Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1437/22 (S. K.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Prekid postupka
- Ostavinski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1437/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-1437/22 , rješavajući apelaciju Stjepana Keroškića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stjepan Keroškić zbog dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 O 116980 18 O 4, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stjepan Keroškić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Gorana Jezdića i Vlade Matuzovića iz Tuzle, podnio je 26. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 O 116980 18 O 4.
Uvodne napomene
2. Postupak raspravljanja zaostavštine iza ostavitelja (umrli M. K.) pokrenut je po smrtovnici koja je Općinskom sudu dostavljena 20. decembra 1996. godine.
3. Rješenjem Općinskog suda od 29. oktobra 2019. godine, u ponovnom postupku, prekinut je postupak raspravljanja zaostavštine iza ostavitelja. Zakonska nasljednica (D. K.) upućena je da pokrene parnični postupak protiv zakonskih nasljednika, a među njima i apelanta, radi utvrđivanja činjenica o kojim ovisi obim ostaviteljeve zaostavštine, odnosno utvrđivanje prava vlasništva na temelju dosjelosti.
4. Apelant je 20. decembra 2019. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja ostavinskog postupka koji se u tom trenutku vodio pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) po apelantovoj žalbi. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-4901/19 od 28. oktobra 2020. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelantovu apelaciju i naložio Kantonalnom sudu okončanje postupka bez odlaganja.
Činjenice u predmetu nakon donošenja odluke Ustavnog suda broj AP-4901/19 od 28. oktobra 2020. godine
5. Rješenjem Općinskog suda od 6. maja 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za nastavak prekinutog ostavinskog postupka, iza ostavitelja, kao neosnovan. Također je, stavom II izreke rješenja, odlučeno da će se prekinuti ostavinski postupak nastaviti na prijedlog bilo kojeg od nasljednika, nakon pravosnažno okončanog parničnog postupka koji se vodi pod brojem 32 0 P 393201 21 P. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da nisu stvorene niti procesne niti materijalno pravne pretpostavke za nastavak ostavinskog postupka, sve do pravosnažnog okončanja parničnog postupka, koji je pokrenula zakonska nasljednica, koji je u toku i vodi se pod navedenim brojem. S obzirom da između zakonskih nasljednika postoji spor o obimu i sastavu zaostavštine, Općinski sud je zaključio da se nisu stekli uvjeti za nastavak prekinutog ostavinskog postupka.
6. Rješenjem Kantonalnog suda od 12. septembra 2022. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je ukazao da je zakonska nasljednica podnijela tužbu sudu 15. januara 2020. godine, što znači i prije pravosnažnosti rješenja o prekidu ostavinskog postupka, koje je pravosnažno od 25. augusta 2020. godine. Pri tome, istakao je da su neosnovani žalbeni navodi da je tužba podnesena nakon proteka roka od 30 dana od dana pravosnažnosti tog rješenja i da je u tom slučaju prvostepeni sud bio u obavezi da nastavi ostavinski postupak. Budući da parnični postupak između ostaviteljevih nasljednika još uvijek nije pravosnažno okončan, Kantonalni sud je naveo da nisu postojali uvjeti za nastavak ostavinskog postupka, bez obzira na dugogodišnje trajanje tog postupka. S obzirom na to, Kantonalni sud istakao da je shodno relevantnim zakonskim odredbama donio odluku kao u dispozitivu rješenja.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim apelant navodi da je nedopustivo da nadležni sud nije uspio okončati postupak raspravljanja zaostavštine imajući u vidu činjenicu kada je postupak pokrenut. Stoga, apelant predlaže da mu Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine predstavka broj 59181/18 od 2. marta 2021. godine, tačka 18.). S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom predmetu razmatrati period od donošenja odluke AP-4901/19, dakle od 28. oktobra 2020. godine, pa do donošenja odluke Ustavnog suda. Dakle, period od oko pet godina. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je tokom navedenog relevantnog perioda postupak prekinut i da je to objektivna okolnost zbog koje sud ne može da postupa. Osim toga, redovni sudovi su, rješavajući o postojanju uvjeta za nastavak postupka, donijeli dvije odluke na dvije instance o apelantovom zahtjevu za nastavak postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi postupali u okviru raspoloživih procesnih mogućnosti i nisu nepotrebno odugovlačili postupak. Okolnost da se nisu stekle ni procesne niti materijalnopravne pretpostavke za nastavak postupka sprječava sud, po sili zakona, da postupa u apelantovom predmetu i ta se okolnost ne može staviti na teret sudu.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman