Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3373/22 (M.B.)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Građevinska dozvola
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3373/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3373/22, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 024872 20 Uvp od 16. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragana Jefić-Šuka, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 024872 20 Uvp od 16. juna 2022. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. novembra 2024. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluke od 28. januara 2019. godine data je građevinska dozvola E. B. (u daljnjem tekstu: investitor) za izgradnju stambenog objekta na određenom zemljištu, sve bliže označeno u dispozitivu rješenja.

3. Rješenjem tuženog Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: tuženi) od 20. maja 2019. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja.

4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci od 2. jula 2020. godine odbijena je apelantova tužba protiv tuženikovog rješenja od 20. maja 2019. godine. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrđeno da su ispunjeni uslovi za izdavanje građevinske dozvole, jer su dostavljeni svi dokazi koje predviđa odredba člana 128. Zakona o uređenju prostora i građenju. Pri tome, utvrđeno je da su dostavljeni posjedovni list i zemljišno-knjižni izvadak koji potvrđuju da je investitor i vlasnik i posjednik konkretne parcele, te kopije katastarskog plana sa formiranom građevinskom parcelom u skladu sa urbanističko-tehničkim uslovima. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da susjedi, a među njima i apelant, nisu dostavili dokaz da je osporena granična linija između njihovih parcela i investitorove parcele. Dalje, prvostepeni sud je ukazao da su navodi tužbe usmjereni na osporavanje odluke o cijepanju parcele, što ne može biti predmet odlučivanja u postupku u kojem se izdaje dozvola za građenje, jer je za raspravljanje o nepravilnostima vezanim za cijepanje nadležan drugi organ. Budući da donošenjem osporenog akta nisu ostvareni razlozi za njegovo poništenje, sadržani u relevantnim odredbama Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), prvostepeni sud je naveo da je tužbu valjalo odbiti.

5. U obrazloženju osporene odluke broj 11 0 U 024872 20 Uvp od 16. juna 2022. godine, Vrhovni sud je naveo da apelant navodima iz zahtjeva za vanredno preispitivanje nije doveo u sumnju činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda. Vrhovni sud je prihvatio utvrđene činjenice kao pravilne i potpune. Naročito je istakao da je bez osnova apelantovo pozivanje na rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka od 23. jula i 20. novembra 2019. godine, kojima se provodi promjena u katastarskom operatu, kako bi ukazao prvostepenom sudu na postupke koje on vodi kod nadležnog organa uprave. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su ta rješenja donesena nakon okončanja upravnog postupka i da iz tog razloga, za sada, ne utiču na zakonitost osporenog akta. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da u prvostepenoj presudi nije ostvaren nijedan razlog njene nezakonitosti predviđen relevantnim odredbama ZUS, slijedom čega je apelantov zahtjev odbijen.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant je u dopuni apelacije dostavio rješenje RUGIP-a, Područna jedinica Banja Luka , od 9. oktobra 2024. godine, koja se odnosi na formiranje građevinske parcele u katastarskom operatu za katastarsku općinu Banjaluka 4, po zahtjevu investitora. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv tog rješenja može izjaviti žalba u roku od 15 dana.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, te da je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je rješenje koje je apelant dostavio u dopuni apelacije, a koje prema podacima u spisu nije konačno niti pravosnažno, doneseno nakon donošenja osporenih odluka te se stoga organi uprave i redovni sudovi nisu ni mogli baviti sadržajem tih rješenja. Stoga, apelantovi navodi ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju tog suda. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3373/22 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio