Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4055/22 (N. Z.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Predmeti (1)
AP-4055/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4055/22, rješavajući apelaciju Nijaza Zukanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nijaz Zukanović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 K 050970 22 Kž od 5. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nijaz Zukanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, kojeg zastupa Ines Midžić advokat iz Bihaća, podnio je 27. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 K 050970 22 Kž od 5. jula 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 K 050970 20 K od 15. aprila 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda apelanta je oglašen krivim zato što je počinio krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ F BiH), te mu je izrečena uvjetna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i određeno da se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne izvrši novo krivično djelo.
3. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da se 23. decembra 2017. godine u ugostiteljskom objektu dogodila tuča u kojoj je učestvovao apelant i A. Z. Utvrđeno je apelant zajedno sa A. Z. prišao stolu za kojim je sjedio, između ostalih, i oštećeni kojeg je udario u predjelu glave, pa je usljed udara oštećeni pao na pod i zadobio lake tjelesne povrede. Sud je naveo da činjenica da je apelant zajedno sa A. Z. izazvao tuču, proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka J. D., S. S. i Z. B. Pored toga, sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine nedvojbeno proizlazi da je oštećeni zadobio povrede glave. Kada se ovakvo mišljenje vještaka dovede u vezu sa iskazima svjedoka J. D., S. S. i Z. B., Općinski sud je zaključio da je apelant učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Općinski sud je imajući u vidu navedeno, apelanta oglasio krivim za umišljajno počinjeno krivično djelo nasilničkog ponašanja. Pri tome je ukazao da je u postupku saslušano više drugih svjedoka kako optužbe, tako i odbrane koji su u iskazima naveli da nisu vidjeli da je apelant imao kontakt sa oštećenim ili da apelanta nisu vidjeli u lokalu. Međutim, obrazložio je da to ne znači da apelant nije bio u ugostiteljskom objektu i da nije izvršio krivično djelo za koje je oglašen krivim.
4. Presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv prvostepene presude i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud u potpunosti naveo koje iskaze svjedoka smatra vjerodostojnim. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su netačni navodi žalbe da je činjenično stanje utvrđeno samo na osnovu iskaza J. D. i S. S. pošto je prvostepeni sud cijenio i druge iskaze ali i nalaze vještaka, te dao ocjenu iskaza svjedoka koji su učestvovali u tuči.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio tokom postupka pred redovnim sudovima, a naročito da su redovni sudovi povrijedili načelo in dubio pro reo kao i njegovo pravo na obrazloženu odluku. Povredu načela in dubio pro reo apelant vezuje za proizvoljnu ocjenu provedenih dokaza.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. U odnosu na apelantove navode kojima problematizira ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave jednog te istog svjedoka date na javnoj raspravi i u istrazi suprotne jedna drugoj (vidi mutatis mutandis, Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, te da je naročito obrazložio zašto je prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka J. D., S. S. i Z.B. Također, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, koje ponavlja i u apelaciji, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, a takva obrazloženja redovnih sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Konačno, u pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da će, shodno navedenom principu, sud donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je navedeno, na osnovu ocjene izvedenih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio navedeno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta apelantovoj tvrdnji o kršenju principa in dubio pro reo. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenja.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanja prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman