Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1520/23 (I. M.)
Odluka donesena 18. 01. 2024.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Hitno privođenje nadležnoj sudskoj vlasti
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1520/23
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 01. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1520/23, rješavajući apelaciju Ivice Miškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 i 47/23), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 18. januara 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ivice Miškovića.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što nije bila izvršena obavezna dvomjesečna kontrola opravdanosti apelantovog pritvora, u skladu sa članom 202. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, nakon Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 353464 22 Kž 2 od 10. oktobra 2022.
godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ivice Miškovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 353464 23 Kž 3 od 6. marta 2023. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 353464 22 K od 20. februara 2023. godine u odnosu na ostale aspekte prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa stavom (3) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ivice Miškovića podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 353464 22 K od 20. februara 2023. godine u odnosu na pravo na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivica Mišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banje Luke, podnio je 29. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 353464 23 Kž 3 od 6. marta 2023. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 353464 22 K od 20. februara 2023. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 13. aprila 2023. godine od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo su 24. februara 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je istog dana Ustavni sud dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
a)Uvodne napomene
5. Osnovni sud je 30. juna 2022. godine potvrdio optužnicu protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo obljube nad djetetom mlađim od 15 godina iz člana 172. stav (7) u vezi sa st. (3) i (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Nakon potvrđivanja optužnice, Osnovni sud je usvojio prijedlog Tužilaštva i 8. jula 2022. godine donio rješenje kojim je apelantu odredio pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo i postojanja posebnih pritvorskih razloga – opasnosti od bjekstva i ponavljanja krivičnog djela iz člana 197. stav (1) tač. a) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Okružni sud je 13. jula 2022. godine potvrdio rješenje Osnovnog suda od 8. jula 2022. godine.
6. Osnovni sud je 30. septembra 2022. godine donio rješenje kojim je odbio kao neosnovan apelantov prijedlog da mu se ukine pritvor i istodobno je utvrdio da i dalje postoje razlozi za pritvor. Ovo prvostepeno rješenje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 K 353464 22 Kž 2 od 10. oktobra 2022. godine.
7. Apelant je protiv rješenja Okružnog suda od 10. oktobra 2022. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu, koja je Odlukom o dopustivosti broj AP-4110/22 od 23. marta 2023. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. b)Osporena rješenja
8. Odlučujući po službenoj dužnosti o opravdanosti daljnjeg zadržavanja apelanta u pritvoru, Osnovni sud je 20. februara 2023. godine donio Rješenje broj 71 0 K 353464 22 K od 20. februara 2023. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) kojim se utvrđuje da i dalje postoje razlozi za pritvor, koji je određen 8. jula 2022. godine.
9. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS, Osnovni sud je naveo da je apelant, nakon što je otkriven, napustio Bosnu i Hercegovinu i otišao u Republiku Hrvatsku, čije državljanstvo ima. Osnovni sud je istakao da iz apelantovog iskaza, koji je dao pred sudom prilikom izjašnjavanja o prijedlogu za produženje pritvora, proizlazi da je pobjegao u Republiku Hrvatsku. Osim toga, sud je naveo da je apelant svoj bijeg smatrao opravdanim kriveći majku oštećene za tu njegovu situaciju. Pri tome je navedeno da odbrana nije ničim dokazala da apelant neće ponovo iskoristiti mogućnost bjekstva u Republiku Hrvatsku jer je za prelazak državne granice dovoljna lična karta koju apelant posjeduje. Osnovni sud je naveo da ako se apelant jednom sklonio u drugu državu čije državljanstvo ima, da „će to učiniti ponovo“. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS, Osnovni sud je istakao da iz dokaza proizlazi da je apelant radnju krivičnog djela ponavljao nekoliko puta prema istoj oštećenoj, da postoje osnovi sumnje da je to učinio u kući gdje ona živi dok su u njoj boravili njeni otac, majka i brat. Stoga je Osnovni sud ukazao da, prema navodima iz optužnice, apelant nije mogao da kontrolira nagon za činjenje takvog djela ni u situaciji kada je mogao biti otkriven. Upitno je, kako je navedeno, da li je apelant u stanju da se suzdrži od činjenja takvih djela, pa je sud zaključio da to predstavlja naročitu okolnost koja opravdava bojazan da će apelant ponoviti djelo. Također je navedeno da iteracijska opasnost nije zasnovana samo na činjenici da se protiv apelanta pred drugim tužilaštvom vodila istraga zbog istog krivičnog djela, već je odlučujući razlog bila izjava koju je dala oštećena. S obzirom na zaštićeni objekt, Osnovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nijedna mjera zabrane nije adekvatna pritvoru niti je odbrana ponudila druge dokaze koji bi eventualno opravdali njihovo izricanje.
10. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 K 353464 23 Kž 3 od 6. marta 2023. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Okružni sud je istakao da je osnovan apelantov žalbeni navod da je Osnovni sud propustio izvršiti dvomjesečnu kontrolu apelantovog pritvora u smislu člana 202. stav (1) ZKPRS. U vezi s tim je dalje navedeno da je posljednja kontrola opravdanosti apelantovog pritvora izvršena 10. oktobra 2022. godine, odnosno po proteku više od četiri mjeseca. Zbog toga je Okružni sud naložio Osnovnom sudu da u ovom, kao i u drugim predmetima, postupa u skladu s navedenom zakonskom odredbom. Pri tome je Okružni sud istakao da prihvata sve razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga. Također, Okružni sud je zaključio da je pritvor odgovarajuća mjera i da se blažim mjerama „ne bi ostvarili ciljevi“, odnosno osiguralo apelantovo prisustvo i nesmetano vođenje krivičnog postupka.
IV.Apelacija c)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Prije svega navodi da kontrola opravdanosti pritvora nije izvršena u roku iz člana 202. stav (1) ZKPRS, već protekom više od četiri mjeseca. Dalje, apelant osporava postojanje i općeg i posebnih pritvorskih razloga. Smatra da se navodna opasnost od bjekstva može „eliminirati izricanjem mjera zabrane i oduzimanjem isprava“, odnosno da ne postoje konkretni dokazi ili naročite okolnosti za zaključak o postojanju opasnosti od ponavljanja krivičnog djela. Pri tome, apelant navodi da sud iznosi niz „proizvoljnih konstrukcija“ u pogledu činjeničnog opisa djela i iteracijske opasnosti u vezi s njegovim „nagonima“. Zbog toga apelant smatra da mu je prekršena pretpostavka nevinosti. Također ističe da su svi zaključci suda izvedeni na osnovu iskaza oštećene koju odbrana nije imala priliku ispitati.
d)Odgovor na apelaciju
12. Okružni sud je naveo da je u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja jasno konstatirano da je kontrola opravdanosti apelantovog pritvora izvršena po isteku dva mjeseca te je stoga dao upute Osnovnom sudu da ubuduće kontrolu pritvora vrši po isteku dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o kontroli pritvora. Pri tome je navedeno da su u osporenom drugostepenom rješenju dati razlozi zašto u apelantovom slučaju i dalje egzistiraju opći pritvorski uvjet i posebni pritvorski razlozi.
13. Osnovni sud je istakao da nisu prekršena prava na koja se apelant poziva, te da su njegovi navodi iz apelacije detaljno razmotreni i analizirani u postupku pred redovnim sudovima.
14. Tužilaštvo je istaklo da je nesporno da je posljednja kontrola apelantovog pritvora izvršena 10. oktobra 2022. godine, te da su povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Međutim, ukazano je da je pred Osnovnim sudom u toku glavni pretres i da je taj sud osporenim prvostepenim rješenjem izvršio kontrolu opravdanosti apelantovog pritvora koji je određen 8. jula 2022. godine. Tužilaštvo je istaklo da se nisu izmijenile okolnosti i prilike, pa iako nije vršena kontrola opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca, nema mjesta puštanju apelanta na slobodu.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tač. a) i v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. stav (1) (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi svojom suštinom isključivo pokreću pitanja poštovanja garancija iz člana 5. stav (1) tačka c) i stav (3) i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati navode apelacije po ovim pravnim osnovama. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
19. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
a)U odnosu na osporena rješenja
20. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije određena je ispunjenjem tri uvjeta. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast” – što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181−186. s daljnjim referencama).
21. Dalje, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144. s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Baser i Ozcelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187. s daljnjim referencama).
22. Dovodeći u vezu navedene standarde sa činjenicama predmeta, Ustavni sud zapaža da je nesporno da redovni sudovi u osporenim rješenjima nisu zasebno raspravili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo. U vezi s tim je samo konstatirano da i dalje postoje razlozi za apelantov pritvor, dok je „osnovana sumnja“ terminološki korištena u svjetlu obrazlaganja postojanja iteracijske opasnosti. Međutim, protiv apelanta je podignuta optužnica, pa se stoga radi o višem stepenu sumnje (u odnosu na onaj koji je egzistirao u fazi istrage) da je apelant počinio krivično djelo. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da kod određivanja/produžavanja pritvora Evropski sud pravi distinkciju između činjenica koje izazivaju sumnju da je neko lice počinilo krivično djelo u odnosu na činjenice koje opravdavaju donošenje osuđujuće presude ili čak podizanje optužnice (vidi, ibidem, presuda Baser i Ozcelik, tačka 187. s daljnjim referencama). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u okviru svoje apelacione nadležnosti prethodno već ispitivao osnovanost apelantovih navoda u vezi s ranijim produžavanjem njegovog pritvora (vidi tačku 7. ove odluke). To ispitivanje je, između ostalog, uključivalo i ocjenu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da u vrijeme donošenja osporenih rješenja „osnovana sumnja“ nije bila ničim dovedena u pitanje, odnosno da i dalje egzistira. Prema tome, ispunjen je prvi uvjet kompatibilnosti apelantovog pritvora u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Budući da apelant nije problematizirao nadležnost redovnog suda koji mu je produžio pritvor, Ustavni sud smatra da je ispunjen i drugi uvjet, tj. da mu je pritvor produžila „nadležna zakonita vlast“.
23. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor produžen na osnovu odredbi člana 197. stav (1) tač. a) i v) ZKPRS. Naime, zaključeno je da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti djelo. Takvi zaključci i obrazloženja redovnih sudova se ne mogu ocijeniti proizvoljnim budući da navedene opasnosti nisu ocijenjene in abstracto, već su potkrijepljene konkretnim činjenicama/dokazima. Stoga, Ustavni sud smatra da razlozi redovnih sudova opravdavaju određivanje apelantovog pritvora po ovim pravnim osnovama i predstavljaju relevantne i dovoljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantu, redovni sudovi su imali u vidu značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost s jedne, i posebne okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“, s druge strane, a ti razlozi su ocijenjeni u odnosu na konkretne okolnosti. Osim toga, apelant je istakao i da su navedeni zaključci redovnih sudova izvedeni samo na osnovu iskaza oštećene. Takvi navodi se, po ocjeni Ustavnog suda, tiču ocjene dokaza i ne spadaju pod garancije iz člana 5. Evropske konvencije. To pitanje može eventualno biti predmet ispitivanja u daljnjem toku krivičnog postupka, ali nikako u ovoj fazi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni člana 197. stav (1) tač. a) i v) ZKPRS.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da produženje pritvora na osnovu osporenih rješenja nije bilo „nezakonito“ u smislu člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa stavom (3) Evropske konvencije. Konačno, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u osporenim odlukama nisu propustili razmotriti može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za osiguranje apelantovog prisustva suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega, o čemu su također dali relevantne razloge.
25. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
b)U odnosu na navode o promptnosti sudske kontrole pritvora
26. Apelant posebno ističe da kontrola opravdanosti njegovog pritvora nije zadovoljila kriterije iz člana 5. Evropske konvencije, jer Osnovni sud nije poštovao zakonski rok u smislu odredbe člana 202. stav (1) ZKPRS. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, sudska kontrola pritvora mora biti automatska i ne smije zavisiti od prethodnog zahtjeva pritvorenog lica (vidi Evropski sud, Vakhitov i ostali protiv Rusije, presuda od 31. januara 2017. godine, predstavke br. 18232/11 i dr., tačka 48. s daljnjim referencama). Takav zahtjev ne samo da bi promijenio prirodu zaštitne mjere predviđene članom 5. stav 3. Evropske konvencije nego bi čak mogao poništiti njenu svrhu – zaštitu pojedinca od proizvoljnog lišenja slobode tako što će se osigurati da lišenje slobode podliježe nezavisnoj sudskoj kontroli (vidi Evropski sud, Lutsenko protiv Ukrajine, presuda od 3. jula 2012. godine, predstavka broj 6492/11, tačka 85. s daljnjim referencama). Tekst člana 5. stav 3. Evropske konvencije ne predviđa nikakve moguće izuzetke od tog zahtjeva, čak ni na osnovu prethodnog sudskog angažmana. Drugačiji zaključak bi bio u suprotnosti s jasnim značenjem teksta navedene odredbe (ibidem, presuda Vakhitov i ostali, tačka 51. s daljnjim referencama).
27. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama ovog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepenog osporenog rješenja nesporno proizlazi da je Okružni sud utvrdio propust Osnovnog suda da izvrši svoju zakonsku obavezu dvomjesečne kontrole opravdanosti apelantovog pritvora u smislu člana 202. stav (1) ZKPRS (vidi tačku 10. ove odluke). Ustavni sud napominje da nepostupanje suda u skladu sa zakonskim rokovima kod kontrole pritvora ne potpada pod nepravilnost, odnosno propust koji se naknadno može ispraviti, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hađi protiv Hrvatske, presuda od 1. jula 2010. godine, predstavka broj 42998/08, tačka 24. s daljnjim referencama). U tom smislu, Ustavni sud ponovno podsjeća na obavezu da se, u redovnim intervalima, preispita opravdanost produžetka pritvora i da ti intervali ne pređu zakonom propisane rokove (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-593/22 od 20. aprila 2022. godine, stav 28, dostupna na www.ustavnisud.ba). Shodno tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju neopravdano kašnjenje od više dva mjeseca u relevantnom periodu ne ispunjava uvjet „promptnosti“ propisan u prvoj rečenici člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Također, navedeni propust u apelantovom slučaju nije konzistentan ni sa svrhom člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije koja štiti lice od arbitrarnog pritvora.
28. Ustavni sud stoga zaključuje da u odnosu na obavezu periodične sudske kontrole (revizije) apelantovog pritvora postoji kršenje prava iz člana 5. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka c) Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti
29. Apelant ukazuje da mu je osporenim prvostepenim rješenjem povrijeđen princip pretpostavke nevinosti.
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
32. Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Ustavni sud dalje ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantira da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije bit će povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava funkcionera koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo odražava mišljenje da je krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili funkcioner o kojem je riječ smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi naprimjer, Evropski sud, Mugoša protiv Crne Gore, presuda od 21. juna 2016. godine, predstavka broj 76522/12, tačka 67. s daljnjim referencama).
33. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je cilj člana 6. stav 2. Evropske konvencije da spriječi podrivanje pravičnog suđenja izjavama koje prejudiciraju krivicu, a date su u bliskoj vezi s postupkom. S obzirom na navedene stavove, prema ocjeni Ustavnog suda, sporne rečenice iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja (pobliže opisano u tački 9. ove odluke) ne predstavljaju izjavu o apelantovoj „krivici“. Te izjave su, prema mišljenju Ustavnog suda, date isključivo u kontekstu obrazlaganja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo ukoliko bude na slobodi. Na navedeni način, a suprotno apelantovim tvrdnjama, u postupku produženja pritvora na osnovu osporenog prvostepenog rješenja apelantu nije prekršen princip pretpostavke nevinosti.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim prvostepenim rješenjem nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka c) Evropske konvencije kada Osnovni sud nije u roku propisanom članom 202. stav (1) ZKPRS izvršio kontrolu opravdanosti apelantovog pritvora.
36. S druge strane, Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3) Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav (1) tač.
a) i v) ZKPRS, zbog kojih je apelantu produžen pritvor, i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedene zakonske odredbe.
37. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kada izrazi, koje je koristio Osnovni sud u osporenom prvostepenom rješenju prilikom obrazlaganja razloga na osnovu kojih je zaključio da postoji iteracijska opasnost, ne predstavljaju izjavu o apelantovoj „krivici“.
38. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić