Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2631/21 (Grad Banja Luka)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Javna vlast
  • Pojam doma
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2631/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2631/21, rješavajući apelaciju Grada Banje Luke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Grada Banje Luke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 228589 20 Rev od 7. aprila 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Banjoj Luci, podnio je 19. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 228589 20 Rev od 7. aprila 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i A. C. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 22. i 23. marta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 31. maja 2023. godine proslijeđeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 228589 19 P 2 od 15. maja 2019. godine, stavom I izreke, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu preda u posjed slobodnostojeći stambeni objekat (u daljnjem tekstu: sporna nepokretnost), bliže označen u izreci presude. Stavom II izreke usvojen je protivtužbeni zahtjev i utvrđeno da tuženoj pripada pravo trajnog i nesmetanog korišćenja sporne nepokretnosti te je apelantu naloženo da s tuženom zaključi ugovor o zakupu sporne nepokretnosti. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant uknjižen u zemljišno-knjižnim evidencijama kao vlasnik i posjednik s 1/1 dijela na spornoj nepokretnosti i zemljištu na kojem je izgrađena. Dalje je utvrđeno da se tužena nalazi u posjedu sporne nepokretnosti bez pravnog osnova i da je koristi za stanovanje od 1973. godine do danas. Osnovni sud je naglasio da iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da je u pitanju stambeni objekat koji predstavlja jednu građevinsku cjelinu sa zasebnim ulazom, odnosno objekat koji se koristi za stanovanje, u kojem se nalaze dnevna i spavaća soba, trpezarija i kupatilo. Zatim je navedeno da je apelant prilikom kontrole (zapisnici od 28. novembra 2001. i 10. oktobra 2005. godine, te službena zabilješka od 16. juna 2014. godine) utvrdio da tužena koristi spornu nepokretnost. Takođe je istaknuto da je apelant spornu nepokretnost smatrao stanom jer je tuženoj utvrdio obavezu plaćanja naknade za stambeni prostor.

6. Osnovni sud je naveo da je članom 3. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano da se stanom smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje s pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz. Shodno navedenom, Osnovni sud je ukazao da je tužena spornu nepokretnost koristila za stanovanje i da za tu svrhu nije imala drugi objekat, te je istakao da je sporna nepokretnost bila dom tužene od 1973. godine. Pri tome je ukazano da apelant nije dokazao da je tražio iseljenje tužene bilo pred stambenim organom u roku od tri godine od dana saznanja da bespravno koristi spornu nepokretnost ili daljem roku od pet godina pred sudom, u smislu člana 30. st. 1. i 7. ZSO-a. Stoga je, kako zaključuje Osnovni sud, apelant u vrijeme presuđenja izgubio pravo u materijalnom smislu (prekludiran) da traži iseljenje tužene. Naglasio je da su Opština Banjaluka kao apelantova prednica, a zatim i apelant imali saznanje da tužena bespravno koristi spornu nepokretnost, ali da dugi niz godina nisu reagovali. U odnosu na protivtužbeni zahtjev Osnovni sud je citirao sadržaj člana 21. stav 1. ZSO-a, te ukazao da tužena kao bespravni korisnik dugi niz godina koristi spornu nepokretnost te da je stekla pravo da je i dalje nesmetano koristi. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je tužena stekla i pravo da zaključi ugovor o zakupu sporne nepokretnosti u skladu s odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 228589 19 Gž 2 od 13. decembra 2019. godine uvažena je apelantova žalba, preinačena prvostepena presuda tako što je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, a odbijen protivtužbeni zahtjev tužene. Okružni sud je u obrazloženju naveo da apelant nije imao pravnu obavezu da spornu nepokretnost dodijeli tuženoj na trajno i nesmetano korišćenje, niti da zaključi ugovor o zakupu, kako je tužena od njega tražila vansudskim putem, tj. zahtjevima od 4. oktobra 2005. i 9. septembra 2006. godine, te protivtužbenim zahtjevom u ovoj parnici. Dalje je navedeno da tuženoj ni prema jednom zakonu, niti u smislu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ne pripada pravo trajnog i nesmetanog korišćenja spornog objekta. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da bi suprotno poimanje dovelo do pravno nedopuštenih situacija u kojima bi pojedincima bilo omogućeno da bespravno uđu u tuđu nepokretnost i koriste je, nemajući za to odluku nadležnog organa niti ugovor o korišćenju nepokretnosti. Okružni sud je naveo da bi takvo protivpravno stanje značilo da se od suda može tražiti i ishoditi odluka suprotna zakonu i Evropskoj konvenciji. Na taj način bi, prema ocjeni suda, na protivpravan način bilo legalizovano jedno nezakonito stanje, na šta „nijedan sud nema pravo ni po jednom zakonu niti Evropskoj konvenciji“ bez obzira na dužinu trajanja takvog stanja. Pri tome je ukazano da Evropskom konvencijom nije propisano da se protivpravno stanje može pretvoriti u pravo na dom ili drugo pravo na tuđu imovinu. S obzirom na to da je apelant vlasnik sporne nepokretnosti, Okružni sud je zaključio da mu pripada pravo da vlasničkom tužbom zahtijeva njeno vraćanje od tužene u čijoj se državini nalazi, u skladu sa članom 126. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 228589 20 Rev od 7. aprila 2021. godine uvažena je revizija tužene, preinačena drugostepena presuda tako što je apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da se tužena pozvala na odredbu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je predložila da se o reviziji odluči radi sprečavanja povrede prava na imovinu i prava na dom. Pri tome je ukazano da nije sporno da je tužena bespravni korisnik sporne nepokretnosti od 1973. godine, koju i danas koristi za stanovanje s članovima svoje porodice. Vrhovni sud je podsjetio da je, prema činjeničnom utvrđenju, 3. septembra 1973. godine tužena kod nadležnog organa prijavila prebivalište na spornoj nepokretnosti, potrošnju električne energije, usluge telefona, te je plaćala komunalnu naknadu i naknadu za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta za spornu nepokretnost. Vrhovni sud je cijenio da sporna nepokretnost ima funkciju stana, pa da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se radi o stanu u državnom vlasništvu, iako prema evidenciji Zavoda za izgradnju nije udružen, odnosno uknjižen u stambeni fond. Takođe je ukazao da ni P. M., koja je 1970-ih godina primila tuženu da stanuje u spornoj nepokretnosti, nije evidentirana kao nosilac stanarskog prava. Vrhovni sud je naveo da protek vremena u izvjesnim situacijama ima karakter pravne činjenice koja uzrokuje nastanak, promjenu ili prestanak nekih pravnih odnosa. Stoga je ukazano da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant u smislu člana 30. ZSO-a izgubio pravo da traži iseljenje tužene kao bespravnog korisnika budući da je prošao rok predviđen navedenom zakonskom odredbom. Vrhovni sud je cijenio da je apelantova dugotrajna neaktivnost omogućila tuženoj da dugogodišnjim nesmetanim stanovanjem u spornoj nepokretnosti stekne pravo da je i dalje nesmetano koristi, a prvenstveno ostvari pravo na dom o kojem govori odredba člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da tužena, koja je bila štićenik Centra za socijalni rad, spornu nepokretnost koristi od useljenja do danas, dakle skoro 50 godina. Takođe je naglašeno da je tužena u poodmakloj životnoj dobi (rođena 1948. godine) i da spornu nepokretnost koristi za stanovanje sa članovima svoje porodice i osim sporne nepokretnosti nije imala drugi objekat za stanovanje. Stoga je Vrhovni sud cijenio da je sporna nepokretnost postala dom tužene u smislu člana 8. Evropske konvencije. Vrhovni sud je naglasio da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tužena sa spornom nepokretnošću ostvarila dovoljno jaku i stvarnu povezanost. Stoga je i po tom osnovu, kako naglašava Vrhovni sud, neosnovan apelantov zahtjev za iseljenje i predaju u posjed sporne nepokretnosti budući da se ne može opravdati stvarnim razlozima koji bi predstavljali dozvoljeno miješanje u pravo na poštovanje ličnog i porodičnog života tužene.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je osporena presuda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iako je dokazao da je vlasnik sporne nepokretnosti i ima pravo da vlasničkom tužbom zahtijeva njeno vraćanje od tužene u čijoj se državini ona nalazi. Dalje navodi da se ne radi o stanu u smislu ZSO-a i ne može se tretirati na način kako to čine prvostepeni i revizioni sud, te ukazuje da sporna nepokretnost nikada nije bila udružena u stambeni fond. Pri tome ističe da je u pitanju slobodnostojeći objekat u koji se tužena uselila bez valjanog pravnog osnova, te je ostalo nejasno na osnovu kojeg dokumenta je tužena ishodovala da izvrši promjenu prebivališta na adresi na kojoj se nalazi sporna nepokretnost. Apelant ističe da se ne radi o stanu na kojem je bilo moguće steći stanarsko pravo, već o objektu u njegovom vlasništvu koji nema karakteristike stana na kojem bi tužena mogla steći bilo kakva prava, posebno imajući u vidu da je korišćen kao nužni smještaj. Stoga predlaže da se utvrdi da Vrhovni sud nije pravično sudio, odnosno da se utvrdi povreda prava na imovinu.

b) Odgovori na apelaciju

10. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke i predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

11. Okružni sud navodi da nije proizvoljno primijenio materijalno pravo i da je u obrazloženju drugostepene odluke dao jasne i na zakonu zasnovane razloge.

12. Osnovni sud ukazuje da apelacioni navodi nisu osnovani.

13. Tužena ističe da je u pitanju njen dom u čijem posjedu je 50 godina i da nema druge imovine. Navodi da je niko nikada nije smetao u posjedu niti tražio iseljenje iz sporne nepokretnosti. Predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 – ispravka i 12/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1.

Stanom se smatra u smislu ovog zakona skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz.

Član 30. st. 1, 2. i 7. (1) Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. (2) Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. (7) Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

VI.Dopustivost i meritum

15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Ustavni sud primjećuje da je apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

19. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

20. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelant ima „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da iz utvrđenja redovnih sudova u konkretnom slučaju proizlazi da je apelant u zemljišnoknjižnoj evidenciji upisan kao vlasnik s 1/1 dijela na spornoj nepokretnosti, nesporno je da sporna nepokretnost predstavlja apelantovu imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Takođe, imajući u vidu da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena preda u posjed spornu nepokretnost, a istovremeno usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, nije sporno da je na navedeni način došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

21. Dalje se mora odgovoriti na pitanja zakonitosti miješanja, postojanja opšteg/javnog interesa za miješanje i proporcionalnosti između tog interesa i apelantovog prava na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen primjenom odredbi člana 3. stav 1. u vezi sa članom 30. st. 1, 2. i 7. ZSO-a , kojim je propisan rok u kojem je apelant mogao da traži iseljene tužene. Osim toga, evidentno je da se tužena explicite pozvala na zaštitu prava na dom po osnovu člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, dok prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu „da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1522/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 30, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, Ustavni sud ukazuje da iz navedenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine proizlazi ovlašćenje organa javne vlasti u Bosni i Hercegovini da u okviru svoje nadležnosti direktno primjenjuju standarde osnovnih ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, koji imaju supremaciju u odnosu na zakone.

22. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi direktno primijenio odredbe člana 8. Evropske konvencije, te je u konačnici, na osnovu navedenih odredbi Evropske konvencije, odbijen apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed sporne nepokretnosti i istovremeno usvojen protivtužbeni zahtjev tužene i utvrđeno da joj pripada pravo na trajno i nesmetano korišćenje sporne nepokretnosti. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o uspostavljanju pravične ravnoteže između dva važna prava: apelantovog prava na imovinu i prava tužene na dom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, pojam „dom“ nezavisan pojam koji ne zavisi od klasifikacije u okviru domaćeg prava (vidi, inter alia, Evropski sud, Paulić protiv Hrvatske, presuda od 22. oktobra 2009. godine, predstavka 3572/06, tačka 33). Prema praksi Ustavnog suda, domen člana

8. Evropske konvencije uključuje i stanove u kojima stanuju „bespravni korisnici“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1164/08 od 27. maja 2011. godine, tač. 28. i 29, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Prema praksi Evropskog suda, „dom“ čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlašćenja (vidi Evropski sud, Bjedov protiv Hrvatske, presuda od 29. maja 2012. godine, predstavka broj 42150/09, tačka 57).

23. Ustavni sud primjećuje da nije sporno, kako je to već navedeno, da je apelant vlasnik sporne nepokretnosti koju tužena koristi bez pravnog osnova. Vrhovni sud je u osporenoj odluci obrazložio da se sporna nepokretnost ima smatrati domom tužene u smislu člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Vrhovni sud je, uzimajući u obzir sve utvrđene činjenice (vidi tačku 8. ove odluke), zaključio da je interes tužene da nastavi da koristi spornu nepokretnost za potrebe svog stanovanja prevagnuo nad apelantovim interesom za povrat sporne nepokretnosti u njegov posjed, o čemu je dao relevantno i jasno obrazloženje. Osim toga, Ustavni sud smatra da iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi, niti apelant tako nešto tvrdi, da je postojala hitna društvena potreba koja bi opravdala miješanje u pravo tužene na poštovanje doma. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelantov interes za predaju sporne nepokretnosti u njegov posjed ne može prevagnuti nad interesom tužene da joj se omogući da spornu nepokretnost, u kojoj nesmetano i kontinuirano živi 50 godina, nastavi da koristi.

24. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju osporena odluka donesena u skladu sa zakonom i javnim interesom, a to je zaštita prava i sloboda drugih, odnosno u ovom slučaju prava na „dom“ tužene i da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i prava tužene na dom. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, na apelanta nije stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja, pogotovo imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o tuženoj kao licu starije životne dobi, koja 50 godina živi u spornoj nepokretnosti i koja nema drugi dom za stanovanje.

25. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na „zakonu“, donesena u javnom interesu, pri čemu na apelanta nije stavljen pretjeran teret, odnosno postignuta je proporcionalnost između javnog interesa i apelantovog prava.

27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2631/21 (Grad Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio