Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3260/21 (M. S.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3260/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3260/21, rješavajući apelaciju Milke Subašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milka Subašić, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 037476 18 Gž od 7. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milka Subašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Austrije, podnijela je 15. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda F BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 037476 21 Rev od 1. jula 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 037476 18 Gž od 7. oktobra 2020. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 037476 16 P od 31. oktobra 2017. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4498/20 od 12. januara 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 1. jula 2021. godine revizija odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. U postupku okrupnjavanja poljoprivrednog zemljišta koji je provođen 1980-tih godina, Reiz Began (u daljnjem tekstu: tužitelj) je, Odlukom o zamjeni poljoprivrednog zemljišta od 29. juna 1988. godine, stekao zemljište kombinata „Nikola Bojnović“ Glamoč (u daljnjem tekstu: kombinat), dok je kombinat stekao tužiteljevo zemljište. Nakon toga, kombinatu se kao tužiteljev punomoćnik obratio Milenko Radanović (u daljnjem tekstu: punomoćnik), te je sa kombinatom zaključio i ugovor o zamjeni koji je uložen u knjigu položenih ugovora. Osim toga, punomoćnik je za tužiteljevo zemljište sa apelanticom zaključio kupoprodajni ugovor, nakon čega se ona uknjižila kao vlasnica. Tužitelj je 2015. godine ustupio navedeno zemljište svom sestriću radi obrade, te se sestrić obratio nadležnim organima radi dobivanja poljoprivrednog poticaja. Međutim, uvidom u zemljišne knjige je saznao da kao vlasnik navedenog zemljišta nije uknjižen tužitelj već apelantica. Nakon toga, tužitelj je podnio tužbu kojom je tražio da se utvrdi da je ništava punomoć na osnovu koje je punomoćnik raspolagao njegovim zemljištem, te da je tužitelj isključivi vlasnik tog zemljišta koje je stekao na osnovu odluke od 29. juna 1988. godine.
4. Općinski sud je, presudom broj 68 0 P 037476 16 P od 31. oktobra 2017. godine usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, utvrdio da je ništava sporna punomoć te da je tužitelj u odnosu na apelanticu stekao pravo vlasništva na navedenom zemljištu na temelju odluke od 29. juna 1988. godine. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, od kojih je ključni bio nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke, utvrđeno da tužitelj nije potpisao spornu punomoć već da je ona falsifikovana. Navedeno je da je potpis na spornoj punomoći u potpunosti i u svim elementima različit od tužiteljevog originalnog potpisa. Zbog toga su se, kako je naveo Općinski sud, stekli uvjeti da se utvrdi da je sporna punomoć ništava. Općinski sud je naveo da su u kontekstu toga, sporni ugovor o zamjeni zemljišta i kupoprodajni ugovor nepostojeći ugovori u smislu odredbi člana 88. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je ugovore potpisala neovlaštena osoba. U konkretnom slučaju shodno odredbama člana 26. ZOO ne postoji saglasnost volja za zaključnje ugovora jer, kako je već rečeno, tužitelj nije potpisao ugovore. Navedeno je da se u spisu ne nalazi navedeni kupoprodajni ugovor. Općinski sud je istakao da je iz tih razloga nesporno da je tužitelj stekao pravo vlasništva na navedenom zemljištu na osnovu odluke od 29. juna 1988. godine.
5. Kantonalni sud je presudom broj 68 0 P 037476 18 Gž od 7. oktobra 2020. godine potvrdio navedenu presudu Općinskog suda prihvatajući sve razloge koje je taj sud u obrazloženju presude naveo.
6. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima. Navodi da smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Apelantica navodi da je besmisleno da su redovni sudovi utvrdili da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina jer je navodno sporna punomoć falsifikovana, ali da je pravno valjan ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen na osnovu iste punomoći. Navodi i da nije bilo moguće utvrditi ništavost ugovora jer to tužbenim zahtjevom nije ni traženo, kao da se nije moglo rješavati ni pitanje valjanosti sporne punomoći jer osoba koja ju je potpisala nije bila učesnikom u postupku.
7. U Zakonu o obligacinim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11), za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica Član 88. (1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. (2) Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtijevati od neovlašćeno zastupanog da se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava. (3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen. (4) U tom slučaju, strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno istakli da je utvrđeno da je tužiteljev potpis na spornoj punomoći falsifikovan, zbog čega je punomoć ništava u smislu odredbi člana 103. ZOO i da su zbog toga ugovori koji je punomoćnik zaključio sa apelanticom nepostojeću u smislu odredbi čl. 26. i 88. ZOO. Također, suprotno apelanticinim navodima iz utvrđenja redovnih sudova jasno proizlazi da nije utvrđeno da su ugovori ništavi, već da su nepostojeći te da je punomoćnik bio učesnik u postupku. Osim toga, obrazloženo je i da nije utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva na osnovu spornih ugovora već na osnovu odluke iz 1988. godine (vidi, tač. 4. i 5. ove odluke). Ustavni sud zapaža da apelantica samo ponavlja navode koje je isticala i tokom postupka pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman