Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2663/21 (N. M.)
Odluka donesena 27. 06. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stečaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2663/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2663/21, rješavajući apelaciju Najile Mujaković, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Najile Mujaković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 353463 21 Rev od 24. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Najila Mujaković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gračanice, koju zastupa Velid Harčin, advokat iz Gračanice, podnijela je 23. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 353463 21 Rev od 24. marta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 353463 20 Pž od 22. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 353463 19 Ps od 23. decembra 2019. godine.
2. Apelantkinja i ostali tužitelji (njih 138), podnijeli su tužbu Općinskom sudu protiv: 1. Fortuna d.d. Gračanica-u stečaju (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik), 2. Federalni zavod za PIO/MIO Mostar, Kantonalna služba u Tuzli, 3. Zavod zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona, Tuzla, 4. Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH, Sarajevo, 5. JU Služba za zapošljavanje Tuzlanskog kantona, Tuzla, 6. Federalni zavod za zapošljavanje, Sarajevo i 7. Grad Gračanica (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelantkinja i ostali tužitelji su bivši uposlenici stečajnog dužnika.
3. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 353463 19 Ps od 23. decembra 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelantkinja i ostali tužitelji tražili da se utvrdi da tuženi nemaju svojstvo povjerilaca u stečajnom postupku koji se vodi kod Općinskog suda u predmetu broj 32 0 St 271722 16 St nad stečajnim dužnikom i da se obaveže stečajni dužnik da izvrši brisanje potraživanja iz tabele priznatih potraživanja tuženih. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je rješenjem tog suda broj 32 0 St 271722 16 St od 2. novembra 2016. godine otvoren stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika. Sud je utvrdio da je u Tabeli prijavljenih, priznatih i osporenih potraživanja povjerilaca stečajnog dužnika na dan 13. mart 2018. godine po isplatnim redovima utvrđeno da je u tabeli, kao priznato potraživanje razlučnog povjerioca, evidentirano potraživanje po prijavi Federalnog ministarstva finansija, Porezna uprava FBiH, Kantonalni porezni ured u Tuzli i da je ono razvrstano prema korisnicima javnih prihoda - tuženim u ovom postupku. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 115. Zakona o stečajnom postupku propisano da ako su stečajni dužnik ili povjerilac na ročištu za ispitivanje osporili prijavljeno potraživanje mogu pokrenuti parnicu da dokažu osnovanost osporavanja. Osnovni sud je ukazao da je predmet tužbenog zahtjeva, kako su se punomoćnici apelantkinje i ostalih tužitelja izjasnili na pripremnom ročištu, osporavanje svojstva i stranačke sposobnosti tuženih, a ne osporavanje priznatih potraživanja. U vezi s tim je ukazano da su stečajni povjerioci, shodno Zakonu o stečajnom postupku, povjerioci stečajnog dužnika koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju imovinsko-pravno potraživanje prema stečajnom dužniku. Pri tome je navedeno da stečajni povjerioci potraživanje prema stečajnom dužniku mogu ostvarivati samo u okviru stečajnog postupka nezavisno od vrste potraživanja. Osnovni sud je istakao da se svojstvo stečajnog povjerioca stiče podnošenjem prijave potraživanja stečajnom upravniku i od momenta podnošenja prijave povjerilac je legitimiran u stečajnom postupku i ima svojstvo stranke. Stoga se, prema zaključku Osnovnog suda, u posebnom parničnom postupku ne može osporavati ili priznavati svojstvo povjerioca. Sud je cijenio neosnovanim pozivanje na član 1. Zakona o izmjenama Zakona o stečajnom postupku kojim je propisano koja potraživanja ulaze u viši isplatni red, te odredbe člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano opšte pravilo ispunjenja. Na drugačiju odluku, prema ocjeni suda, nije od uticaja ni pozivanje na odredbe čl. 291, 294. i 300. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je propisano ko sve može biti stranka u postupku, niti člana 139. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) kojim je regulisan pojam založnog prava. Osnovni sud je naglasio da ni jedna od navedenih zakonskih odredaba ne reguliše pojam stečajnog povjerioca.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 353463 20 Pž od 22. decembra 2020. godine odbijena je žalba apelantkinje i ostalih tužitelja i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da se u posebnom parničnom postupku ne može osporavati svojstvo povjerilaca u stečajnom postupku koji se vodi nad imovinom stečajnog dužnika. Kantonalni sud je naveo da nije osnovano nastojanje da se pravilnost prvostepene presude ospori navodima koji se suštinski svode na tumačenje odredaba ZOO, ZPP i ZSP u pogledu označavanja i položaja povjerilaca. Također je navedeno da nije osnovano ukazivanje kako je prvostepeni sud morao postupiti u konkretnom slučaju, pri čemu je zanemareno da se navodi na kojima je zasnovan tužbeni zahtjev i na kojima se istrajava u žalbi u pogledu označavanja povjerilaca u konačnom tiču načina glasanja povjerilaca na skupštini o čemu se odlučuje u stečajnom postupku.
5. Apelantkinja i ostali tužitelju su izjavili reviziju, koja je Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 353463 21 Rev od 24. marta 2021. godine odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu izveden pravilan zaključak da nisu ostvarene materijalno pravne pretpostavke iz kojih bi slijedila njegova osnovanost. Pri tome je navedeno da su nižestepeni sudovi dali jasne i potpune razloge, pa se revizijske tvrdnje istaknute u pravcu pogrešne primjene materijalnog prava pokazuju neosnovanim. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi dali prevagu pravilima materijalnog prava iz osnova stečajnog postupka koja ne opravdavaju osnovanost tužbenog zahtjeva. Stoga je istaknuto da nisu osnovani navodi u vezi primjene drugih zakonskih propisa, o čemu su nižestepeni sudovi dali jasne razloge.
6. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi da je u stečajnom postupku tuženim priznato pravo, pravni status i svojstvo povjerilaca i njihovo navodno potraživanje, a niko od njih u zakonom propisanom roku nije podnio prijavu potraživanja. Smatra da im se stoga ne može priznati pravni status i svojstvo povjerioca, jer je to protivno procesnim i materijalnim propisima. Navodi da to ne može u njihovo ime učiniti ni Porezna uprava FBiH, Kantonalni ured u Tuzli, jer nije njihov zakonski zastupnik, niti ima ovlaštenje da ih zastupa u stečajnom postupku. Smatra da su sudovi bili dužni da primijene odredbe čl. 31. do 33, te 38. i 110. Zakona o stečajnom postupku, člana 1. Zakona o izmjenama Zakona o stečajnom postupku, čl. 1. i 24. Zakona o radu, čl. 1. i 262. ZOO, čl. 139. i 152. ZSP, te čl. 8, 291. i 293. stav 3. ZPP.
7. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantkinjinih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva, te u skladu s tim obrazložili zbog čega se, shodno Zakonu o stečajnom postupku, ne može osporavati svojstvo stečajnog povjerioca u posebnom parničnom postupku. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi razmotrili i obrazložili zašto apelantkinjini navodi o primjeni drugih zakonskih odredaba na koje se pozivala u toku postupka i koje ponavlja u apelaciji, ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi svoje zaključke zasnovali na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža, niti apelantkinja navodi da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje.
13. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je apelantkinji to pravo prekršeno. Naime, nesporno je da je apelantkinja koristila sve pravne lijekove koji su joj, shodno relevantnim propisima bili na raspolaganju, a činjenica da oni nisu doveli do rezultata kojim bi bila zadovoljna ne mogu voditi zaključku o kršenju toga prava. Stoga su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman