Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4299/22 (Zdravstvena ustanova Bolnica iz hirurških oblasti "Neo Vita" Pale)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4299/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4299/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Zdravstvena ustanova Bolnica iz hirurških oblasti "Neo Vita" Pale, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zdravstvena ustanova Bolnica iz hirurških oblasti "Neo Vita" Paleprotiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Rs 057086 22 Rsž 2 od 22. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravstvena ustanova Bolnica iz hirurških oblasti "Neo Vita" Pale (u daljnjem tekstu: apelantica), čiji je punomoćnik Marjana Kulenović advokatica iz Banjaluke, podnijela je 11. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Rs 057086 22 Rsž 2 od 22. septembra 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 Rs 057086 21 Rs 2 od 26. oktobra 2021. godine. Apelantica je podneskom od 19. aprila 2023. godine dopunila apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda od 17. augusta 2015. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 6. aprila 2016. godine, poništeno je apelanticino rješenje od 29. maja 2009. godine o otkazu ugovora o radu S.B. i naloženo joj da vrati S.B. na rad na radno mjesto sestre akušerke ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima.
3. Postupajući po presudi, apelantica je ugovorom o radu i rješenjem od 11. augusta 2016. godine vratila S.B. na rad, ali je nije rasporedila na radno mjesto sestre akušerke već na radno mjesto sestre anestetičarke. Aneksom tog ugovora od 26. septembra 2016 godine, apelantica je rasporedila S.B. na radno mjesto sestre akušerke.
4. Rješenjem od 29. marta 2017 godine, apelantica je otkazala ugovor o radu S.B. zbog navodne teže povrede radne obaveze iz člana 179. stav 2. tačka l . Zakona o radu (jer je u dva navrta 2017. godine odbila da izvrši svoje radne obaveze određene ugovorom o radu). Apelantica je tužiteljici stavila na teret da je prilikom operativnog zahvata 3. septembra 2016. godine, radeći na poslovima sestre anestetičarke, pripremila pogrešnu dozu anestezije, te da je 15. marta 2017. godine odbila da uradi proceduru otpusta i vakcinaciju novorođene bebe. Drugi razlog apelanticinog otkaza ugovora o radu S.B. je navodno nepoštivanja radne discipline iz člana 179. stav 3. tačka 3. Zakona o radu, jer je zloupotrijebila pravo na odsustvo zbog privremene spriječenosti za rad.
5. Presudom Osnovnog suda od 26. oktobra 2021. godine, koja je u relevantnom dijelu potvrđena presudom Okružnog suda od 22. septembra 2022. godine, usvojen je tužiteljicin (S.B.) tužbeni zahtjev da sud poništi apelanticino rješenje od 29. marta 2017. godine i aneks ugovora o radu od 26. septembra 2016. godine. Naloženo je apelantici da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim sposobnostima, te da joj isplati neisplaćene plaće i na njih uplati pripadajuće doprinose.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao da je članom 179. stav 2. tačka l. Zakona o radu propisana teža povreda radne obaveze zbog odbijanja radnika da izvršava svoje radne obaveze određene ugovorom o radu. U odnosu na povredu radne obaveze iz člana 179. stav 2. tačka l. Zakona o radu, naveo je da tužiteljica nije odbila da izvršava svoje radne obaveze. Kada je u pitanju događaj u operacionoj sali, naveo je da ne postoji tužiteljicina krivica jer duži vremenski period nije obavljala poslove sestre anestetičarke. U odnosu na tužiteljicino ponašanje prilikom otpusta majke s bebom, istakao je da je ona tom prilikom odbila da vakciniše bebu jer nije imala saznanje da li je doktor pedijatar prethodno pregledao majku s bebom i potpisao otpusno pismo. Stoga je zaključio da tužiteljica nije učinila težu povredu radne obaveze iz člana 179. stav 2. tačka l. Zakona o radu. Kada je u pitanju apelantov razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljici zbog nepoštivanja radne discipline iz člana 179. stav 3. tačka 3. Zakona o radu (tužiteljici stavljeno na teret da je neopravdano izostala s posla 14. i 20. marta 2017. godine), naveo je da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužiteljica u spornom periodu imala otvoreno bolovanje zbog bolesti koje je porodični ljekar osnovano otvorio. Budući da je tužiteljicin porodični ljekar u spornom periodu opravdano otvorio bolovanje, zaključio je da nije počinila povredu radne obaveze iz člana 179. stav 3. tačka 3. Zakona o radu.
7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redovni sudovi u postupku koji je okončan osporenom presudom pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim ističe da je tužiteljica teže povrijedila radnu obavezu iz člana 179. stav 2 tačka 1 Zakona o radu, jer je u dva navrata 2017. godine odbila da izvršava svoje radne obaveze. Također, apelantica navodi da je tužiteljica učinila težu povredu radne obaveze iz člana 179. stav 3 tačka 3 Zakona o radu, jer je zloupotrijebila bolovanje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud dovoljno i jasno obrazložio zaključak da tužiteljica nije učinila teže povrede radnih obaveza iz člana 179. stav 2. tačka l. i stav 3 tačka 3. Zakona o radu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Okružnog suda. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman