Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2449/21 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 27. 06. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2449/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2449/21, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 045079 18 Gž od 4. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Josip Krešić, Bojan Krešić i Franjo Barbarić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Čapljine, podnio je 8. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 045079 21 Rev od 10. maja 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 045079 18 Gž od 4. februara 2019. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1590/19 od 8. maja 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 10. maja 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Apelant je 2. oktobra 2012. godine podnio tužbu protiv J. J. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate regresnog duga. Općinski sud je, presudom broj 68 0 P 045079 18 P od 19. aprila 2018. godine, obavezao tuženog da apelantu, na ime regresnog duga, isplati određeni novčani iznos (u daljnjem tekstu: sporni iznos) preciziran u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. decembra 2007. godine, kao dana isplate spornog iznosa oštećenom pa do konačne isplate (stav I izreke). Presudom je odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa (stav II izreke), dok je obvezan tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.858,53 KM (stav III izreke).

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da se na putnom pravcu Tomislavgrad-Rama 3. februara 2006. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali tuženi i B. B. (u daljnjem tekstu: oštećeni). Dalje je navedeno da vozilo tuženog u momentu nezgode nije bilo registrovano niti osigurano te da je apelant sa oštećenim zaključio vansudsku nagodbu i oštećenom 4. decembra 2007. godine isplatio precizirani novčani iznos. Općinski sud je dalje utvrdio je da tuženi i oštećeni nisu prilagodili brzinu svojih vozila uslovima i stanju puta, te je zaključeno da su jednako odgovorni za štetu prouzrokovanu saobraćajnom nezgodom (50:50%). Sud je ukazao da je visinu štete, materijalne i nematerijalne, odredio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne i medicinske struke koje je sud prihvatio u cijelosti a kojem stranke nisu prigovarale. Općinski sud je zaključio da je apelantov zahtjev djelomično osnovan, pa je primjenom čl. 154., 158. i 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u stavu I izreke. Osim toga, sud je obrazložio da je početak toka zakonske zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom člana 277. ZOO. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom člana 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je precizirao troškove koje su apelantu priznati, uključujući i troškove vještačenja, troškove svjedoka i sudske takse, pa je utvrdio ukupne troškove postupka u iznosu od 5.717,06 KM. Međutim, s obzirom na to da je apelant uspio u sporu sa 50%, Općinski sud je tom omjeru i dosudio troškove, odnosno iznos od 2.858,53 KM.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 045079 18 Gž od 4. februara 2019. godine djelomično su uvažene žalbe stranaka i preinačena je prvostepena presuda u odnosu na odluku o zakonskoj zateznoj kamati i troškove postupka. Naime, odlučeno je da kamata na dosuđeni iznos teče od 2. oktobra 2012. godine kao dana podnošenja tužbe, umjesto od 4. decembra 2007. godine kao datuma isplate. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.897,41 KM umjesto iznosa dosuđenog prvostepenom presudom. U preostalom dijelu, žalbe su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena.

6. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično usvojio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je istakao da prihvata činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda u pogledu dosuđenja regresnog duga. Međutim, sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos. U vezi s tim, sud je naveo da je apelant zahtijevao isplatu kamata od 4. decembra 2007. godine, kada je oštećenom isplatio iznos iz vansudske nagodbe, te da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 277. ZOO kada je odlučio o kamati. Međutim, Kantonalni sud smatra da prvostepeni sud nije utvrdio kada je tuženi zakasnio sa ispunjenjem novčane obaveze, odnosno da apelant nije dokazao kada je tuženog pozvao da plati dug. U vezi s tim, sud je naveo da je od apelantove isplate oštećenom do podnošenja tužbe prošlo „4 godine, 9 mjeseci i 28 dana“, te da smatra da je „podnošenjem tužbe tuženi pao u docnju“.

7. U vezi sa troškovima postupka Kantonalni sud je naveo da apelant osnovano navodi da je uspio u sporu sa 73% a ne 50%, te da mu na ime troškova postupka pripada iznos prema odredbi čl. 12. i 13 Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa). Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da apelant ima pravo na troškove (uključujući i troškove žalbe) u ukupnom iznosu od 3.969,06 KM, odnosno 2.897,40 KM što čini 73% ukupnih troškova shodno uspjehu u sporu. Osim toga, sud je naveo da apelantu ne pripadaju troškovi za podnesak od 25. augusta 2014. godine, kao ni naknada na ime odsustva iz ureda, niti troškovi upotrebe vozila od sjedišta advokatskog ureda do sjedišta suda. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na okolnosti konkretnog slučaja i stav Ustavnog suda iz odluke AP-1398/14, te je istakao da angažovanje advokata iz Čapljine nije bilo neophodno za vođenje parnice.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 0 P 045079 21 Rev od 10. maja 2021. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova revizija sa obrazloženjem da revizija ne ispunjava cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP, kao ni uslove iz st. 3. i 4. istog člana.

9. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je isticao u žalbi i reviziji, a naročito da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Ističe da je Kantonalni sud ispitivao prvostepenu presudu izvan dijela pobijanog žalbom, odnosno da je proizvoljno preinačio prvostepenu odluku u pogledu početka računanja kamata na dosuđeni iznos. Također, smatra da obrazloženje odluke o troškovima postupka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, te da je sud propustio da mu dosudi troškove na ime odsustva punomoćnika iz kancelarije i troškove prevoza. Pored toga, smatra da mu je ograničeno pravo na izbor advokata, što dovodi u pitanje pravo na efikasan pristup sudu. Također, apelant traži naknadu troškova za sastavljanje apelacije.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud primjećuje da je apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

13. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom ograničeno pravo na izbor advokata čime mu je povrijeđeno pravo na efikasan pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

353/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 9, sa daljnjim referencama, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Osim toga, iz činjenica predmeta nije vidljivo ništa što bi ukazivalo da je apelantovom advokatu onemogućeno da ga zastupa u istom kapacitetu kakav je imala i suprotna strana u postupku. Dalje, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud svoja utvrđenja zasnovao na jasno utvrđenim činjenicama koje je doveo u vezu sa relevantnim odredbama ZOO, ZPP-om i Tarifom, pa takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio zbog čega je preinačio prvostepenu odluku u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, imajući u vidu da apelant nije dokazao kada je tuženog pozvao da plati dug, odnosno odluku o troškovima postupka. Pored toga, u vezi sa apelantovim navodima da mu nisu dosuđeni troškovi na ime odsustva punomoćnika iz kancelarije i troškovi prevoza, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje i da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-2647/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 13. sa daljnjim referencama, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio sve apelantove navode i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k), niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava apelacije, Ustavni sud podsjeća da prema Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, iz čega proizlazi da ih isključivo snose apelanti.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2449/21 (Zaštitni fond Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio