Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2237/23 („Grupex Energy“ d.o.o. Velika Kladuša)
Odluka donesena 05. 06. 2023.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2237/23
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
05. 06. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. juna 2023. godine, u predmetu broj AP-2237/23, rješavajući zahtjev „Grupex Energy“ d.o.o. Velika Kladuša za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „Grupex Energy“ d.o.o.
Velika Kladuša za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „Grupex Energy“ d.o.o. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Šerif Nadarević, advokat iz Cazina, podnio je 8. maja 2023. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 064327 22 Rev 2 od 14. marta 2023. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 064327 22 Pž 2 od 12. septembra 2022. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 064327 19 Ps 2 od 8. aprila 2022. godine. Apelant je 24. maja 2023. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se privremeno odložio postupak izvršenja pravosnažne presude Općinskog suda broj 17 0 Ps 064327 19 Ps 2 od 8. aprila 2022. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 064327 19 Ps 2 od 8. aprila 2022. godine utvrđeno je da je „Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tužitelj) temeljem dosjelosti stekao pravo vlasništva na određenoj nekretnini, te da se u zemljišnoknjižnim evidencijama izvrši upis prava vlasništva u korist tužitelja.
3. Općinski sud je utvrdio da je 1986. godine zaključen Samoupravni sporazum o razgraničenju međusobnih prava i obaveza nastalih izdvajanjem OOUR „Tmsko-Seko“ iz sastava pravnog prednika apelanta i to društvo je preuzeto u sastav pravnog prednika tužitelja (u daljnjem tekstu: Sporazum). Utvrđeno je da se tužitelj od zaključenja Sporazuma nalazi u posjedu sporne nekretnine. Općinski sud je izlaskom na lice mjesta uz prisustvo vještaka geodetske struke, te saslušanih svjedoka, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o nekretninama koje su predmet tužbenog zahtjeva. Dalje, prvostepeni sud je utvrdio da je sporna nekretnina evidentirana u apelantovom aktivnom podbilansu i da je bila predmet privatizacije. Na temelju tako utvrđenog činjenično stanja, Općinski sud je primjenom člana 58. st. 1, 2. i 3. Zakona o stvarnim pravima zaključio da su ispunjeni uslovi za sticanje vlasništva dosjelošću. Naime, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj dokazao zakonitost, istinitost i savjesnost svog posjeda, te da je protekao rok od 20 godina neprekidnog posjedovanja i to od 1986. godine do podnošenja tužbe 2015. godine. Pri tome, Općinski sud je imao u vidu da su tužitelj i apelant u određeno vrijeme bili društvena preduzeća, ali da je zaključeni Sporazum jasno razgraničio i regulisao preuzimanje jedinice udruženog rada sa imovinom i zaposlenicima iz sastava jednog u sastav drugog društva.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 Ps 064327 22 Pž 2 od 12. septembra 2022. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovni apelantovi žalbeni navodi da je vlasništvo nad spornom nekretninom stekao na osnovu izvršene privatizacije u 2000. godini. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da provedena privatizacija, kao i upis spornih nekretnina u početni bilans i Program privatizacije nisu od uticaja na utvrđenje tužiteljevog prava na sticanje prava vlasništva. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj od 1986. godine u posjedu spornih nekretnina i da je istovremeno stekao pravo raspolaganja, a da je apelant trebao sporne nekretnine, prilikom zaključenja Sporazuma, isknjižiti iz knjigovodstvene evidencije, što nije učinio. Na navedeni način su sporne nekretnine greškom unesene u Početni bilans, a apelant nije pokušao utvrđivati vlasništvo u upravnom postupku na osnovu Uredbe o upisu u javne knjige nekretnina. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da apelant neosnovano ukazuje da je sud odbio „niz dokaza“ koje je predložio. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odobrio, izveo i ocijenio sadržaj svih relevantnih dokaza koji su odlučni za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost iskazanih prigovora.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 064327 22 Rev 2 od 14. marta 2023. godine odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je prihvatio zaključke drugostepenog suda o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je tužitelj bio savjestan posjednik duže od 10 godina, odnosno da postupak privatizacije nije prekinuo savjesnost tužitelja u posjedu spornih nekretnina. Naime, Vrhovni sud je naveo da apelant u postupku nije dokazao vlasništvo na spornim nekretninama koje bi ušle u kapital društva koje se privatizira. Nekretnine kao imovina, koje su bile upisane samo u katastar nekretnina ili su navedene kao faktički posjed, u postupku privatizacije preduzeća nisu mogle biti predmet prodaje kao kapitala društva.
6. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
7. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo i proizvoljno cijenili provedene dokaze. Dalje, apelant navodi da osporene presude ne zadovoljavaju standard prava na obrazloženu odluku, odnosno da data obrazloženja nisu jasna i da su proizvoljna. Tvrdi da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu. Apelant dalje navodi da redovni sudovi nisu izvršili pravilnu pravnu kvalifikaciju spornog materijalno pravnog odnosa. Dalje, apelant navodi da je sud odbio njegov prijedlog za izvođenje dokaza po vještaku ekonomske struke, radi dokazivanja činjenice da je pravo vlasništva na spornoj nekretnini stekao kroz postupak privatizacije. Apelant navodi da tužitelj nije mogao biti savjestan posjednik sporne nekretnine, jer je ta nekretnina bila u društvenoj svojini, dakle vlasništvo države. Dalje navodi da u konkretnom slučaju nije protekao osnovni uslov sticanja prava vlasništva dosjelošću i to protok vremenskog perioda od 20 godina savjesnog i mirnog posjeda. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju narušen princip pravne sigurnosti jer su osporene odluke suprotne ranije utvrđenim shvatanjima Vrhovnog suda u identičnim predmetima. Navodi da je osporena odluka drugostepenog suda suprotna ranije utvrđenim stavovima Vrhovnog i Ustavnog suda u identičnim ili sličnim činjenično pravnim predmetima. U tom kontekstu, apelant je ukazao na više odluka Vrhovnog suda koje nije dostavio u prilogu apelacije, te na odluke Ustavnog suda broj AP-2157/08.
8. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je zatražio da Ustavni sud privremeno odložio postupak izvršenja pravosnažne presude Općinskog suda broj 17 0 Ps 064327 19 Ps 2 od 8. aprila 2022. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Naveo je da bi, u slučaju da ne dođe do odlaganja izvršenja presude Općinskog suda od 8. aprila 2022. godine, pretrpio višemilionsku štetu.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu sami po sebi predstavljati argument za donošenje privremene mjere. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi ne mogu biti osnov za usvajanje privremene mjere.
11. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić