Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3374/21 (Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zastara
- Oduzimanje imovine
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3374/21
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3374/21, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 040191 21 I od 22. jula 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo BiH, podnijela je 27. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 I 040191 21 I od 22. jula 2021. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 3 I 040191 21 I od 24. maja 2021. godine i 26. aprila 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Gorana Džajića (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 5. oktobra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Dostavljene odgovore Ustavni sud je 5. juna 2023. godine proslijedio apelantkinji na izjašnjenje.
4. Apelantkinja nije dostavila izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Sud BiH je Presudom broj KVP-07/04 od 23. decembra 2008. godine, između ostalog, izvršenika i njegovo preduzeće „Džajić Commerce“ d.o.o. Ljubuški proglasio krivim za krivično djelo poreske utaje. Na osnovu člana 110. st. 1. i 2. i člana 111. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) određeno je da se od njih oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 110.996,00 KM. Presuda je postala pravosnažna 17. novembra 2009. godine.
7. Apelantkinja je, shodno odredbama člana 249. Zakona BiH o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju), 19. aprila 2021. godine podnijela prijedlog Sudu BiH za donošenje rješenja o izvršenju navedene presude. Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 I 040191 21 I od 26. aprila 2021. godine odobrio predloženo izvršenje prinudnom naplatom novčanog potraživanja na ime oduzete imovinske koristi u označenom iznosu i na način naveden u rješenju.
8. Rješenjem broj S1 3 I 040191 21 I od 24. maja 2021. godine Sud BiH je usvojio izvršenikov prigovor zastare potraživanja, ukinuo rješenje o izvršenju i sve sprovedene izvršne radnje te odbio apelantkinjin prijedlog za izvršenje. Sud BiH je naveo da je članom 142. stav 2. KZBiH propisano da zastara izvršenja kazne izrečene pravnom licu nastupa pet godina nakon pravosnažnosti presude kojom je kazna izrečena. Osim toga, kako je obrazložio sud, članom 379. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da sva potraživanja utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarijevanja. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je krivična presuda po osnovu koje se traži izvršenje postala pravosnažna 17. novembra 2009. godine. Kako je apelantkinja prijedlog za izvršenje podnijela tek 19. aprila 2021. godine, Sud BiH je utvrdio da je navedeno potraživanje zastarjelo jer je prijedlog podnesen nakon proteka roka od deset godina.
9. Rješenjem broj S1 3 I 040191 21 I od 22. jula 2021. godine odbijena je apelantkinjina žalba protiv prvostepenog rješenja. Sud BiH je u obrazloženju naveo da je neosnovan apelantkinjin prigovor da izvršnom presudom nije određeno novčano potraživanje na koje bi se primjenjivala odredba člana 379. ZOO-a. Apelantkinja je smatrala da se u konkretnom slučaju mora primijeniti član 126. stav 2. Zakona o stvarnim pravima jer se radi o povratu pokretne stvari. Sud BiH je istakao da se, međutim, radi o sasvim različitim pojmovima. U konkretnom slučaju, predmeti izvršenja nisu stvarna prava niti povrat pokretne stvari, već novčano potraživanje koje se odnosi na imovinsku korist stečenu krivičnim djelom s obzirom na to da je apelantkinja tražila da sud obaveže izvršenika da joj isplati novčani iznos koji je stekao izvršenjem krivičnog djela za koje je pravosnažno osuđen. Zbog toga se, prema utvrđenju tog suda, jedino može primijeniti zastarni rok iz člana 379. ZOO-a, a ne rokovi iz Zakona o stvarnim pravima.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
10. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelantkinja ponavlja „da je nesporno da se u konkretnom slučaju ne radi o novčanom potraživanju već da se radi o povratu pokretne stvari“. Apelantkinja tvrdi da iz samog smisla zakona proizlazi da je novac pokretna stvar. Apelantkinja smatra da je oduzimanjem imovinske koristi stečene krivičnim djelom titular svojine na toj koristi postala apelantkinja, a da je samo njena vrijednost izražena u novcu. Apelantkinja smatra da se zbog navedenog u konkretnom slučaju treba primijeniti isključivo član 126. stav 2. Zakona o stvarnim pravima kojim je propisano da pravo vlasnika na povrat stvari ne zastarijeva.
b) Odgovori na apelaciju
11. Sud BiH je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva jer se u konkretnom slučaju ne radi o povratu stvari već o novčanom potraživanju utvrđenom pravosnažnom sudskom odlukom.
12. Izvršenik je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva i da apelaciju treba odbiti ili odbaciti s obzirom na to da apelantkinjina tvrdnja da se radi o povratu stvari nije tačna i nema uporište u zakonima niti u pravosnažnoj sudskoj odluci.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu BiH o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera („Službeni glasnik BiH“ broj 22/16) relevantne odredbe glase:
Član 249. stav 1. (Unos u budžet Bosne i Hercegovine) (1)Oduzeta imovinska korist izražena u novcu, hartijama od vrijednosti i sl. unosi se u budžet institucija BiH i koristi u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta, a pokretna i/ili nepokretna imovina će se prodati u skladu s važećim propisima, a ostvarena sredstva unijeti u budžet ili će se ta imovina dati na korišćenje organizacijama iz oblasti socijalne politike, obrazovanja, državnim organima i sl. Sud će ako je to moguće i prije izricanja odluke o oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom, kada je riječ o pokretnoj ili nepokretnoj imovini, izvršiti potrebne konsultacije i u dispozitivu odluke navesti kojoj se ustanovi ta imovina daje na korišćenje.
14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 379. stav 1. (1) Sva potraživanja koja su utvrđena pravnosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon, inače, predviđa kraći rok zastarjelosti.
VI.Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelantkinja pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelantkinja nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema dobro utvrđenoj praksi, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju u odnosu na navedena prava su isti.a)Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
19. U vezi s navodima o proizvoljnosti u primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
20. Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH dao jasne argumente zašto je apelantkinjino potraživanje novčano potraživanje a ne potraživanje povrata pokretne stvari. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na odredbe člana 249. Zakona o izvršenju iz kojih je, kako je to istakao i Sud BiH, vidljivo da je zakonodavac napravio jasnu distinkciju između novčanog potraživanja i potraživanja pokretne stvari. Naime, iz te odredbe nesporno proizlazi da se novčano potraživanje uplaćuje direktno u budžet institucija BiH, dok se pokretna stvar prodaje, nakon čega se novčani iznos dobijen prodajom, između ostalog, može uplatiti u budžet. Dakle, imovinska novčana korist stečena krivičnim djelom i iskazana u novčanom iznosu koji je trebalo oduzeti od izvršenika nikako se ne može smatrati pokretnom stvari u smislu Zakona o stvarnim pravima. Zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani.
21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
b) Pravo na imovinu
22. U odnosu na pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantkinja tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
23. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Sud BiH u osporenim odlukama dao jasne i argumentovane razloge o tome zašto se prinudna naplata novčanog potraživanja na ime oduzete imovinske koristi izražene u novcu smatra novčanim potraživanjem, a ne potraživanjem povrata pokretne stvari, pri čemu ništa ne ukazuje da je u postupku prekršena bilo koja garancija prava na pravično suđenje, već je apelantkinja nezadovoljna odlukom.
24. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman