su odgovore dostavili u periodu od 28. oktobra do 11. novembra 2022. godine.
3. Odgovori učesnika u postupku su 31. marta 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Tužiteljica je 26. februara 2016. godine podnijela tužbu protiv apelanta kojom je postavila primarni i eventualni tužbeni zahtjev. Primarnim tužbenim zahtjevom tužiteljica je tražila utvrđenje da je imovina, koja je taksativno pobrojana u stavu I izreke prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporna imovina), njena posebna imovina. Eventualnim tužbenim zahtjevom tužiteljica je tražila da sud utvrdi da je na osnovu sticanja u braku s apelantom suvlasnica sporne imovine s dijelom 9/10, a da preostali dio od 1/10 čini apelantov dio. Osnovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 074799 18 P 2 od 31. maja 2019. godine kojom je u cijelosti odbio primarni tužbeni zahtjev, a djelimično usvojio eventualni tužbeni zahtjev utvrdivši da je tužiteljica po osnovu sticanja u braku s apelantom suvlasnica s dijelom 4/5, a apelant s dijelom 1/5 na spornoj imovini, što je apelant dužan da prizna i trpi da tužiteljica upiše svoj suvlasnički dio i da se sprovede dioba imovine, uz naknadu troškova postupka. Osnovni sud je naveo da su parnične stranke 27. jula 1998. godine zaključile brak u SR Njemačkoj, da je u braku rođeno dijete, te da je brak razveden 7. novembra 2017. godine. Obrazloženo je da je sporna imovina stečena u braku u periodu od 18. septembra 2009. godine do 28. maja 2015. godine, da imovinu čine nepokretnosti u BiH i Republici Srbiji i da njihova vrijednost iznosi 718.000,00 KM. Sporna imovina je u javnim evidencijama uknjižena na apelantovo ime. Dalje, navedeno je da je tužiteljica testamentom iza umrlog Kurta Reinolda, njemačkog državljanina koji je umro 6. maja 2009. godine, kojeg su parnične stranke njegovale do smrti, naslijedila imovinu u vrijednosti od gotovo 4.000.000,00 evra. Obrazloženo je da se ta imovina smatra tužiteljicinom posebnom imovinom, u smislu člana 270. stav (7) Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ). Osnovni sud je naveo da je tužiteljica tokom postupka na osnovu sprovedenih dokaza (materijalnih dokaza i iskaza svjedoka) uspjela da dokaže da je njen doprinos u sticanju sporne imovine veći od apelantovog. Iz iskaza svjedoka M. C. proizašlo je da je prilikom kupovine sporne imovine dobio generalnu punomoć od tužiteljice da može kupovati, ugovoriti i knjižiti kupljenu imovinu na apelanta, sve u dogovoru s tužiteljicom. Svjedok je naveo da je novac „išao žiralno“, ponekad ga je donosio apelant, a ponekad i tužiteljica, a da je tužiteljica bila prisutna prilikom zaključenja svakog kupoprodajnog ugovora. Parnične stranke su tokom postupka saglasno tvrdile da je sporna imovina kupljena od gotovog novca, kredita i naslijeđene imovine. Sud je još naveo da parnične stranke bez naslijeđene imovine nisu mogle svojim radom i svojim sredstvima steći spornu imovinu, pa je shodno tome tužiteljicin doprinos u sticanju imovine znatno veći. Sud je uzeo u obzir i period u kojem je imovina stečena, koji se poklapa s testamentarnim nasljeđivanjem.
6. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 80 0 P 074799 19 Gž 2 od 1. novembra 2019. godine kojom je uvažio tužiteljicinu žalbu u odnosu na troškove parničnog postupka, te u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu, dok je apelantovu žalbu odbio i u preostalom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. Žalbeni prigovor da testamentarno nasljeđivanje ima karakter poklona sud nije prihvatio opravdanim. U vezi s tim je navedeno da je potpuno jasna pravna priroda sticanja imovine koju je tužiteljica dobila (novac, nepokretnosti, umjetničke slike). U vezi s tim, obrazloženo je da bi testator, da je htio da njegovu imovinu naslijedi i apelant, to u testamentu i naveo. Stoga sud nije uočio proizvoljnost u obrazloženju prvostepenog suda da je testamentarno naslijeđena imovina tužiteljicina posebna imovina, u smislu člana 270. stav (7) PZ-a. Apelantovi prigovori da je zajedno s tužiteljicom brinuo o testatoru nisu mogli uticati na drugačiji stav suda. Obrazloženo je da iz sprovedenih dokaza proizlazi da je sporna imovina ubrzano stečena u kontinuitetu nakon proglašenja testamenta, i to od 18. septembra 2009. godine pa sve do 2015. godine. Navedeno upućuje na zaključak da je sporna imovina uglavnom stečena od testamentarne imovine, što ni apelant tokom postupka nije osporio, osim što je tvrdio da i on ima udio u toj imovini i da se naslijeđena imovina ne može smatrati tužiteljicinom posebnom imovinom.
7. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 074799 20 Rev 2 od 27. aprila 2021. godine odbio reviziju. Apelantov prigovor da se naslijeđena imovina ne može smatrati tužiteljicinom isključivom imovinom Vrhovni sud nije prihvatio. U vezi s tim je obrazloženo da se radi isključivo o tužiteljicinoj imovini koju je stekla tokom braka nasljeđivanjem jer je testator svoju volju u testamentu jasno izrazio. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi prilikom odlučenja uzeli u obzir sve sprovedene dokaze, koje su pravilno ocijenili, te su na utvrđene činjenice pravilno primijenili odredbe PZ-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant uočava problem u obrazloženju redovnih sudova i ocjeni dokaza, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da redovni sudovi obrazlažu da je imovina koju je tužiteljica stekla na osnovu testamenta njena imovina, ali pri tome ne navode da je novac koji je naslijeđen utrošen za kupovinu sporne imovine, niti je to tužiteljica tokom postupka dokazala. Prema odredbama PZ-a, supružnik koji tvrdi da je njegov udio u bračnoj imovini veći, to mora i dokazati. Tužiteljica tokom postupka nije dokazala da je od naslijeđenog novca kupljena sporna imovina, a to je mogla dokazati izvodom iz bankovnih računa, a takav dokaz tokom postupka nije sproveden. Vrhovni sud je nekritično prihvatio proizvoljne stavove nižestepenih sudova. Apelant navodi da je tužiteljica znala da je imovina u BiH kupljena od novca koji su na razne načine dobili od Kurta Reinolda dok je bio živ, a ne od naslijeđenog novca. Sud je bio dužan da vodi računa o pravičnom suđenju, a obaveza suda je da odluku zasniva na činjenicama utvrđenim u dokaznom postupku. U konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazivala da je sporna imovina kupljena od naslijeđenog novca, što je prema pravilu o teretu dokazivanja bila u obavezi da dokaže. Apelant potražuje troškove za sastavljanje apelacije u iznosu od 1.000,00 KM.
b) Odgovori na apelaciju
9. Redovni sudovi su naveli da je postupak sproveden u skladu s pravilima procesnog prava, te da je pravilnom ocjenom dokaza utvrđeno činjenično stanje na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Sudovi su naveli da su u svojim odlukama dali jasne razloge za odlučenje, te da apelantu u postupku nisu povrijeđena prava na koja se pozvao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
10. Tužiteljica je istakla da apelant nije naveo niti jedan valjan razlog koji bi opravdao iznesene prigovore. Osim toga, apelant u apelaciji iznosi novu tezu, tj. da je sporna imovina kupljena od stečenog novca koji je tužiteljica za života primila od testatora, a ne od naslijeđenog novca. Tu tezu apelant je bio u obavezi da dokaže i iznese tokom postupka. Osim toga, ta teza je i netačna. Tužiteljica smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
11. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:
IMOVINSKI ODNOSI
1. Imovina bračnih supružnika
Član 269. Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička.
Član 270. stav (7) (7) Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni supružnik stekne po nekom drugom zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina.
2. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika
Član 272. (1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. (2) Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela.
Član 273. st. (1) i (2) (1) Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. (2) U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
12. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka
USRS, 27/24 i 29/26)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1)
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost i meritum
13. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te člana 17. Evropske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje
15. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
16. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
17. U odnosu na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav
1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
18. U konkretnom slučaju, odredbom člana 273. stav (1) PZ-a propisano je da svaki supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. U tom slučaju, sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o zaradi svakog bračnog supružnika već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugom, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje (član 273. stav 2. PZ-a). Dakle, radi se o činjeničnom pitanju koje se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju na osnovu dokaza parničnih stranaka. U konkretnom slučaju, sudovi su, prije svega, utvrdili da je imovina koju je tužiteljica naslijedila na osnovu testamenta njena posebna imovina, u smislu člana 270. stav (7) PZ-a, jer je to bila volja testatora koja je u testamentu jasno izražena. Redovni sudovi su, imajući u vidu period u kojem je sporna imovina stečena, druge relevantne okolnosti u vezi s kupovinom sporne imovine, te iskaze parničnih stranaka i svjedoka utvrdili da je tužiteljicin udio u bračnoj imovini veći od apelantovog. Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka imao mogućnost da iznosi prigovore i da osporava dokaze suprotne strane, pri čemu je i apelant kao tuženi u postupku isto tako bio u obavezi da svoje tvrdnje iz apelacije iznese tokom postupka i da ih dokaže (član 7. stav 1. i član 123. stav 1. ZPP-a). Apelant ne tvrdi da su mu u postupku bile uskraćene procesne garancije da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom, osim što tvrdi da suprotna strana nije dokazala osnovanost alternativnog tužbenog zahtjeva, za što nije ponudio relevantnu argumentaciju. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su sudovi proizvoljno postupali u procesu ocjene dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja ili primjene odredaba PZ-a ili u primjeni procesnih pravila prilikom vođenja postupka. Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da nezadovoljstvo osporenim odlukama per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje.
19. U odnosu na prigovor da sudovi nisu obrazložili odluke, Ustavni sud podsjeća da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Evropskog suda, da bi se ispunili zahtjevi pravičnog suđenja, domaći sudovi u presudama moraju na odgovarajući način navesti razloge na kojima zasnivaju presude. Obaveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnosioca zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka (vidi Evropski sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, tačka 36). Ustavni sud, suprotno apelantovim prigovorima, smatra da su redovni sudovi na sve tri instance dovoljno jasno i argumentovano obrazložili odluke, pri čemu su ispitali apelantove relevantne prigovore, koje ponavlja u apelaciji, koji nisu mogli uticati na drugačije odlučenje.
20. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali navodi
21. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
22. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je tim članom zabranjena zloupotreba konvencijskih prava, što znači da ta odredba Evropske konvencije ne garantuje neko posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući to u vidu, Ustavni sud te navode neće ni ispitivati.
23. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se dosude troškovi sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na takve troškove, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije snose isključivo apelanti.
VII.Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi ocjenom sprovedenih dokaza utvrdili da sporna imovina predstavlja bračnu stečevinu, ali da je tužiteljicin udio u njenom sticanju veći, u smislu člana 273. stav (1) PZ-a, što su sudovi dovoljno jasno obrazložili, pri čemu su apelantu tokom postupka bile pružene procesne garancije da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom.
25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman