Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4206/21 (I. D.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4206/21
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4206/21, rješavajući apelaciju Ivana Družijanića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. listopada 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Ivana Družijanića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 003338 19 U 3 od 5. studenog 2020. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Ivanu Družijaniću u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivana Družijanića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003338 19 U 3 od 5. studenog 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi s pravom na pravično suđenje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivan Družijanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 11. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 003338 21 Uvp od 7. listopada 2021. godine, Presude Vrhovnog suda broj 07 0 U 003338 19 U 3 od 5. studenog 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-5975/15-1 od 28. svibnja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-677/21 od 21. travnja 2021. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant 26. veljače 2021. godine podnio protiv osporene presude Vrhovnog suda iz točke 1. ove odluke jer je apelant podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje navedene presude. Ustavni sud je u odluci ukazao da nakon donošenja odluke o zahtjevu, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan navesti i tu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 12. siječnja 2023. godine zatraženo je od Vrhovnog suda i Ministarstva da dostave odgovore na apelaciju.
4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 30. ožujka 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Rješenjem Službe za branitelje iz Domovinskog rata, društvene djelatnosti i opću upravu Ljubuški (u daljnjem tekstu: Služba) broj 09/1-41-1432/06 od 24. travnja 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V. grupe sa 70 % vojnog invaliditeta po osnovi povređivanja i oboljenja kao pripadnik HVO-a, s pravom na osobnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom.
Osporene odluke
7. Rješenjem Ministarstva od 3. prosinca 2012. godine, donesenim po službenoj dužnosti, u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto je konačno rješenje Službe i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI-ja i pravo na osobnu invalidninu, zaključno sa 6. ožujka 2012. godine.
8. Presudom Vrhovnog suda od 22. listopada 2015. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Ministarstva i predmet vraćen Ministarstvu na ponovno rješavanje.
9. Rješenjem Ministarstva od 2. rujna 2016. godine ukinuto je konačno rješenje Službe i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI-ja i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 6. ožujka 2012. godine.
10. Presudom Vrhovnog suda od 21. ožujka 2019. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Ministarstva i predmet vraćen Ministarstvu na ponovno rješavanje.
11. Rješenjem Ministarstva od 28. svibnja 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Službe i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI-ja i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 6. ožujka 2012. godine.
12. Ministarstvo je u obrazloženju navelo da je, postupajući u skladu s uputama koje su dane u presudi Vrhovnog suda, ponovo izvršilo uvid u kompletan spis i utvrdilo da je apelant saslušan u Grupi za pitanja evidencije iz oblasti vojne obveze Ljubuški (zapisnik o saslušanju stranke od 15. prosinca 2015. godine). Dalje je ukazano da je apelant izjavio da je bio pripadnik oružanih snaga (HVO BiH) VP 1710, da je povrijeđen 28. kolovoza 1993. godine vršeći vojnu dužnost, te da se oboljenje pogoršalo tijekom vršenja vojnih dužnosti. U svezi s tim, Ministarstvo je istaknulo da su navedeno potvrdili saslušani svjedoci precizirajući u izjavama gdje i kako je apelant zadobio povrede. Međutim, navedeno je da je revizorski tim utvrdio da je apelant raspoređen na radnu obvezu rješenjem Ureda za obranu Ljubuški od 21. srpnja 1993. godine, te da, suprotno izjavama svjedoka i apelanta, apelant nigdje nije evidentiran kao pripadnik oružanih snaga. Imajući to u vidu, Ministarstvo je ukazalo da uvjerenje o okolnostima stradanja nije izdano u skladu s vojnom evidencijom, zbog čega je dan nalog za izdavanje uvjerenja na obrascu FMB-2. U svezi s tim, ukazano je da je odredbom članka
9. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole), između ostalog, propisano da ako se u postupku revizije uvjerenja o pripadnosti, okolnostima stradanja, uvjerenja o vršenju komandne dužnosti, kao i ostalih uvjerenja utvrdi da su ta uvjerenja izdana suprotno Zakonu o upravnom postupku (koji dio članka nije ocijenjen neustavnim), stavit će se izvan snage s danom izdavanja novog uvjerenja izdanog u skladu sa člankom 6. stavak 5. ovog Zakona. Potom je ukazano na sadržaj čl. 3. i 44. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja), te čl. 2. i 7. stavak (2) Zakona o provođenju kontrole. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je zaključilo da apelant ne ispunjava uvjete za daljnje priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida.
13. Presudom Vrhovnog suda od 5. studenog 2020. godine djelomično je uvažena apelantova tužba, te je rješenje Ministarstva preinačeno tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI-ja i pravo na osobnu invalidninu zaključno s danom donošenja rješenja Ministarstva.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju, prije svega, naveo da je održao javnu raspravu u prisustvu apelantovog punomoćnika. Vrhovni sud je dalje ukazao da je rješenje Ministarstva pravilno i zakonito, te da je doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i odredbi čl. 3. i 44. Zakona o pravima branitelja i članka 7. stavak (2) Zakona o provođenju kontrole, a u skladu s uputama koje su dane u presudi tog suda. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da nije nadležan cijeniti zakonitost postupka donošenja obrasca FMB-2 nego zakonitost postupka koji je provelo Ministarstvo.
15. Rješenjem Vrhovnog suda odbačen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke kao nedozvoljen.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
16. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku. Apelant, između ostalog, navodi da se rješenje Ministarstva temelji na odredbama članka 7. st. (2) i (3), te članka 9. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, koje je Ustavni sud Federacije BiH ocijenio neustavnim u presudama br. U-
17/12 i U-7/12. Također navodi da u upravnom postupku nisu prihvaćene izjave svjedoka, što je u suprotnosti s presudom broj U-17/12. Smatra da mu nije bilo omogućeno sudjelovanje u postupku. Osim toga, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz članka 6. Europske konvencije, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju
17. U odnosu na duljinu trajanja postupka Vrhovni sud se pozvao na Plan rješavanja starih predmeta, dok je Ministarstvo istaknulo da je provelo sve potrebne radnje u najkraćem mogućem roku. Vrhovni sud i Ministarstvo su naveli da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji pozvao.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH, 90/17, 29/22, 60/24 i 6/26)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak i 70/07) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3. stavak (1)
Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.
IX - POSTUPAK IZDAVANJA POTVRDA - UVJERENJA
Članak 44.
Mjerodavno tijelo za vojne evidencije za vojne osobe, pripadnike policije i druge osobe, koje su pod okolnostima iz članka 3. ovoga Zakona zadobile ranu ili ozljedu uslijed koje je nastupilo oštećenje organizma, odnosno koje su pod tim okolnostima poginule, umrle ili nestale, na temelju pisane vojne dokumentacije izdaje uvjerenje o svojstvu (pripadnosti) i okolnostima pod kojima je ta osoba ranjena ili povrijeđena, odnosno poginula, umrla ili nestala.
19. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH i 103/21)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10
– ispravka, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 6. st. (4) i (5) (Revizorski timovi) (4) Ukoliko se utvrdi da uvjerenja o svojstvu (pripadnosti) i okolnostima stradanja nisu izdata sukladno službenim evidencijama, Revizorski tim će u svom pismenom izvješću (na propisanom obrascu) dati nalog mjerodavnim skupinama ili samostalnim izvršiteljima da najdalje u roku od osam dana od dana izvršene revizije izdaju novo uvjerenje koje će biti sukladno evidencijama vojnih jedinica. (5) Za korisnike prava iz stavka 4. ovoga članka mjerodavne skupine ili samostalni izvršitelji dužni su na temelju zapisnika Revizorskog tima izdati nova uvjerenja na obrascu FMB-2, najkasnije u roku od osam dana od dana prijema zapisnika i dostaviti ih Federalnom ministarstvu radi obustavljanja isplate i daljnjeg postupanja.
Članak 7. st. (1) i (2) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (1) Sva rješenja kojima su priznata prava na osobnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od druge osobe, ortopedski dodatak, obiteljsku invalidninu, uvećanu obiteljsku invalidninu, mjesečni novčani dodatak za dobitnike ratnih priznanja ili odlikovanja, osnovno osiguranje i mirovine pod povoljnijim uvjetima, podliježu reviziji sukladno ovom zakonu. (2) Na temelju uvjerenja iz članka 6. stavak 5. ovoga zakona, u postupku revizije Federalno ministarstvo će, s danom izdavanja novog uvjerenja, ukinuti rješenje kojim je bilo priznato neko od prava iz stavka 1. ovoga članka i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.
NAPOMENA:
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7.2.2013. godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 24/13 od 27.3.2013. godine) utvrđuje se da [...] članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u suglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Članak 9. (Uvjerenja koja se stavljaju izvan snage)
Ako se u postupku revizije uvjerenja o pripadnosti, okolnostima stradanja, uvjerenja o obavljanju zapovjedničke dužnosti, kao i ostalih uvjerenja utvrdi da su izdata suprotno Zakonu o upravnom postupku ili su izdata u upravnom postupku samo na temelju izjava svjedoka, potvrde braniteljske udruge ili na temelju medicinske dokumentacije, a u suprotnosti su s evidencijama o neisplaćenim vojničkim plaćama, ona će se staviti izvan snage s danom izdavanja novoga uvjerenja sukladno članku 6. stavak 5. ovog zakona.
NAPOMENA:
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-7/12 od 20.11.2012. godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 4/13 od 16.1.2013. godine utvrđuje se da članak 9. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09), u dijelu koji glasi: "ili su izdata u upravnom postupku samo na temelju izjava svjedoka, potvrde braniteljske udruge ili na temelju medicinske dokumentacije, a u suprotnosti su sa evidencijama o neisplaćenim vojničkim plaćama", nije u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
20. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost i meritum
22. Budući da je rješenjem Vrhovnog suda apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke odbačen kao nedopušten, slijedi da je konačna odluka osporena presuda Vrhovnog suda. Ustavni sud podsjeća da je u točki 2. ove odluke već konstatirao da je apelant prije podnošenja ove apelacije podnosio apelaciju protiv navedene presude Vrhovnog suda, pa će Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP-677/21. U odnosu na tu presudu Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
23. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
U odnosu na osporene odluke
26. Ustavni sud uočava da apelant u apelaciji paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode uopće nije obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.
27. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da nije imao mogućnost sudjelovati u postupku. Ustavni sud smatra da apelant, u biti, ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti strana u postupku, kako je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. svibnja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, točka 48.). U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da iz obrazloženja rješenja Ministarstva proizlazi da je, postupajući po uputama iz presude Vrhovnog suda, izvršen uvid u kompletan spis iz kojeg proizlazi da je apelant saslušan pred upravnim organom (Grupa za pitanja evidencije iz oblasti vojne obveze Ljubuški kao organizacijska cjelina Ministarstva). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na apelantov zahtjev zakazao i održao javnu raspravu, na koju je pristupio apelantov punomoćnik. Dakle, proizlazi da je apelant nesporno imao priliku sudjelovati u postupku, odnosno da neutemeljeno prigovara da mu nije bilo omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima, tj. da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
28. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacijski navodi o povredi ustavnih prava odnose i na način na koji su Ministarstvo i Vrhovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su Ministarstvo i Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne propise, detaljno i jasno obrazložili zašto je odlučeno da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da je redovni sud u osporenoj odluci dao detaljna i relevantna obrazloženja kako glede utvrđenih činjenica tako i glede primjene prava, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. U svezi s apelantovim navodima o tome da su u konkretnom slučaju primijenjene odredbe članka 7. st. (2) i (3) Zakona o provođenju kontrole, za koje je presudom Ustavnog suda FBiH utvrđeno da nisu u skladu sa člankom 6. Europske konvencije, Ustavni sud uočava da u konkretnom slučaju nije primijenjen stavak (3) članka 7. ovog Zakona nego stavak (2). Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je odredbom članka 7. stavak (2) navedenog Zakona, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. st. (2) i (3) koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP-638/22 razmatrao iste apelacijske navode koje apelant ističe i u konkretnom slučaju i ocijenio ih je neutemeljenim (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-638/22 od 20. travnja 2022. godine, točka 10., dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Konačno, u odnosu na apelantove navode da u upravnom postupku nisu prihvaćene izjave svjedoka, što je, kako navodi, u suprotnosti s Presudom Ustavnog suda broj U-7/12 od 20. studenog 2012. godine (kojom je utvrđeno da dio odredbe članka 9. Zakona o provođenju kontrole nije u suglasnosti s Ustavom Federacije BiH), Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP-688/21 razmatrao isto pitanje i zaključio da su takvi navodi neutemeljeni (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-688/21 od 23. veljače 2022. godine, toč. 14. i 32., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
31. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
32. Ustavni sud zapaža da je u postupku provedenom po službenoj dužnosti Ministarstvo donijelo rješenje od 3. prosinca 2012. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 5. studenog 2020. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao sedam godina i oko 11 mjeseci, što je relevantno razdoblje koje će ispitati Ustavni sud. Osim toga, radilo se o predmetu koji je bio od većeg značaja za apelanta, ali Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio duljini trajanja postupka.
33. Ustavni sud ponavlja da je Ministarstvo prvi put donijelo rješenje po službenoj dužnosti te da da je predmet dva puta vraćen Ministarstvu na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Ministarstvom prvi put trajao oko deset mjeseci, a drugi put oko dva mjeseca. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prvi put odlučivao o apelantovoj tužbi dvije godine i oko 11 mjeseci, a drugi put dvije godine i oko sedam mjeseci te treći put godinu i oko pet mjeseci. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud pozvao na Plan rješavanja starih predmeta. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53–66., i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
34. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naknada nematerijalne štete
35. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) Ostala prava
36. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u biti, temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljene. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
37. U svezi s navodima o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da korištenje pravnih lijekova nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ni na koji način ne dovodi u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga su ti apelantovi navodi neutemeljeni.
VII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije budući da je postupak trajao sedam godina i oko 11 mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela duljina postupka pred Vrhovnim sudom pred kojim je postupak prvi put trajao dvije godine i oko 11 mjeseci, te drugi put dvije godine i oko sedam mjeseci, a taj sud nije ponudio objektivne i prihvatljive razloge za takvo prolongiranje donošenja odluka.
39. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je prekršeno načelo ravnopravnosti strana u postupku, niti da su Ministarstvo i Vrhovni sud postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
40. Nema povrede ni prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.
41. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman