Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2640/21 (V. D. i drugi)
Odluka donesena 27. 06. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2640/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić , na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2640/21, rješavajući apelaciju Velimira Didaka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Velimira Didaka, Josipa Brečeka i „Minoeksploziv deminiranje“ d.o.o. Vitez podnesene protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Novom Travniku br. 51 0 St 162693 21 Pž5 od 14. aprila 2021. godine i 51 0 St 162693 21 Pž11 od 15. decembra 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Velimir Didak iz Viteza, Josip Breček iz Velike Gorice, Republika Hrvatska i „Minoeksploziv deminiranje“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Bruno Božić, advokat iz Travnika, podnijeli su 19. jula 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 St 162693 21 Pž5 od 14. aprila 2021. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 St 162693 19 St od 4. marta 2021. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-2640/21.
2. Prvoapelant je 18. marta 2022. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda broj 51 0 St 162693 21 Pž11 od 15. decembra 2021. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-1018/22.
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isti predmet, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju ovih predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-2640/21. Činjenice u predmetu AP-2640/21
4. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 St 162693 19 St od 14. novembra 2019. godine otvoren je stečajni postupak nad imovinom privrednog društva PS „Vitezit“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: PS Vitezit ili stečajni dužnik), te je imenovan stečajni upravitelj. Nakon održane skupštine vjerovnika, 7. oktobra 2020. godine raspisan je javni oglas za prodaju imovine stečajnog dužnika podijeljenu u LOT
I, II i III.
5. Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj 51 0 St 162693 19 St od 4. marta 2021. godine, koje je ispravljeno rješenjem od 23. marta 2021. godine, sud je utvrdio da su, nakon provedenog postupka prodaje, nekretnine stečajnog dužnika iz LOT-a III (precizirane u stavu I izreke, u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) prodate najpovoljnijem ponuđaču – kupcu „Interpromet“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: kupac). Rješenjem je naložena predaja spornih nekretnina kupcu, upis promjene prava vlasništva i brisanje upisanih tereta na spornim nekretninama, te je određeno da se rješenje istakne na oglasnu tablu suda radi dostavljanja svim učesnicima u postupku. U obrazloženju rješenja je navedeno da je stečajni upravnik podnio zahtjev tražeći da sud donese rješenje o dosudi spornih nekretnina, te da je uz zahtjev priložio uplatnice kao dokaz da je kupac isplatio kupoprodajnu cijenu. Nakon uvida u zahtjev i dostavljenu dokumentaciju, sud je utvrdio da je prodaja spornih nekretnina provedena zakonito te je, na osnovu odredbe člana 93. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), odlučio kao u izreci rješenja.
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 St 162693 21 Pž5 od 14. aprila 2021. godine, odbijene su žalbe apelanata i potvrđeno je prvostepeno rješenje o dosudi. U obrazloženju rješenja, sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepena odluka pravilna i zakonita. Dalje, sud je ukazao na odredbu člana 30. Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP) kojom je propisano koju imovinu obuhvaća stečajni postupak. Sud je istakao da su sporne nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao državno vlasništvo, dok je stečajni dužnik upisan kao posjednik sa 1/1 dijela. Ukazao je da stečajni upravitelj nije prihvatio zahtjev kupca za priznavanje izlučnog prava na LOT III, iako su sporne nekretnine već 2006. godine bile dosuđene tom pravnom licu. Kantonalni sud je dalje obrazložio da osporena izlučna prava ili faktički posjed nekretnine koji ima druga pravna osoba, suprotno stavu apelanata, ne sprječavaju prodaju nekretnina stečajnog dužnika. Stoga je zaključio da su ispunjeni uslovi da se sporne nekretnine prodaju putem usmenog javnog nadmetanja. Sud je dalje ukazao na sadržaj odredbe člana 93. ZIP-a, kao i na činjenicu da su apelanti, 26. augusta 2010. godine, zaključili sa kupcem sporazum kojim su regulisali međusobne udjele suvlasništva nad spornim nekretninama. U vezi s tim, sud je istakao da navedeni sporazum predstavlja interni akt apelanata i kupca, odnosno da je bez uticaja na pravilnost postupka prodaje spornih nekretnina ili donošenja rješenja o dosudi. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da vođenje parničnog postupka zbog neprihvatanja zahtjeva za priznavanje izlučnog prava na spornom zemljištu, nije zakonom propisano kao razlog za stavljanje van snage rješenja o dosudi. Činjenice u predmetu AP-1018/22
7. Općinski sud je, odlučujući u ponovnom postupku, donio rješenje broj 51 0 St 162693 19 St od 22. septembra 2021. godine kojim je obavezao prvoapelanta da plati sudsku taksu na žalbu koju je izjavio protiv rješenja o dosudi. U obrazloženju rješenja, sud je ukazao na odredbe Zakona o sudskim taksama Srednje-bosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o taksama) kojima je propisan obračun, kontrola i postupak naplate sudske takse „na žalbu protiv odluke u stečajnom ili likvidacionom postupku“. U vezi s tim, sud je utvrdio visinu potraživanja koju je prvoapelant prijavio u stečajnom postupku, na osnovu kojeg je određena obaveza uplate sudske takse.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 St 162693 21 Pž11 od 15. decembra 2021. godine, odbijena je prvoapelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio apelantovo priznato potraživanje u stečajnom postupku, odnosno da je pravilno utvrdio visinu sudske takse koju je prvoapelant dužan uplatiti. Naveo je da je taksa utvrđena u skladu sa tarifnim brojem17. stav 3. Zakona o sudskim taksama u iznosu 1% od vrijednosti priznatog potraživanja. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da se prvoapelant obaveze plaćanja takse „može osloboditi u postupku ostvarivanja prava iz radnog odnosa (članak 9. stavak 1. točka i. Zakona o sudskim pristojbama KSB/SBK,) a ne stečajnog postupka“.
9. Apelanti navode da je osporenim odlukama prekršeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelanti ponavljaju navode koje su isticali u žalbi, a naročito da nisu pravilno cijenjeni izvedeni dokazi, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatraju da su proizvoljno primijenjene odredbe ZSP, odnosno da su nezakonito i protivpravno lišeni svoje imovine. Ističu da sudovi prilikom odlučivanja nisu imali u vidu da se sporne nekretnine prodaju po drugi put, odnosno zanemaruju činjenicu da su oni vlasnici spornih nekretnina.
10. Prvoapelant navodi da mu je osporenom odlukom, pored povrede prava na imovinu, prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ističe da je pogrešan zaključak sudova kojima je obavezan na plaćanje sudske takse, jer se radi o njegovim prijavljenim potraživanjima iz radnog odnosa. Pored toga, smatra da je trebao biti oslobođen plaćanja takse, jer su on i njegova supruga nezaposleni i nemaju primanja.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
13. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na imovinu i pravično suđenje, koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZSP, ZIP i Zakona o sudskim taksama SBK, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u osporenim rješenjima naročito detaljno i jasno obrazložio zbog čega je potvrdio prvostepena rješenja o dosudi spornih nekretnina, odnosno o obavezivanju prvoapelanta na plaćanje sudske takse. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmatrao sve navode apelanata i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za donošenje rješenja o dosudi, odnosno rješenja kojim je obavezao prvoapelanta na plaćanje sudske takse. Osim toga, prvoapelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prvoapelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Imajući u vidu da se, kako je već rečeno, nemože zaključiti da su utvrđenja redovnih sudova vezana za utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava proizvoljna ili „očigledno nerazumna“, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da prvoapelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbama ZPP propisana mogućnost izjavljivanja žalbe, te da je apelant koristio taj pravni lijek. Činjenica da je postupak rezultirao odbijanjem žalbe prvoapelanta ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman